Piše: Oslobođenje

Ta pouzdanost dokazana je i tokom održavanja XIV zimskih olimpijskih igara, kada je za funkcionisanje elektroenergetskog sistema bio odgovoran diplomirani inženjer, elektroenergetičar Irfan Durmić.
 
Agresija ga je zatekla na mjestu direktora sarajevskog Elektroprenosa u sistemu Elektroprivrede BiH sa sjedištem u Blažuju. Sedamnaestog aprila 1992. godine iz Kriznog štaba Ilidže javili su mu da do daljnjeg ne dolaze na posao. Rat mu je promijenio i ime. Postao je Irfan Strujić jer je jedno vrijeme istovremeno bio i direktor Elektrodistribucije Sarajevo. „Bog i batina" za struju koje nije bilo, odnosno bilo je onoliko koliko je potrebno za rad bolnica i frižidera u Zavodu za transfuziologiju u kojima su čuvane rezerve krvi. Ponekad i više od toga, čak i za reflektore za predstavu u Sarajevskom ratnom teatru, smrtni slučaj, rođenje djeteta, fudbalsku utakmicu između političara i privrednika u Skenderiji. Ili, kao 5. aprila 1994. godine, na stogodišnjicu paljenja prve sijalice u Sarajevu i dovođenja električne energije u ovaj dio Balkana.
 
Ljudima koji godinu ili mjesecima nisu vidjeli upaljenu sijalicu bilo je teško povjerovati vidjevši da gore duž Ferhadije, oko Vječne vatre, u Titovoj ulici.

Listamo ratni dnevnik Irfana Durmića i bilježimo kazivanje čovjeka koji je za ono što je radio imao povjerenje i odgovornost pred upravom Elektroprivrede BiH. No bilo je tu i ponosa, prkosa, inata da grad mora da živi i pokaže da je živ. Zbog toga je među prioritete u raspodjeli malih količina struje stavio kulturne institucije (da imaju struje dok traje predstava), a u kvartovima gdje je to bilo moguće, frizerski salon, poneki restoran, ćevabdžinicu.

HRONOLOGIJA MRAKA: Opsada Sarajeva započela je prekidom i rušenjem dalekovoda što su vodili do 12 ključnih trafostanica dovodeći električnu energiju iz hidroelektrana Jablanica i Višegrad i termoelektrana Kakanj i Tuzla. Veza sa elektroenergetskim sistemom svedena je samo na jedan, a kratkotrajno dva 110-kilovoltna dalekovoda povezana sa trafostanicama Reljevo, Velešići i Buča Potok. Praktično sve do 13. oktobra 1993. godine u funkciji je bila samo jedna napojna tačka TS Sarajevo 7 pa je cijelo područje grada napajano iz ovog izvora putem 10-kilovoltne veze, nedovoljne da opskrbi sve potrošače što je uzrokovalo česte kvarove. Bilo je to nedovoljno za grad koji je samo nekoliko mjeseci prije tih događaja dnevno trošio 180 megavata električne energije. Da bi se pravilno raspodijelile male količine struje energije, uvedene su redukcije, a nedugo potom nastupio je višemjesečni mrak.

Najduži periodi u 1992. godini bez električne energije bili su od 9. avgusta do 8. septembra, od 20. septembra do 15. oktobra te od 7. decembra do kraja te godine. Ukupno 78 dana.

Tokom 1993. godine grad je bez napajanja električnom energijom bio 140 dana. Posebno dug bio je period od 21. juna do 13. avgusta, a tokom dužih perioda grad je raspolagao samo sa dva do tri megavata električne energije.

 
PREGOVORI: Jedini način u pokušajima rješavanja popravljanja oštećenih ili porušenih dalekovoda i trafostanica bili su pregovori sa ljudima iste profesije na drugoj strani, uglavnom predratnim radnicima Elektroprenosa i Elektrodistribucije Sarajevo. Razgovori su se uglavnom odvijali na Aerodromu Sarajevo i ja sam jedan od prvih ljudi koji je išao tamo, dvadeset puta bez garancije za siguran povratak. Najvažniju i najtežu etapu dovođenja električne energije u grad prolazilo je 14 članova naše multietničke ekipe u kojoj su bili i radnici Energoinvesta popravljajući oštećene dalekovode, često i na „ničijoj" zemlji.

Nezaobilazan faktor koji je direktno uticao na naš rad bio je UNPROFOR. I pored pomoći koju nam je pružao kod osiguranja uslova za rad, otežavajuća je bila veoma spora procedura koju su provodili. Zahtjev za opravku morao se podnijeti čak 48 sati prije izlaska na teren, što je trajalo sve dok se na moju intervenciju komandant mirovnih snaga general McKenzie nije udobrovoljio.

