Nedavno je ljubavni par doživio javno sramoćenje nakon što ih je kamera uhvatila na koncertu Coldplaya, video je postao viralan, a ljubavnici izloženi sramoćenju i kritiziranju. Je li to u redu? 

I ja sam prošla slično iskustvo, zaljubila sam se u drugoga, pokrenula razvod od tadašnjeg supruga, no još godinama poslije nosim teret krivnje, okarakterizirana sam kao loša osoba, ona koja je uništila obitelj, svi naši zajednički prijatelji stali su na stranu mog bivšeg supruga. Nitko od njih još sa mnom ne razgovara i to me boli. 

S bivšim suprugom ne mogu ostvariti normalan odnos jer se ljuti, zamjera mi i odbija bilo kakvu komunikaciju. Ispaštam zbog toga što sam se zaljubila u drugoga i odlučila okončati jednu vezu (brak) i započeti novu - napisala je Lidija.

Mirella Rasic Paolini, specijalist struke za holističko mentalno i duhovno zdravlje, na portalu Živim.hr. odgovara i nudi savjet:
 

U današnjem digitalnom dobu granice između privatnog i javnog sve su tanje i, po meni, to nikako nije u redu. Nedavni slučaj ljubavnog para koji je tijekom koncerta Coldplaya postao viralni materijal nije samo još jedan u nizu internetskih skandala - to je i ogledalo društva u kojem živimo. Kamera je uhvatila dvoje ljudi u trenutku koji je trebao biti samo njihov, a društvene mreže pretvorile su ga u predmet masovne osude, sramoćenja i moralnog zgražanja. Ono što su doživjeli u intimi među tisućama neznanaca uskoro je postalo javno vlasništvo. I dok se mreže pune osudama i analizama njihovih života, prava pitanja ostaju zanemarena - tko su zapravo to dvoje ljudi iznutra, kakva je njihova priča i što ih je dovelo do tog trenutka?

Vaš slučaj, iako se odigrao izvan očiju javnosti, nosi istu težinu - razapetost između osjećaja, vlastitih odluka i tuđih osuda.

Što nas dovodi do nevjere?

U psihološkom i terapijskom smislu, nevjera - bilo da je emotivna, fizička ili oboje - nije događaj koji se odvija "iz vedra neba". Ona najčešće dolazi kao posljedica dugotrajne emocionalne distance, zanemarenih potreba, osjećaja usamljenosti unutar veze ili braka koji je izgubio svoju funkciju.

Nevjera je jedan od najčešćih uzroka prekida bliskih odnosa, ali istovremeno i jedan od emocionalno najsloženijih fenomena u međuljudskim vezama. Iza svakog "zaljubila sam se u drugoga" ne stoji puka želja za novim iskustvom, već često duga povijest emocionalnog zanemarivanja, nečujne tuge, nevidljivosti, potreba koje su ignorirane i glasova koji su predugo bili utišani. Iz vašeg pisma nije teško osjetiti da ste, iako ste donijeli odluku, ostali bez podrške, i to ne samo bivšeg partnera već i cijele zajednice oko vas. To pokazuje koliko naše društvo, čak i u suvremenom dobu, još uvijek gaji duboko ukorijenjene rodne i moralne norme - žena koja odlazi iz braka, osobito zbog nove ljubavi, često biva označena kao krivac, razaračica, ona koja "nema mjere", "ne zna što želi" ili je "neodgovorna". 

No ono što društvo ne vidi jest unutarnja stvarnost žene koja donosi takvu odluku. Vi ste, vrlo vjerojatno, dugo osjećali da se u braku emocionalno gubite. Mnoge žene koje dolaze u terapijski prostor govore o godinama osjećaja zanemarenosti, komunikacije koja se svela na tehničke stvari, partnerovom emocionalnom odsustvu, neprepoznavanju potrebe za dodirom, blizinom, pogledom koji vidi. 

Zaljubljivanje u drugoga u takvom kontekstu ne događa se kao svjesna izdaja, nego često kao povratak sebi - netko vas je pogledao drugačije, netko je čuo ono što nitko dugo nije, netko je u vama vidio više nego što ste vi same tada mogle. I to je bio okidač. Ne za prevaru, već za prepoznavanje da postoji još nešto - dio vas koji nije odustao od bliskosti, nježnosti, smisla. U tom trenutku često se događa duboki unutarnji lom. Ljubav prema drugome ne mora uvijek značiti da bivšeg partnera mrzimo ili da ga ne poštujemo. Taj lom, ta podijeljenost između lojalnosti prošlosti i žudnje za budućnošću, za mnoge je žene bolna i duga. Često ju prate osjećaji krivnje, tuge, preispitivanja, čak i pokušaji povratka koji ne uspijevaju jer duša zna ono što um još pokušava poreći – da je nešto zauvijek izgubljeno.

