Piše: Vildana Selimbegović

Bio je početak ljeta, ratne 1992. Grad u opsadi trošio je svoje posljednje zalihe hrane i jednako se nadao stranoj intervenciji. Uzalud je Jovan Divjak javno upozoravao da nema te flote koja će nas spasiti i uzalud smo se listom čudom čudili kako su sarajevske prodavnice potpuno opustošene uprkos činjenici da agresor nije uspio sići u grad.

S Emilom Grebenarom, fotoreporterom Večernjih novina, svakodnevno sam obilazila tadašnje linije odbrane i na povratku svraćala do Traumatologije, po dnevni izvještaj poginulih i povrijeđenih. Toga dana na Traumi nam rekoše da su zbog žestokih granatiranja primili desetine ranjenika, a da još stižu na Ortopediju. Nisam uspjela razgovarati s ljekarima Ortopedske klinike: na samom ulazu, dvojica "teritorijalaca" u ružičastim odorama na pomen mog imena repetiraše puške. To je ona što je traži general Juka!, zaključiše, vidno raspoloženi da me privedu Jusufu Juki Prazini.

Znala sam da je "Juka nezadovoljan" mojim pisanjem: na linijama sam razgovarala s borcima koji su branili grad, a kako se on bavio "čišćenjem" centralnih zona, nismo se sretali. Još prije rata, ozbiljno mi je zamjerio izvještaj o njegovom boravku na Traumi i operaciji koju su ljekari izveli uz oružanu pratnju "njegovih" čuvara, a kolega iz redakcije, koji je svakodnevno izvještavao iz njegovog štaba, ispričao mi je da je "Juka vrlo ljut što u mojim izvještajima nema njegovih Vukova". Pred puškama dvojice ružičastih vukova znala sam da nemam izbora - predložila sam da pucaju i brže-bolje šmugnula ka vratima Klinike. Reakcija koju nisu očekivali dala mi je vremena za bijeg, no nisam bila optimista: ako me general traži, naći će me. Sejo Demirović, tadašnji glavni i odgovorni urednik Večernjih, imao je čak dva rješenja: "Idemo Juki! Ako nastavi, idemo Juki Pušini!". Jusuf Pušina već je bio ministar policije. Skeptik kakav jesam, na svu sreću, potražila sam Zorana Čegara, Vikićevog zamjenika, specijalca kojeg sam prvih ratnih mjeseci redovito susretala na žarištima odbrane grada. Da ne dužim: Juka Prazina se zbog pominjanja Juke Pušine nije ni osvrnuo, jednako je mahao svojim štakama i pričao kako je on general, ali je vrlo dobro razumio Čegara: "Borimo se protiv privođenja ljudi kako se kome ćefne. Ako hoćeš nju hapsiti, prvo moraš uhapsiti mene!"

Jusuf Pušina, tadašnji ministar, odbio se baviti tako prozaičnim stvarima kakve su prijetnje i pokušaji hapšenja novinara. Bio mu je prioritet, objasnio je, spašavati grad. No, niko nije shvatio kako se to on bavio spašavanjem grada, pa nepunu godinu kasnije, kada je smijenjen, jedva da je iko i primijetio. Alija Izetbegović, tada predsjedavajući Predsjedništva BiH, zamjerio mu je javno neuspjelu sinhronizaciju s Armijom BiH, ali i pljačkanje grada. Obračun s Prazinom izvela je Armija BiH u januaru 1993. na Igmanu, a Pušina će, kao nekakav savjetnik, čuvenog 26. oktobra 1993. izvesti Cacu, još jednog odmetnutog gradskog bojovnika, a potom preseliti u hladovinu Nogometnog saveza BiH, kojim je gospodario više od decenije, uprkos činjenici što su upravo za njegova ministarskog vakta razne juke i ćele (Ismet Bajramović je pod svojom komandom imao ravno 14 jedinica ćela) prijetile da iznutra porobe Sarajevo. Akcija obračuna sa gradskim i prigradskim ćelama, jukama i zukama okončana je do kraja ratne 1993, a intenzivirana je upravo smjenama čelnika MUP-a i ARBiH Jusufa Pušine i Sefera Halilovića.

