Piše: Dr. Franjo Topić, predsjednik HKD Napredak

„Ljudi koji su izgubili svaku nadu često postanu divlji i zli.“ (Bonhoeffer)

Dan neovisnosti Bosne i Hercegovine (1. ožujka) je sam od sebe odredio temu pa ćemo joj posvetiti ovu kolumnu, iako smo svjesni da je to vrlo osjetljivo. Ono što je uočljivo i poznato godinama je to da mnogi hrvatski političari i njihovi simpatizeri ne priznaju, ne slave i ne obilježavaju ovaj dan. Razlog je, kako se stalno govori da „Hrvati nemaju prava u BiH“. To je dijelom točno, ali nije ni blizu cijeloj istini. Političko rješenje nije dobro po Hrvate, ali tako misle i političke stranke druga dva naroda. Zapravo u BiH nitko nije ostvario svoje zacrtane ratne ciljeve, a to je uvijek izvor velikih frustracija. Srbi su željeli pripojiti se matici Srbiji, što bjelodano govori i nedavno objavljena knjiga bivšeg predsjednika jedne od Jugoslavija, tzv. „oca srpske nacije“ Dobrice Ćosića, Bosanski rat.

Armija BiH koja je postala uglavnom muslimanska / bošnjačka imala je za cilj ovladati cijelom BiH. HVO je ratovao za Herceg Bosnu s mogućim pripajanjem dijelova BiH Hrvatskoj. Svi to znaju od zadnje bake do zadnjeg visokog predstavnika. Nije rješenje u stalnom kukanju, pogotovo od izbora do izbora, nego u stvaranju ozbiljnog projekta kako provesti promjene. Ima jedan dublji razlog zašto su stranke sva tri naroda u biti nezadovoljne, jer bi svaka stranka željela osvojiti barem 100 % vlasti, a ako je i ne osvoji onda je svatko kriv, a pogotovo „drugi“, svih vrsta, posebno drugi narodi. Očito je i sad potrebno podsjetiti na jednu bitnu povijesnu činjenicu. Kad je 1989. počela demokratizacija i nastojanja Slovenije i Hrvatske da se osamostale, onda je međunarodna zajednica osnovala 1991. međunarodnu arbitražnu Badinterovu komisiju (bivši predsjednik Ustavnog suda Francuske s druga 4 predsjednika ustavnih sudova Italije, Njemačke, Belgije i Španjolske) i ona je rekla da su granice bivših republika granice novih država.

Da je Srbija prihvatila taj međunarodni pravorijek, ne bismo imali rata, poginulih, srušenih kuća, narušenih međuljudskih odnosa, protjeranih a živjeli bismo i radili kao normalni susjedi. Srbija je jedina zemlja u novijoj povijesti koja je tuđom voljom postala samostalna jer svi su je ostavili, čak i „drugo oko u glavi“ - Crna Gora. Valjda to nešto govori. Da ne govorimo o lijepom i prijateljskom razlazu Češke i Slovačke. Druga paralela je dobar primjer, jer što bi bilo da su Gorbačov ili Jeljcin rekli: mi ne dopuštamo da se Sovjetski savez raspadne. Krv bi i danas tekla s obzirom kakve su razlike među bivšim sovjetskim republikama, npr. Ukrajina i Uzbekistan su različiti ne samo jezikom, vjerom, kulturom nego su to i dvije različite rase. Čim je proglašena teza: Svi Srbi u jednoj državi, to je značilo rat. Razumljivo je da bi svaki narod želio živjeti u matičnoj zemlji, ali to je samo teoretski moguće. Nema dvije zemlje u Europi koje nemaju dio naroda u drugoj zemlji.

Preko 300.000 Mađara živi u Srbiji, oko 600.000 u Slovačkoj, a u Rumunjskoj oko milijun i pol. Da bi svi Mađari živjeli u jednoj zemlji trebao bi barem jedan europski rat s dobrim izgledima da postane i svjetski. Lako se možemo složiti da ovo nije dobro uređenje, a koja je bila alternativa 1992. godine? Da nije bilo referenduma o nezavisnoj BiH, mi bismo sigurno još dugo živjeli u „Velikoj Srbiji“ i tko zna kako bi išao rat u BiH i Hrvatskoj, ali i svi pregovori koji su se vodili. Koliko god ovo ne valja, ipak se smije ustvrditi da je i ovo puno bolje, nego eventualni ostanak u „Velikoj Srbiji“. Bez obzira na sve probleme, poginule, ranjene, siromaštvo, srušenu zemlju, industriju, BiH i danas po većini mjerila, bolje živi od Srbije koja nije ni vidjela rata osim na televiziji. Treba dodati da su ovu zemlju priznale i to odmah Ujedinjeni narodi kao glavno svjetsko predstavničko tijelo, SAD kao glavna velesila i Vatikan kao glavna duhovna velesila. Nekima i to ništa ne znači, pa su oni protiv ove tri velesile i pametniji od njih sve tri zajedno. Žalosno je da neki s pravom ne prihvaćajući loše političko ustrojstvo, odbijaju i cijelu zemlju i sve njezino.