Socijalna kazna

Vaša odluka da izađete iz tog odnosa i krenete dalje bila je hrabra, ali ju očigledno nije pratilo razumijevanje okoline, što samo dodatno pojačava osjećaj izoliranosti i boli. Gubitak prijatelja, odbacivanje zajedničke mreže poznanstava, bivši suprug koji ne želi komunicirati – sve to čini da se posljedice čine dugotrajnima i gotovo nepopravljivima. U tom smislu, možemo govoriti o socijalnoj kazni koju okolina primjenjuje kada netko izađe iz očekivanih obrazaca ponašanja. Osobito kad žena uzme pravo na vlastitu emocionalnu slobodu, kada odluči više ne živjeti u tišini i nesreći.

Sada je pravo vrijeme da se osvrnemo i na psihološki profil oba partnera – vas i vašeg bivšeg supruga – jer samo tako možemo dublje razumjeti što se u tom odnosu događalo i kako nastaviti dalje bez lanaca krivnje i srama, ali i na psihološku dinamiku vašeg odnosa skicirajući profile vas i vašeg bivšeg supruga, temeljeno na onome što ste podijelili.

Dvije stane u svakom odnosu

Za početak, u svakom odnosu postoje dvije strane koje unose vlastite obrasce ponašanja, emocionalne potrebe, nesigurnosti, obrambene mehanizme i unutarnje narative iz prošlih iskustava. Kada odnos traje dulje vrijeme, osobito brak, ti obrasci postaju dio svakodnevice - nekad poticajni, a nekad gušeći.

Po onome što ste podijelili, vaš psihološki profil ukazuje na osobu koja ima izraženu emocionalnu dubinu, sposobnost povezivanja i potrebu za autentičnim kontaktom. Zaljubiti se u drugoga u odrasloj dobi, kada već živimo u postojećem partnerskom okruženju, nije izraz slabosti, već često znak da je dugo postojala emocionalna glad. To se ne događa impulzivno, već nakon dužeg razdoblja unutarnje praznine. 

Osobe poput vas često dugo ostaju u odnosima zbog osjećaja odgovornosti, straha da će povrijediti druge, nade da će se stvari promijeniti, ali i zbog slike o sebi koju su izgradile – da su jake, izdržljive, vjerne. Kad se ta unutarnja lojalnost prema slici o sebi sruši pred vlastitom potrebom za bliskošću i živosti, može nastupiti snažan osjećaj krivnje. No, važno je naglasiti – krivnja nije isto što i krivnja za uništenje nečega, već je ona često znak da osoba napokon čuje i sebe.

Vaš bivši suprug, sudeći prema njegovoj reakciji – ljutnji, zamjeranju, odbijanju komunikacije – najvjerojatnije nosi psihološki profil osobe koja teško podnosi emocionalne gubitke i promjene koje ne kontrolira. Umjesto dijaloga, on bira tišinu i povlačenje, što je ujedno i način kažnjavanja, svjestan ili nesvjestan. Takvo ponašanje može biti povezano s dubokim osjećajem povrijeđenosti, ali i s rigidnijim emocionalnim stilom – on možda nije znao niti imao kapacitet odgovoriti na vaše potrebe u braku, ali sada bol i povrijeđen ponos kanalizira kroz bijes i šutnju.

Vjerna sebi

U odnosima poput vašeg, često se razvija asimetrija emocionalne ekspresije, što znači da jedan partner nosi više potrebe za kontaktom, razgovorom, bliskošću, dok drugi ostaje povučen, racionalan, emocionalno štedljiv. Ako ta razlika dugo traje, nastaje distanca, nesklad, tihi jaz koji se širi poput pukotine ispod površine. Ponekad su te razlike nepopravljive, osobito ako jedan partner ne želi ili ne zna mijenjati obrasce ponašanja.

Vaša odluka da izađete iz tog odnosa bila je možda posljednji pokušaj da ostanete vjerna sebi. I to je važno prepoznati – nije svaka odluka o odlasku znak sebičnosti, već često izraz hrabrosti. Iako posljedice mogu biti bolne, one nisu kazna, već proces sazrijevanja.