Tužiteljstvo BiH još se bavi istragama koje se u konačnici svode na neovlaštena hapšenja, zatvaranja i egzekucije civila, mahom nebošnjaka, iz te prve ratne godine. Od ubistava u Velikom parku, na prostoru između štaba Vikićevih specijalaca i štaba Juke Prazine, preko sarajevskog Centralnog zatvora do zatvora smještenog u nekadašnjoj kasarni "Viktor Bubanj". O svim tim istragama Jusuf Juka Pušina imao bi šta reći: ako već ne zna ko je hapsio i ubijao, morao bi znati kako su za njegova ministrovanja civili, koji su bili pod ingerencijama policije, odvođeni, privođeni, hapšeni i nestajali. Zanimljivo, čak i u medijskim izvještajima Pušina se najmanje pominje. Svi smo se nekako davno pomirili da je poziciju ministra shvatao i provodio koristeći sve njene blagodeti i nijednu odgovornost. I tako i opstao, čitav život u policiji i uz policiju, svima prav, bez rezultata prepoznatljivih drugima, sa osobnim itekako uočljivim. 

Od svih ministara unutrašnjih poslova od samostalnosti Bosne i Hercegovine, računajući i rat, Predrag Kurteš Koka je zapravo najsličniji Jusufu Juki Pušini. I jedan i drugi su do ministra dogurali od pozornika, imajući pritom neobilježene policijske karijere, obojica su svoje živote podredili sarajevskoj čaršiji obilato nastojeći da joj se ne zamjere, i jedan i drugi su mandate trošili i troše iznimno se angažirajući da bilo ko ne pomisli da su odluke koje provode - njihove. Kurteš je, kako nas sve podsjeti Sulejman Tihić, godinama bio na čelu krim-policije najvećeg, Sarajevskog kantona. Istina je - nikad se nije požalio da mu se SDA miješa u posao. A da je oduvijek blizak SDP-u, nikad nije ni krio. Zapravo je jedini sukob koji je obilježio Kokinu karijeru bio sukob sa dugogodišnjim direktorom FUP-a Zlatkom Miletićem, još jednim SDP-ovim policijskim kadrom čiji se spektakularni povratak na policijsku scenu ovih dana najavljuje iz kuloara. I to preko ministra Kurteša, osobno. Partija je čudo, dok joj se kadrovi svađaju kad je u opoziciji - pozicija ih umije i pomiriti.      

Za Kokina krim-vakta Sarajevo su potresale razne afere. Zanimljivo, redovito su one najveće - kakve su ubistva Taiba Torlakovića i Ramiza Delalića -  ostajale bez rezultata. I Torlaković i Delalić su bili ratni sarajevski komandanti; i jedan i drugi su bili pri vrhu liste višestrukih povratnika u kriminal koju je svojedobno napravio Ismet Dahić, informirajući tadašnjeg premijera Kantona Mustafu Mujezinovića. Dahić je smijenjen, Torlaković ubijen u eksploziji koja se poslije pripisivala duhanskoj mafiji, Ćelo Delalić je sačekan i smaknut nakon što je duže od godinu javno upozoravao da mu prijeti albanska mafija. 

Danas bi Koka da promijeni zakon o policiji, da kao ministar smijeni direktora i da kao ministar ima ključnu ulogu u finansijama namijenjenim istragama. Dragan Lukač, aktuelni direktor FUP-a, obznanjuje Slobodna Bosna, vodi istrage koje su šefu krim-službe Koki (za)ostale: jedna od njih je i ubistvo Ramiza Delalića. SB također otkriva i pravce istrage - albansku mafiju i njene političke SBB Radončić-Keljmendi veze u BiH. U tom i takvom času, žurba oko promjene zakona, najblaže rečeno, postaje sumnjiva, sve i da Koki (po)vjerujemo da nije lično povrijeđen što njegove i Miletićeve istrage neki direktor nastoji da završi. Utoliko više čudi što predstavnici međunarodne zajednice, koji jednako insistiraju na profesionalnoj policiji i koji su ovdje i proveli reformu odvajajući politiku od policije, još u rukavicama p(r)ozivaju predlagače zakona da se dogovore sa svojim koalicionim partnerima. Nije valjda da su odustali od poziva da se i BiH suoči sa svojim organiziranim kriminalom i korupcijom? Još manje sam spremna da povjerujem da će okrenuti glavu od ambicija da u ovoj zemlji politika kreira hapšenja. Meni je osobno jedan general Juka bio posve dovoljan.

Oslobođenje/DEPO PORTAL/a.k.