Navest ćemo par primjera. Gotovo nijedan Hrvat s obje strane Save nema nijedne pjesme o Bosni, a o Slavoniji, Hercegovini, Dalmaciji ima ih na pretek. A pjeva se o onom što se voli. Neki Hrvati iz „nacionalnih razloga“ neće da gledaju nijednu bh. televiziju, nego gledaju samo HRT. Valjda bi bilo normalno gledati i jednu i drugu televiziju. Neka svatko za sebe popiše koliko ima redovno u HRT-ovom dnevniku informacija iz BiH. Kako će netko ozbiljno promišljati stvarnost oko sebe ako nema informacija?!

Na istoj liniji razmišljanja je stav da neki Hrvati ne žele navijati za nogometnu reprezentaciju BiH. Ključni „argument“ je: pa nema u njoj Hrvata (ipak imaju dva, Pandža i Papac), čak nije bio dovoljan ni izbornik „ultra Hrvat“ – Ćiro Blažević da se promijeni takav odnos i stav. To je slično kao da navijači Chelseaja kažu: Nećemo navijati za Chelsea jer u njemu imaju samo dva Engleza (Terry i Lampard). Da stvar bude još „gora“ vlasnik Chelseaja je Rus, a treneri su svi „čisti Englezi“: Mourinho, Boas, Di Matteo itd. Jadnim ljudima je nametnuta podmukla i opasna alternativa ili RH ili BiH, što je posebna vrsta zamke.

Ako, ne daj Bože, navijaš za BiH nisi pravi Hrvat i sumnjiv si, te zato trebaš navijati za RH. Bilo je primjera da se čak navija za Portugal protiv BiH. Strašna je to situacija. To je slično kao kada bi se ustvrdilo da svi koji navijaju za Chelsea nisu dobri i pravi Englezi. Kada smo u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, to bi trebalo značiti da svi vjernici ove nadbiskupije trebaju više voljeti zagrebačku nadbiskupiju od ove svoje matične. Zamislite dokle je neke jadne ljude sludila kriva politika! Tu šizofrenu poziciju mnogi i dalje podržavaju, čega „obični ljudi“ nisu svjesni. Inače katolički princip nije „ili – ili“ nego „i – i“, a to prevedeno na ovaj jezik znači nije rješenje u principu ili BiH ili RH nego i BiH i RH.

Tako se bh. Hrvati odrođuju od svoje zemlje, od svog zavičaja. Treba precizirati ovdje se ne govori o političkom uređenju nego o zemlji iz koje smo stvoreni, od koje živimo i u koju ćemo se sahraniti. Nije rješenje u odbijanju nego u prihvaćanju i popravljanju ove zemlje i života u njoj. Lako je govoriti kako bi trebalo urediti BiH, kao i svaku firmu, obitelj, vlastito kućanstvo, samo kao i inače to je malo teže ostvariti. Nema idealnih sustava, zar to ne pokazuju primjeri Španjolske, Portugala, a da o Grčkoj i ne govorimo.

Nisu imali ni blizu ovakvu tešku nedavnu prošlost kao BiH. Treba stalno raditi da bude bolje, ali govor o nerealnom samo gura ljude u beznađe, u pesimizam, u malodušnost u traženje sreće u iseljavanju, itd. Nijedan pesimista nije ništa ozbiljno u životu napravio. Ako se stalno tvrdi da su Hrvati u BiH obespravljeni, što gledano samo politički i stoji, ako se BiH smatra provizorijem, ako se stalno govori samo kako ništa ne valja, kako će onda ljudi biti optimisti, kako će nešto stvarati i zdušno obnavljati imanja i vraćati se, kako će ozdravljati od ratnih i svih drugih bolesti?!

Poruka svim političarima, a posebno „katoličkim političarima“ BiH i RH iz nedavnog pisma vatikanskog državnog tajnika mogla bi se prereći ovako: Težina situacije zahtijeva da vi, vođe i prvi odgovorni naroda Božjega u toj regiji, zajedničkim dogovorom intenzivirate svoje zauzimanje za budućnost Crkve u BiH i budućnost svih građana BiH. Uskrs je blagdan velikog optimizma, jer je Isus pobijedio i najvećeg čovječjeg neprijatelja, a to je smrt. Dao nam Uskrsnuli snage i vjere da što više uskrsnemo i da tu vjeru pronosimo ovom napaćenom, ali lijepom i bogatom zemljom.

Katolički tjednik/DEPO PORTAL - BLIN/a.k.