Psihički i fizički teret

Ono što najviše boli u vašem pismu nije sama činjenica razvoda, već duboki osjećaj da ste ostali sami, bez razumijevanja, čak i bez prava da objasnite vlastitu perspektivu. Pišete da vaš bivši suprug ne želi komunikaciju, da su vas zajednički prijatelji napustili, dok i dalje nosite etiketu "one koja je uništila obitelj". Ispod te etikete, međutim, krije se ljudsko biće koje nije pobjeglo iz hira, već iz tišine, nezadovoljstva i duge emocionalne odsutnosti u odnosu. Krivnja koju osjećate nije krivnja u klasičnom moralnom smislu, već oblik unutarnjeg konflikta. 

Ona govori: "Napravila sam nešto što je za mene bilo nužno, ali za druge neprihvatljivo." U psihološkom smislu, riječ je o raskoraku između osobne istine i vanjskih očekivanja. Kada zajednica ne podrži pojedinca u njegovoj ranjivosti, osoba često počinje internalizirati poruke okoline - počinje vjerovati da zaslužuje osudu, da nije bila dovoljno dobra, da je ono što je učinila neoprostivo. No je li doista? Ili je možda neprihvatljivo samo zato što narušava neizgovoreni društveni ugovor koji kaže da žena mora ostati, šutjeti, izdržati? 

Taj teret nije samo psihološki. On postaje fizički - umor, tjeskoba, nemir, gubitak samopouzdanja. Jer krivnja nije samo osjećaj, ona je stanje uma koje paralizira. A kada joj se pridruži i osjećaj srama - onaj tihi, otrovni glas koji kaže "s tobom nešto nije u redu" - osoba se počinje povlačiti, isključivati, prestaje tražiti podršku.

Krivnja šalje poruku

Ali svaki osjećaj ima svoju poruku. Krivnja vas zapravo poziva da prepoznate gdje su granice odgovornosti – što je doista bilo vaše, a što je projekcija okoline? Jeste li vi odgovorni za to što je brak izgubio emocionalnu povezanost? Ili je to rezultat obostranog procesa u kojem ste, nakon brojnih pokušaja, došli do točke nepovratka?

Osuda okoline često ima više veze s njihovim strahovima nego s vašim izborima. Mnogi ljudi teško podnose kada netko krene za vlastitom istinom, jer ih to suočava s njihovom pasivnošću. Vaša odluka može biti prijetnja onima koji se nikada nisu usudili otići. Zato je lakše reći: "Ona je kriva", nego priznati: "Možda bih i ja trebao pogledati svoj život iskreno." U ovom trenutku, najvažnije pitanje koje si možete postaviti nije "zašto su me svi napustili?", već: "Zašto još uvijek vjerujem da to zaslužujem?" Taj unutarnji dijalog je mjesto gdje započinje proces iscjeljenja.

I nakon svega – kako se uopće nositi s ovakvim iskustvom, kako izgraditi emocionalnu otpornost i oprostiti sebi, čak i kada drugi to ne mogu? Kako postaviti nove odnose – s bivšim partnerom, ako je to moguće, ali prije svega, sa samom sobom. 

Iako ste na ovom putu već prošli mnogo sami, ne znači da sve morate dalje sami ići. Ako osjećaj krivnje, odbačenosti ili unutarnje zbunjenosti i dalje ostaje snažan, ako imate dojam da bez obzira na sve ne možete do kraja udahnuti, bilo bi vrijedno razmisliti o tome da potražite stručnu pomoć. Psihoterapijski prostor može biti sigurno mjesto gdje ne morate objašnjavati, opravdavati se ili skrivati ono što osjećate. 

Ako sebi ne oprostite, i nastavite nositi teret koji vas iscrpljuje, s vremenom se mogu razviti duboki obrasci samosabotaže, emocionalne zatvorenosti, nemira, pa i fizički simptomi poput nesanice, kronične iscrpljenosti, anksioznosti. Oprostiti sebi ne znači zaboraviti, nego osloboditi vlastitu budućnost od lanaca prošlosti. Zaslužujete da vas ne definira ono što ste jednom morali učiniti da biste preživjeli. Zaslužujete živjeti iznutra slobodni.

(DEPO PORTAL/ad/Foto:Ilustracija)