FOTO: Dženat Dreković

Razgovarao: Đorđe Krajišnik

Ovo je vaše prvo zvanično predstavljanje umjetničkoj javnosti, kako je došlo do saradnje sa galerijom Zvono, te šta za vas znači ovaj događaj?

Elma: Odazvala sam se na konkurs udruženja Zvono zato što me primamila mogućnost da prvi put učestvujem u pripremanju jedne izložbe, da iz drugačije perspektive počnem razmišljati o vizualnoj umjetnosti. Pripremiti jednu izložbu znači posve osvijestiti sam proces nastajanja djela. U vremenu apsolutne dominacije nebitnih vizualnih informacija jako je vazno pronaći dovoljno zanimljiv put da se približite galerijskoj publici.

Saša: Udruženje Zvono je raspisalo konkurs za projekat „Prva samostalna“, u kojem su dali priliku mladim umjetnicima da izlože svoje radove u njihovoj galeriji, pod uslovom da umjetnik nije prije samostalno izlagao. Prijavio sam se sa svojom mapom radova i izabran sam za prvu od četiri izložbe. Ovaj dogadjaj definitivno daje priliku da neafirmisani umjetnici pokažu svoj umjetnički izraz, i time mi je pružena prilika da pokažem svoj lični rad.

Po vašem mišljenju, daje li se danas dovoljno prostora mladim autorima da svoj talenat i umjetničku kreativnost predstave široj publici? Tačnije, koliko se pruža prilika da se na umjetničkoj sceni nametnu neke nove perspektive i viđenja, imamo li na umu da smo svi prilično zarobljeni u nekim tradicionalno-autoritativnim okovima; te da postoje neke veličine koje se predstavljaju i izlažu, a pored kojih je jako teško dobiti priliku za predstavljanje nečega novog?

Elma: Pa mislim da se kod nas nekako kuka više nego što ima potrebe. Ponekad je potrebno malo samoinicijative, a mladim ljudima teško pada da u buci silne fakultetske administacije i društvene letargije glasno kažu nekakve svoje ideje. Vrlo je važno imati jasnu poruku, znati tačno objasniti što se želi promijeniti i čime smo nezadovoljni. Kladim se da kada bismo imali mogućnost da skrojimo svijet po vlastitoj mjeri, uvijek bilo loših i nesigurnih krojača, nedovršenih svjetova i bespotrebno šivenih zastava revolucije. Problem je što u oskudici nemamo mogućnosti putovanja, mogućnosti da usvajamo druge medije i informacije. To ponekad zaista zna gušiti. Slažem se s Vama da postoje autoriteti čija se djela ponekad precijene, ali to je oduvijek i svugdje tako, valjda.

Saša: Naravno da je ovo sve navedeno prisutno na umjetničkoj sceni u manjoj ili većoj mjeri, to je svima nama jasno i poznato i nema potrebe da to potvrdjujem i iznosim neke već poznate zaključke.

Vidite li perspektivu za bavljenjem umjetnošću u BiH, pitanje je naravno paradoksalno, imajući na umu da se vi njome već bavite, ali prije svega mislimo na onaj njen egzistencijalni segment; ili prostije rečeno smatrate li da se od posla kojim se vi bavite i najmjeravate u budućnosti baviti može živjeti?

Elma: Mada znam da nisam baš dobra u ovome čime sam se počela baviti, ne mogu odustati jer je umjetnost meni jedan od najrazumljivijih sagovornika. Čini mi se da bi mi egzistencija bila ugrožena kad bih ostala bez tog sagovornika. A možda i ne bi? Ma teško pitanje. Možda je nezrelo, ali trenutno ne razmišljam mnogo o papirnatim sadržajima, ukoliko nije riječ listovima kakve dobre knjige. U Bosni i Hercegovini je sve rizično, pa se ne osjećam ugroženije od bilo kojeg arhitekte, policajca, tesara, obućara. Mene više plaši i nervira smjelost društva da pravi hijerarhije zanimanja, da nas dijeli na perspektivne i neperspektivne kad nam zaviri u diplomu. Ali i to je valjda oduvijek tako.

Saša: Ako perspektivno bavljenje umjetnošću znači imati za cilj postizanje velikog profita, onda se definitivno ne trebate njome baviti (izuzeci su naravno uvijek prisutni).

