Piše: H. Rovčanin

Nihad Bojadžić izdao je naredbu u travnju 1993. godine da u Trusini ni kokoš ne smije ostati živa. Ovo je jučer u nastavku suđenja Mensuru Memiću zvanom Menta, Dževadu Salčinu zvanom Struja i Nedžadu Hodžiću zvanom Džon Vejn bivšim pripadnicima Specijalnog odreda “Zulfikar” te zapovjedniku i zamjeniku ovog odreda Zulfikaru Ališpagi zvanom Zuka i Nihadu Bojadžiću, kao i pripadniku 45. brdske brigade Armije BiH “Neretvica” Senadu Hakaloviću, koje optužnica tereti za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika u Trusini, kazala svjedokinja optužbe Rasema Handanović zvana Zolja. Kao što je poznato, Handanović je zbog ratnog zločina uhićena u SAD-u po tjeralici te je krajem prosinca prošle godine isporučena BiH i pristala je svjedočiti protiv ostalih optuženih u ovom predmetu.

Pet godina zatvora?

Sud BiH je nedavno potvrdio optužnicu protiv Handanović zbog ratnog zločina, a moglo se čuti da je s Tužiteljstvom zaključila sporazum o priznanju krivnje, koji Sud tek treba razmatrati. Zbog toga je jučerašnje ročište započelo raspravom Tužiteljstva i obrane u kojem će svojstvu Handanović dati izjavu. Odvjetnica Vasvija Vidović je zatražila od Tužiteljstva da objasni činjenice koje se tiču procesnog položaja svjedoka, jer sporazum koji je sklopila nije razmatran. Vidović je navela da je čula da je Handanović pristala na kaznu od pet godina zatvora, a svjedoci su je, kako je navela, opisali kao glavnog egzekutora u ovom predmetu, dok je odvjetnik Mithat Kočo dodao da se radi o trgovini Tužiteljstva. Tužiteljica Vesna Budimir ja replicirala da će Handanović biti saslušana u svojstvu svjedoka, kao i drugi u dosadašnjem postupku, a ona sama niti je dobila niti tražila imunitet. Raspravu je na kraju prekinula predsjedateljica vijeća Željka Marenić izjavom da se “suđenje neće pretvoriti u polemiku Tužiteljstva i obrane”. Tužiteljica Budimir je tijekom uzimanja osobnih podataka od Handanović zatražila isključenje javnosti zbog zaštite članova njezine obitelji, što je vijeće i prihvatilo, te je dio sudnice u kojem je sjedila publika nakratko bio ispražnjen.

Životni put

Handanović je kazala da je u jedinicu “Zulfikar” pristupila početkom travnja 1993. godine te je opisala svoj životni put do tog razdoblja. Tako je kazala da je u Sanskom Mostu živjela do rujna 1992., da je njezin nevjenčani suprug Haris Biščević ubijen, da su je srpski vojnici silovali više puta, kao i da je njezina obitelj uhićena, a neki od njih su ubijeni. “Došla sam u Travnik u rujnu 1992. godine. Imala sam pobačaj i priključila sam se Krajiškom odredu samo zato što je vojska dobivala dva obroka dnevno. S njima sam bila u Jajcu sve do pada ovog grada”, navela je Handanović.

Početkom siječnja 1993. ona se priključila Handžar diviziji čiji je zapovjednik bio Aslan Peci zvani Džeki, a koja je, prema njezinim riječima, bila podređena Zuki. U Handžar diviziji je, kako kaže, dobila nadimak Zolja, a ubrzo je počeo sukob s HVO-om te je njezina jedinica imala okršaj na Igmanu s Jukom Prazinom.
“Odred 'Zulfikar' je bio stacioniran u hotelu 'Mrazište' na Igmanu. Brojao je do 250 vojnika, a ja sam bila u sastavu izviđača. Vojnici su u akcije išli na kamionima dok su Ališpago i Bojadžić koristili džipove. Privilegije u odredu su imali Nedžad Hodžić, Edin Džeko (kojeg je SAD također isporučio BiH zbog zločina u Trusini, op. a.), Eniz Popara i Samko. Sjećam se da smo u travnju 1992. godine, dan prije akcije u Trusini, prenoćili u školi u mjestu Parsovići, a nas iz odreda je bilo 30 do 40 vojnika. Ališpago je ujutro na postrojavanju rekao da idemo u akciju na Trusinu. Postrojavanju je prisustvovao i Bojadžić. Počeli su i tekbiri kako bi se vojnicima digao moral, mada je bilo ljudi u jedinici koji nisu bili muslimani”, istaknula je Handnović te dodala da Bojadžić nikada nije išao u akcije te je i tada ostao na uzvišenju iznad Trusine s izvjesnim Begom iz druge jedinice. Prije same akcije su dobili zadnje upute.

