Piše: Zoran BIBANOVIĆ

„Čovjek je mjera svih stvari“ – Protagora (490 – 420 p.n.e.)

Mjera vrijednosti kroz historiju civilizacija je bila, a i danas je, poštovanje interesa pojedinca, čovjeka. Od perzijskog kralja Kira (Kirov cilindar) 539 p.n.e. do danas, je bezbroj primjera poštivanja ali i nepoštivanja te velike civilizacijske tekovine.

Zabilježeno je da je francuski kralj Luj VII (1120-1180) dao pravo seljaku koji nije htio da proda zemlju (umjesto da jednostavno likvidira gnjavatora) i naredio svojim arhitektima da sruše započetu „divlju gradnju“ dijelova dvorca Fontainebleau kraj Pariza uz izjavu da „bogom dano pravo na zemlju ima seljak prije bilo kojeg kralja“.

Osam stotina godina kasnije, u našim krajevima, zemlja se jednostavno oduzimala od vlasnika uručivanjem tzv. „šare“ (rješenja) od strane službenog lica. Kako je danas?

U Počitelju su registrirani nalazi iz rimskog i kasno antičkog perioda. Kralj Matija Korvin 1466. godine naziva ga „eccellentissimum castrum „, a najveći putopisac svijeta, Evlija Čelebija, 1664. godine ga vidi kao „malešan i nizak, ali sasvim zbijen i tvrd grad obješen o golu i strmu liticu“. Bosanskohercegovački književnik, nobelovac, Ivo Andrić kaže: „Počitelj. Na jednoj nozi stoji, jednim se stopalom drži zemlje, i to ne cijelim“... Nema tog „razvoja“ i novih radnih mjesta za koji bi u današnjem svijetu i pri današnjoj racionalnoj pameti vrijedilo žrtvovati navedene vrijednosti.

Saznajemo iz medija da se ponovo aktuelizira prijedlog trase autoceste kroz Blagaj, umjesto pustim Podveležjem. Trasa presijeca 500 hektara najplodnije zemlje, prelazi preko 80.000 sadnica voća, 200.000 sadnica vinograda..., fizički razdvaja stanovnike Blagaja od Mostara na teže premostiv način od zidova u Palestini, a sve se to dešava u Hercegovini koja raspolaže sa 2,5% obradivog zemljišta.

Prijedlog izgradnje mosta preko Neretve, sjeverno od Počitelja (van vidokruga iz grada) u Ševaš Polju, koji je svojevremeno umirio javnost, se napušta i gradnja mosta se ponovo aktuelizira južno od Počitelja.

Opet nam je ponuđeno obrazloženje hokejaških izmjena prijedloga buduće trase fantomske autoceste Vc kroz Hercegovinu, da je to rezultat dogovora zvaničnika koji su izabrani na funkcije nakon demokratski provedenih izbora, a uz prisutne zvaničnike iz EU, i šta tu ima više iko da se pita. Kreditna sredstva, koliko smo informirani, su već davno odobrena i na njih teku kamate.

Kada je, inače, riječ o posljedicama neracionalnog prihvatanja kreditnih sredstava koja se nude iz MMF-a i EU, instruktivno je pogledati kolumnu Eldara Dizdarevića „Prodaja planina za smanjenje duga“ – DANI 02.3.2012..

Naravno, zvaničnici i dužnosnici ne spominju zakonske odredbe, a to je institut javne rasprave i institut moralne štete.

Kao prilog novoj javnoj raspravi (koje više vjerovatno neće ni biti) ponavljam, u skraćenom obliku, otvoreno pismo za zaštitu kulturnih i prirodnih vrijednosti koje sam svojevremeno uputio bivšem ministru prometa i veza Boži Ljubiću, a danas se odnosi na novog ministra Damira Hadžića, zvaničnike FBiH i lokalne dužnosnike u HNK/Ž. 

U Počitelju su registrirani nalazi iz rimskog i kasno antičkog perioda. Kralj Matija Korvin 1466. godine naziva ga „eccellentissimum castrum „, a najveći putopisac svijeta, Evlija Čelebija, 1664. godine ga vidi kao „malešan i nizak, ali sasvim zbijen i tvrd grad obješen o golu i strmu liticu“. Bosanskohercegovački književnik, nobelovac, Ivo Andrić kaže: „Počitelj. Na jednoj nozi stoji, jednim se stopalom drži zemlje, i to ne cijelim“.

U Počitelju djeluje umjetnička kolonija od 1964. godine, porušen je i opljačkan u posljednjem ratu, a djelimična obnova je pokrenuta 1999. godine. Za kulturocid (sistematsko uništavanje spomenika kulture) u Počitelju, koliko je meni poznato, još niko nije odgovarao.

