Piše: Gordana Katana, Oslobođenje

Banja Luka 22. aprila obilježava Dan grada. Nova vlast, nova vremena pa se sada jedva i spominje da je 22. april zapravo dan oslobođenja Banje Luke od fašističke okupacije.

Mnogi će reći da su ovi redovi patetika i žal za "dobrim starim vremenima", ali ne mogu nego sa istinskom sjetom pamtiti 22. april do početka rata. Po nekoj posebnoj svečarskoj atmosferi, kestenovima koji su prosto tvrdoglavo čekali da procvjetaju upravo toga dana, skromnom vatrometu zbog kojeg su svi Banjalučani izlazili na ulice. Po Gimnaziji, koja je taj dan obilježavala dan škole. Izletima na Trešnjik u Trapiste. I činjenici da smo bili ponosni na ljude koji su ovaj grad oslobodili nekog davnog 22. aprila 1945. godine.

Dan oslobođenja Banje Luke bila je i prilika da se uruče nagrade i priznanja njenim građanima. Onima koji su svojim angažmanom grad učinili mjestom boljim za život, koji su nesebično pomagali svojim sugrađanima ili koji su ga afirmisali u nekadašnjoj državi. Ovog 22. aprila ključ grada, najveće priznanje koje se dodjeljuje u povodu njegovog praznika, pripast će, odlučili su gradski odbornici, savjetniku predsjednika Republike Srpske Arniju Livneu. Ta odluka svakako je za čuđenje, jer osim činjenice da je gradonačelniku Dragoljubu Davidoviću omogućio turističke posjete Izraelu i lobiranja za njegovo imenovanje za ambasadora BiH u toj državi, nema nijednog traga niti djela zbog kojeg bi upravo Livne dobio to priznanje.

Ništa manje cinična od priznanja Livneu nije ni činjenica da je prema gradskoj Skupštini upućeno tek desetak prijedloga s imenima onih koji bi trebali biti nagrađeni za Dan grada. Banja Luka ima blizu 300 hiljada stanovnika. I nekako je i tužno i ružno da među njima nije prepoznato više od nekolicine onih kojima bi se grad u povodu svog dana trebao odužiti. Ili nije ni tužno ni ružno? Duša i identitet Banjoj Luci oduzeti su ionako onih ratnih, devedesetih godina. Oduzeli su ih oni koji su u nju ušli s Karadžićevim pokličem "siđimo u gradove da bijemo gadove". I oni koji su se iz grada tom pokliču pridružili. A taj identitet, ta duša bili su njeni ljudi, koji su prognani, kojih se grad odrekao ne trepnuvši. Ono malo što ih je ostalo, gurnuto je na marginu. Postali su tuđinci u vlastitom gradu. U gradu koji se gradi po mjeri onih kojima je jedini cilj da gdje god nađu zgodno mjesto, drvo posijeku i asfalt posade, onih kojima je do plemenitog gesta, lijepe knjige, slike ili muzike stalo kao do lanjskog snijega.

Od takvih ljudi, koji sebe danas ponosno nazivaju Banjalučanima, i kojima je ovaj grad tek mjesto u kojem rade i spavaju, ali u kojem i dominantno o svemu odlučuju, nije ni za očekivati da među svojim sugrađanima prepoznaju ljude od duha. Ljude koji svojim djelovanjem život čine boljim, ljepšim, ljude zbog kojih se ne treba stidjeti reći da si Banjalučanin. E pa zato ni među kandidatima ni među nagrađenima ovog 22. aprila nema biskupa Franje Komarice, profesora Miodraga Živanovića, dirigenta, kompozitora i najpoznatijeg gradskog pekara Muharema Insanića, književnika Jovana Joce Bojovića. Njihova dobrota, humanost, njihove lijepe riječi i note do ušiju i srca novih građana Banje Luke ne dopiru. Jer oni se nikada nisu pomirili s urbicidom, nisu pristali da se odreknu i ljudi i prošlosti ovog grada koja je starija od nekoliko zgrada izgrađenih za mandata bana Milosavljevića, kako se sada od srpske političke elite piše povijest Banje Luke. Oni, kako je to napisao Joco Bojović, nisu učestvovali u ratnom ludilu.

Neki dan mi je kolega iz Turske kazao da je Sarajevo ljepše od Banje Luke. Kao svaki lokalpatriota počela sam braniti svoj grad, spominjući aleje, Kastel, Vrbas, Šehitluke... Da, kazao je, pa dodao, ali Sarajevo ima dušu. Kao i Istanbul. A Banja Luka, zaključio je, nalik je Ankari. Skup lijepo složenih ulica i zgrada. Grad bez duše. Nažalost, u pravu je, duša polako iščezava iz grada na Vrbasu.

Oslobođenje/BLIN-DEPO/aa