Bojadžić naređivao

“Od Bojadžića je došla naredba da u Trusini ni kokoš ne smije ostati živa, što je značilo da sve moram pobiti. Nedžad (Hodžić, op. a.) i Samko su vodili ljude u napad. Nisam znala da u Trusini žive i muslimani te nam je rečeno koje kuće ne smijemo dirati. Išli smo kroz selo i vojnici su izvodili civile i vodili ih u jednu kuću kako se ne bi mogli domoći oružja. Struja je čuvao zarobljenike. Akcija je prošla dobro jer nismo imali ni ozlijeđenih ni ranjenih. Krenuli smo prema nekoj prodavaonici, gdje smo se trebali naći s drugim vojnicima. Znam da će mi zbog ovog nekadašnji prijatelji postati neprijatelji. Ispred prodavaonice je Džeko rafalom usmrtio stariji bračni par. Došli smo do nekog skladišta gdje je ležao mrtav civil, a pričalo se da ga je Lepi Džejms likvidirao. Tada je prema nama zapucano te su Samko i Koka ranjeni, a Bojadžić je radiovezom javio da se povlačimo”, tvrdi Handanović.
Kazala je da je bilo još zarobljenika koji su bili vojnici HVO-a koje je Salčin predao Piletu, a koji je kroz smijeh kazao da ih je pustio da pobjegnu. Handanović se prisjetila da je ušla na kat jedne kuće gdje je vidjela raščupanu djevojku i Hodžića kako zakopčava hlače. Istrčala je iz kuće, u blizini nekog podzida je stajalo šest ili sedam muškaraca, među kojima je bilo i vojnika i civila.

“Iz kuće u kojoj sam bila su izišli Hodžić i Popara. Hodžić je radiovezom pitao Bojadžića: 'Što ćemo sa zarobljenicima?', a Nihad mu je odgovorio: 'Pobijte sve.' Hodžić je viknuo: 'Streljački vod.' Mladić plave kose je krenuo bježati, a Hodžić je viknuo: 'Pucajte!' Pucali smo svi. Ja, Nedžad, Mensur Memić, Popara, svi mi. Mladić koji je krenuo bježati je prvi pao, a potom i ostali muškarci koji su stajali pred zidom. Vratili smo se istim putem kojim smo došli. Poveli smo i zarobljenike, odnosno žene i djecu koji su nosili zaplijenjeno oružje i streljivo. Kada smo se izvukli na uzvišenje s kojeg smo krenuli u napad, Nedžad je radiovezom pitao Bojadžića što raditi sa ženama i djecom, a Nihad je odgovorio: 'Pustite ih'”, ispričala je u sudnici Handanović te dodala da je u Trusini pucao i Orhan Ljuić. Pripadnici odreda su se vratili u Parsoviće, a zatim na Igman, gdje je Bojadžić kazao Handanović da je Samko preminuo na putu do bolnice i da uzme nešto od njegovih stvari. “Iz medija sam doznala da je Trusina opljačkana i spaljena. Ali, mi smo u selu samo zapalili objekt u čijoj su blizini ranjeni Samke i Koka. Jedinicu sam napustila u ljeto 1993. godine i tada je Bojadžić bio zapovjednik. Nakon Trusine nitko me nije saslušavao zbog događaja koji su se zbili u tom selu”, navela je Handanović. Sutkinja Marenić je navela da će obrana s unakrsnim ispitivanjem Handanović započeti na ročištu koje je planirano 16. travnja, a tužiteljica Budimir je od vijeća zatražila da zabrani obrani kontakte sa svjedokinjom. Optuženi se, podsjetimo, terete da su 16. travnja 1993. godine u Trusini sudjelovali u zarobljavanju i strijeljanju civila i zarobljenih pripadnika HVO-a, koji su se prethodno predali. Optuženi su, kako se dalje navodi u optužnici, sudjelovali u pljačkanju, nečovječnom postupanju, zastrašivanju i teroru nad civilnim stanovništvom hrvatske nacionalnosti iz sela Trusina. Tom prilikom su ubijene 22 osobe, od čega 19 civila i tri pripadnika HVO-a, koja su se prethodno predala. U napadu su ranjena i četiri civila, među kojima i dvoje djece.

Prisluškivanje

Tužiteljicu Budimir je zanimalo zna li Handanović nešto o događajima u selu Vrce, koje se nalazi u blizini Trusine, ali je na to prigovorila odvjetnica Vidović te optužila tužiteljicu da prisluškuje njezine razgovore sa svojim klijentom Bojadžićem. Optuženi je također naveo da je njegova pritvorska jedinica pretresena i izuzeti svi dokumenti sa suđenja koja je on osobno zapisivao te da je sve potencijalne svjedoke, koje je namjeravao pozvati, već pozvala tužiteljica Budimir u svojstvu svjedoka obrane. Tužiteljica Budimir je odgovorila da se na tu okolnost neće izjašnjavati, jer se zna kako se prisluškivanje obavlja.

Isprika žrtvama

Handanović je na kraju svjedočenja uputila ispriku obiteljima svih žrtava u Trusini, nakon što je tužiteljica Budimir upitala ima li neku poruku obiteljima stradalih. “Jako mi je žao zbog njihovih najmilijih koje su izgubili u ratu. Ne samo njihove, nego sa sve tri strane. U ratu sam izgubila dijete i čovjeka kojeg volim. Nije došlo bolje, došlo je samo gore”, zaključila je Handanović prije nego ju je Sudska policija izvela iz sudnice.

Dnevni list/DEPO PORTAL - BLIN/a.k.