Piše: Branislav Makljenović
Penjući se serpentinama u pravcu planinarskog doma, slika se ubrzano mijenjala. Deblji jastuci snijega su se baškarili pred očima, a putem se već sporije vozilo. Naiđosmo na zaustavljen autobus, koji uspjesmo mimoići i uskoro se nađosmo na zatrpanom parkingu ispod doma. Pola sata je bilo dovoljno da se svi pripreme za pješačku turu. Krenusmo u 10h. Poznatim putem, pored kafane“Lovačke priče“, krenuo je lagani uspon. Već prvi koraci van asfalta su pokazali da neće biti opuštena šetnja. Staza koja vodi ka Dobrim vodama, nazirala se samo vrhovima ograde. Sve zameteno i zatrpano. Veći dio puta sam izigravao ralicu, idući na čelu kolone.
Trinaestogodišnji Miloš je hrabro skakutao od stope do stope. Мilan je zdušno davao svoj prteći doprinos. Pratnja nam je bila četveronožna i obučena u crno. Odlično su obavili zadatak. Imali smo i nekoliko erotskih scena, gratis. Do kolibe smo stigli prilično oznojeni, uprkos vjetru i hladnoći. Pauza nije mogla biti duga, pa nastavismo kretanje kroz famoznu bjelinu. Tamni oblaci su, velikom brzinom, slali krupne kumuluse na zadatak. Znaci oluje postajali sve vidljiviji.
Sječemo čuvene rajačke livade i ulazimo u „Vučije trkalište“. Taj teren je valjda po ovakvom kijametu i dobio ime. Svakako izaziva utisak respektivne ljepote. Šumskim dijelom staze, nastavljamo naporno hodanje. Aca je svakih 5 minuta pitao koliko još ima do planinarske kuće. Dobijao je uvijek isti odgovor: još 10 minuta.
Odavno dužih 10 minuta nije potrošeno. Ipak, osim blage nervoze kod nekoliko pripadnika ekipe, većih posledica do Dobrih voda, nije bilo. Dočeka nas kućica, ušuškana bajkovitim nanosima. Gleda nas oknima smrznutih prozora, nudeći zaključana vrata. Šćućurivši se u zaklonjenim kutcima, pojedosmo sendviče i ostale grickalice. Brzo hlađenje nas je tjeralo na pokret. Trebalo nam je 2,30h za 6km u jednom pravcu. To nas čeka i za natrag. Idemo istim, uprćenim, tragom. Nešto lakša verzija. Na brišućim prostorima trag je već zameten.
Opet sam se pretvorio u ralicu. Simpatičan posao. Skidanje kalorija, holesterola, triglicerida...Ostah, skoro, i bez đonova. U par navrata oblaci se razmakoše i prikazaše obližnje vrhove u bjeloj odori. Imalo se šta i fotkati. Repriza odmora kod kolibe. Jedan pseći primjerak prijatelja, je ostao vjeran. Dva su nestala u šumi goneći ,samo njima, poznate zvjerke. Prolazimo ispod vrha Rajca. Nije bilo smisla kopati tunel do gore.
Vidimo početak staze, pa malo ubrzasmo. U tom momentu oluja daje sve od sebe. Snijeg frca u oči. Vidljivost pada na desetak metara. Umorni, mokri i sa osmjehom se dočepasmo asfalta. Par stotina metara i eto nas u domu. Domaćin Rajko, široke duše, dočekuje nas ozaren. Otkriše se crvena lica sa plavim nosevima. Miris domaće kuhinje i raznih napitaka, ugrijaše planinarska srca. Prepušteni trenutcima hedonizma, blaženih izraza lica se raširismo po trpezariji.
Uživanje potraja do 18h. Rastasmo se od toplog doma i njegovih ukućana,pa gegajući krenusmo za Borom u njegov minibus. Obzirom da je i on učestvovao u ovom, malom, hodačkom podvigu, odlično se držao i za volanom. Neosjetno, prosto klizeći ibarskom magistralom, doveze nas u naše sive naseobine. Snježna nedelja se bližila kraju. Ponedeljak će obilježiti, blaga, upala mišića i do kraja napunjene, alkalne, baterije planinarske duše. Nek potraje do sledeće akcije. Vrijedilo je!
BL!N MAGAZIN