NAJTEŽI DAN: Dogovoreno je da 26. juna 1992. godine naša sedmeročlana ekipa izađe na Hotonj na opravku dalekovoda 110 kV (Reljevo - Koševo). Otišli su tamo. Lokacija je bila vidljiva sa svih strana. Već oko jedanaest sati stigla je obavijest da se na njih puca. Potom su ih zasuli granatama. Putem radioveze u jednom trenutku se čulo: „Pobiše nas, pomozite nam, zemlja od granatiranja već pada po nama". Bojao sam se da granata ne pogodi kamion kojim su tamo stigli. Sačuvali su prisebnost i hrabrost da se iz kamiona uz podršku s naše strane jedan po jedan domognu najbližih kuća. Netom iza toga kamion je pogođen i uništen. Tek kasno poslije podne putem opasnim po život vratili smo ih u grad. Sutradan su ponovo otišli na rad i to na istu lokaciju i obavili zadatak.

Najteži dan bio je i 22. avgust 1995. godine kada je poginuo Irhad Lukovac, radnik na telekomunikacijama, prijatelj i pratilac s kojim sam čitav rat proveo zajedno. Takvi su i svi drugi dani u kojima sam saznavao o pogibiji radnih kolega, drugova, prijatelja.

 
TESLA I SIZIF: Teško je bilo doći do malih količina električne energije iz elektrana u Jablanici i Kaknju koristeći se raznim tehničkim rješenjima i prespajanjima koja bi u mirnom vremenu bilo van pameti raditi. Nikola Tesla bi sigurno rekao da je to za neki njegov novi rad, jer smo mi vrlo brzo nakon početka rata ostali bez opreme. Bukvalno se znalo dešavati da su radnici na terenu u situaciji kada nema spojnica u čvor vezali uže sa 110.000 volti. Time smo dovodili u pitanje većinu važećih propisa u elektroenergetici. Katkad bi potrošači za koje se struja morala obezbijediti po svaku cijenu zavisili i o staroj hidroelektrani na Hridu, koju je pokretala voda sa Trebevića, dok je bilo vode (jer su i nju zavrnuli) i njenih 200 kilowata. Poseban problem bilo je masovno otuđivanje trafoulja korištenog za pogon privatnih golfova. Iz 250 trafostanica otuđeno je 100 tona transformatorskog ulja, uz to su i znatno oštećene ostale van upotrebe.

Uvođenje kategorije „prioritetnih potrošača", nesavjesni građani iskoristili su da na tehnički neispravan, i po život opasan, način priključuju struju u svoj stan. Pored svih teškoća, morali smo svakodnevno da se borimo protiv te pojave koja je direktno ugrožavala sigurnost sistema u gradu. Pritom smo često morali tražiti i intervenciju policije, no paukova mreža bespravnih priključaka se širila.  Naša istrajnost i upornost donosila je rezultate, no ipak je to bio Sizifov posao. U toku dana poskidamo bespravne priključke. Ujutro osvanu novi. Od velike važnosti u toj aktivnosti bila je pomoć građana, civilne zaštite i našeg informativnog centra. Zabilježen je samo jedan smrtni slučaj u Velešićima pri pokušaju otuđivanja električne energije prebacivanjem žice preko dalekovoda. Sarajlije su se snalazile na razne načine koristeći čak i niski napon iz telefonskih žica kako bi sijalicom iz baterijske lampe osvijetlili dio stana.

KONAČNO DEBLOKADA: Posljednjeg dana 1994. godine pod napon je stavljen visokonaponski podzemni kabl snage 35 kilovolti pa je svako domaćinstvo mjesečno moglo dobiti po 100 kilovatsati, odnosno 3,3 kWh dnevno.

Elektroenergetsku deblokadu Sarajeva uspješno smo okončali u decembru 1995. godine puštanjem pod napon 110-kilovoltnog kabla kojim je u grad iz Jablanice i Kaknja dovedena električna energija snage 80 megavata. Kabl je od Tarčina do Sarajeva kroz tunel ispod aerodromske piste postavljen u dužini od dvadeset kilometara, plus još desetak kilometara kroz grad. Smatra se jednim od najdužih podzemnih elektroenergetskih vodova u kontinentalnoj Evropi.

Tokom cijelog perioda agresije uprava Elektroprivrede BiH, sa Edhemom Bičakčićem na čelu, radila je na planovima potpune obnove elektroenergetskog sistema i sa njom smo krenuli već početkom 1996. godine.

Danas možemo reći da je distributivna mreža podignuta na zavidan tehnički nivo, ali objektivno posla još ima. Gledamo li u budućnost, vrijedilo bi razmišljati i o tome da se u gradskoj zoni gradi elektrana na plin kao gradski izvor struje neovisan od dalekovoda u njegovoj okolini.

Irfan Durmić vjeruje da će način i uslovi rada na otklanjanju kvarova na elektroenergetskoj mreži biti istorijski obrađeni i izloženi kao posebna cjelina u budućem tehničkom muzeju u Sarajevu.

(DEPO PORTAL, BLIN/dg)