FOTO: Dženat Dreković

Recite nam nešto više o radovima koji će biti predstavljeni publici u Zvonu. Elma, kako nastojiš predstaviti Sašinu poetiku? Saša, kako je koncipirana tvoja postavka, te šta njome nastojiš poručiti publici?

Elma: Svako umjetničko djelo stvara toliko značenja da je teško između par tačkica postaviti sve bitno što želimo poručiti. A u umjetnosti je sve bitno. Kratki odgovori na ovakva pitanja uvijek djelimično osakate umjetničko djelo, pa ću dopustiti da vam se Sašina djela obrate prije mene. Potrudit ću se da što više ispoštujem Sašin senzibilitet.

Saša: Radovi koji će biti izloženi su ustvari ciklus radova, odnosno diplomski rad pod nazivom „Psihoanalitičko poimanje snova kroz lični likovni izraz“. To je ciklus od osam grafika koji se bave analizom sna kao psihološkog fenomena, ali sa akcentom na psihoanalizu. Rad je imao za cilj skretanje pažnje na zaboravljenu školu psihoanalize, odnosno moja fascinacija takvim pristupom snovima, naročito tumačenje snova Freuda i Junga. Pošto takva tumačenja, koja su danas okarakterisana kao naučna fantastika, nemaju mjesta u svijetu nauke, u umjetnosti otvaraju velike mogućnosti. Moj rad je stavljen u odredjenu vrstu koncepta, odnosno radovi imaju svoj redosljed gledanja koji tvore linearnu likovnu priču. Pokušao sam da pokažem apsurde snova, njihovu nelogičnost, misterijoznost i zagonetku koja nema svoj odgovor.

Možete li nam reći nešto o vašim umjetničkim uzorima; koji su, koje pravce u umjetnosti preferirate, te gdje sebe vidite i pozicionirate u tom svijetu?

Elma: Ne smijem se usuditi da se tek tako etiketiram kao ljubiteljica određenog umjetničkog pravca jer obično što mi se svidi u likovnim umjetnostima jedne epohe, ne osvoji me npr. u poeziji. Tokom studija sam otkrivala nove zanimljive poruke, stalno se to nekako mijenja. U vizualnoj umjetnosti cijenim propitivanja, detalje, deformacije, hodanje po klimavim graničnicima, poigravanje s mozgom koji obično vidi ono što želi da vidi.

Saša: Uvijek mi je teško reći koji su mi umjetnici uzor, jer iz tolikog svijeta historije umjetnosti, nije lako izdvojiti samo pojedine. Ali ako ću izdvojiti umjetnike i umjetničke pravce, rekao bih da je to općenito umjetnost fantastike, naročito Bretonova grupa nadrealizma. Iz te grupe pored Dalija, Ernsta, de Kirika i ostalih, izdvojio bih Magrita kao najvećeg uzora. Ti umjetnici su živjeli u vremenu cvjetanja psihoanalize i kao odraz u ogledalu u umjetnosti se pojavio nadrealizam. Magrit definitivno dostiže najveća dostignuća u poetici i filozofskoj strani umjetnosti, ne obazirući se na njegovo slikarstvo sa likovnog aspekta. Njegovi radovi koji se bave tematikom snova, poput „Ključ za snove“ najviše su uticale na moj lični rad.

Na kraju, recite nam koja je vaša vizija umjetnika i njegove uloge u današnjem svijetu?

Elma: Komunikacija! Mislim da se umjetnost ponovo počela uvlačiti u ljušture intelektualnog elitizma, da je zaboravila odakle je priča započela, da je zaboravila kako se nekada svima obraćala. Ponekad ni kao historičarka umjetnosti, ali ni kao živi stvor s oba oka ne mogu pronaći nikakvog smisla u savremenoj vizualnoj umjetnosti. Umjetnost koja je zaboravila na svoju publiku, možda više ne zaslužuje da se tako zove. Posve mi je jasno da bi bilo smiješno sada slikati kao stari neimari, ali može se njihova virtuoznost iskoristiti da nam se ispričaju nove, nama bliske priče ili u novo ruhu da se zaodjenu iznošene stvari.

Saša: Umjetnost je u svim otkrivenim medijima rekla sve sto je trebala reći. Jedini način za dostizanjem genijalnosti jeste pronalazak novih medija, odnosno novih tehnologija u kojima će umjetnost dostići nove domete.

DEPO PORTAL-BL!N MAGAZIN