Jedna od najvećih ideja rođenih u drugoj polovini XX stoljeća  je ideja o “Svjetskoj baštini” čija je konvencija usvojena 1972. godine. Dvije su temeljne pretpostavke na kojima počiva konvencija; to je univerzalnost u kojoj baština jednog naroda postaje baština svijeta i druga je uključivanje kulturne i prirodne baštine u jedan okvir.

„Priroda i kultura zajedno i nedjeljivo utiču na životne i stvaralačke procese u društvu. Zbog toga je sasvim razumljivo da čovjek u svojoj sopstvenoj sredini pronalazi svoje duhovno, estetsko i filozofsko nadahnuće; zbog toga je razumljivo i da brojne tvorevine ljudskih ruku dio svoje ljepote i veličanstvenosti duguju mjestu na kome se nalaze“ – napisao je tom prilikom generalni direktor UNESCO-a.

Koje to vrijednosti posjeduje Počitelj da nosi epitet potencijalnog kandidata za upis na listu Svjetske kulturne baštine UNESCO? Da li je to Hadži Alijina medresa, hamam (javno kupatilo), han (prihvatilište za putnike i karavane), sahat-kula, Hadži Alijina džamija..., da li su to stambene zgrade?

Očigledno je da to nisu pojedinačne građevine, već da je to jedinstveni graditeljski sklad sa okolnom prirodom i prostorom. Taj sklad je ranjen, prije više decenija, probijanjem magistralne ceste uz Neretvu, čime je grad odvojen od rijeke. Na sreću, zahvaljujući urbanom skladu i ambijentalnoj vrijednosti (relativno očuvani prirodni krajolik), grad posjeduje još dovoljno elemenata za upis na svjetsku listu spomenika kulture.

Kulturni i civilizacijski nivo jednog naroda, a posebno njegovih svjetovnih i duhovnih predstavnika određuje i nivo „etike zvanja“. Osobe koje imaju razvijen smisao za prirodu i njezine ljepote, naprimjer u arhitekturi, manje su sklone greškama u projektiranju objekata kojima se narušava prirodni sklad u prostoru. 

Povreda etike su i djela da se u staroj jezgri Mostara, Svjetskoj kulturnoj baštini, gradi hotel enormnih dimenzija uz već izgrađeni rogobatno neskladni toranj franjevačke crkve; da se podižu betonski križevi u spomenicima kulture iz vremena srednjeg vijeka i Osmanlija; da se predlažu i projektiraju hidroakumulacije na iznimno vrijednim i jedinstvenim refugijalnim i reliktnim ekosistemima slivova rijeka... i mnogo drugoga, nažalost, što nije rečeno.

Odnos ljudi koji odlučuju na razini države, tzv. srednjoj razini vlasti i razini lokalnih zajednica, prema budućnosti i razvoju zemlje, kulturnoj i prirodnoj baštini, biodiverzitetu i vodi kao jednom od najvažnijih resursa neće ostati samo u povredi etike zvanja, već će otvoriti i mnoga druga pitanja odgovornosti za takvo „gazdovanje“.

Gradnjom mosta autoceste Vc, preko Neretve, dugog preko jedan kilometar, u vidokrugu teško ranjenog Počitelja, kojim bi se nesporno radikalno izmijenila slika krajolika je istovremeno i gubitak najveće vrijednosti Počitelja. Most valja graditi uzvodno ili niže nizvodno od Počitelja, van vidokruga iz Grada, bez obzira na cijenu.

Kao građanin, ali i kao pripadnik esnafa turističkog posredovanja u Bosni i Hercegovini, ponovo podsjećam (stare/nove zvaničnike) da nema tog razvoja i zapošljavanja koji je na štetu ekologije, kulturnih i prirodnih vrijednosti. To je samo alibi za drastične destrukcije resursa. Nema tog „razvoja“ i novih radnih mjesta za koji bi u današnjem svijetu i pri današnjoj racionalnoj pameti vrijedilo žrtvovati navedene vrijednosti.

Javnom apelu dodajem izvod iz bezvremenski aktuelne impresije o Počitelju Zuke Džumhura iz 1979. godine, napisanu pod naslovom “Grad zelene brade – Nekrolog jednoj čaršiji”:

“...U pocijepanoj anteriji, zaboravljenih starih kapetana - sakat i gladan!
... Pod jorganom trešnjevog behara – mrk i dotrajao!
... I ovog proljeća na mrtvoj straži mrtvih carevina...
Gologlav.
Goloruk.
Golokrak.
Gologuz.” 

(DEPO PORTAL)