Očekivali smo da će “Sarajevska crvena linija” biti osporavana. Proces osporavanja je već jako dobro poznat: najprije osporiti ljude i institucije koji pominju zločin, zatim osporiti sam zločin i na kraju stvoriti metež koji omogućava zločincima da se sakriju. Cilj je prvo dovesti u pitanje smisao “Sarajevske crvene linije”, slijedeći korak je dovođenje u pitanje da je u Sarajevu ubijen 11541 čovjek, zatim slijedi da smo sami sebe granatirali, potom da nije ni bilo Opsade Sarajeva već da se radilo o građanskom ratu, i na kraju da je srpski narod bio žrtva mudžahedina u Sarajevu. 

Ovo je tekst koji je portal “Sarajevo-X.com” odbio da objavi kao moj odgovor na tekst pod naslovom “Za ‘Sarajevsku crvenu liniju’ je ‘posuđena’ još jedna ideja”, novinarke Edite Gorinjac, objavljenog na njihovom portalu dana 29.3.2012. U tom tekstu, pored niza pogrešnih podataka, iznesena je apsurdna tvrdnja da sam plagirao “Sarajevsku crvenu liniju”. Novinarka, niti bilo ko drugi me nije kontakatirao za izjavu. Pozvao sam se na moje pravo na odgovor, ali su to u “Sarajevu-X.com” izignorisali. Moj tekst analizira dva tipčna procesa: jedan srpske nacionalističke propagande i drugi, tendenciju da pojedini mladi, slabo obrazovani novinari u BiH agresivno koriste poziciju i dijele lekcije lijevo i desno, bez mogućnosti da se odgovori na njihove površne tvrdnje.

Editu Gorinjac, novinarku portala “Sarajevo-X.com,” instrumentalizira odlično uvježbana srpska nacionalistička propaganada, a neuka novinarka ima utisak da postaje veliko ime novinarstva tako što “raskinkava“ javnu ličnost zbog navodnog plagirizma. Edita Gorinjac nema nikakve kompetencije da sudi o umjetničkom djelu, pogotovu ne na osnovu najave da će se to djelo tek dogoditi! Ali neznanje Edite Gorinjac nije relevantno za “Sarajevsku crvenu liniju”. Jer ovdje je sekundarna činjenica da je to uopće umjetničko djelo. “Sarajevska crvena linija” je Sjećanje na 11541 ubijenog građanina Sarajeva tokom opsade Sarajeva 1992.-1996. To je građanski ritual za ubijene sugrađane. To je kolektivni izraz tuge za ljudima koji nisu više sa nama.

Kao što se misao i emocija o ljudima čiji je život ugašen transcendira u tevhidu, misi, opelu, kadišu, rekvijumu – tako je moguće da se kolektivno žaljenje izrazi umjetničkim djelom. Samo umjetničko djelo nije fokus događaja, ono je u službi žalovanja. Ovdje nisam bitan ni ja, ni drugi umjetnici koji učestvuju u “Sarajevskoj crvenoj liniji”. Ovdje je bitno odustvo 11541 ubijenog koji su spriječeni da budu sa nama 6. aprila 2012. Spriječila ih je srpska nacionalistička politika zbog koje su ubijeni.

Edita Gorinjac se ne bavi ovim ubijenim ljudima, ni ožalošćenim članovima njihovih porodica. Ona se ne bavi ni Stanisalavom Galićem, komandantom Vojske bosanskih Srba koji je osuđen na doživotnu robiju zbog granatiranja Sarajeva. Edita Gorinjac  se ne bavi ni Dragomirom Miloševićem, još jednim komandantom Vojske bosanskih Srba, koji je osuđen na 29 godina zatvora zbog granatiranja Sarajeva. Ona se ne bavi ni Biljanom Plavišić koja je priznala krivicu za učešće, između ostalog, u zločinu počinjenom nad Sarajevom. Gorinjac se ne bavi ni Radovanom Karadžićem kojem se sada sudi i zbog opsade i granatiranja Sarajeva. Ona se ne bavi “Ordenima Radovan Karadžić” koji su prije tri mjeseca podijeljeni na banjalučkoj “proslavi” dvadesetogodišnjice osnivanja Republike Srpske.

Edita Gorinjac se bavi sa mnom.

Haris Pašović