Piše: Siniša Lazić

Da bi istinski uživali u ovakvoj vrsti fantazije potrebne su dvije stvari. Prvo, da suspendujete nevjericu ili da je svedete na najnižu moguću mjeru. Sve ono što je za azijskog gledaoca normalno (leteći heroji, demoni, ispaljivanje lasera iz dlana i sl.) za zapadnog bi moglo da predstavlja priličan problem. Drugo, da bar malo poznajete kineski folklor da bi uhvatili koncept. Svijet u kome junaci The Sorcerer And The White Snake žive zove se Jianghu i u njemu vladaju posebna pravila. U bukvalnom prevodu svijet rijeka i planina, metaforično ima mnogo kompleksnije značenje. To je svijet u kome žive heroji, demoni, duhovi i gdje vladaju posebni fizički zakoni. Termin potiče iz 14 vijeka i čuvene kineske novele Water Margin. U Jianghu je smješten jedan cijeli podžanr borilačkog filma koji se zove Wuxia. Xia prestavlja čast, dok Wu označava viteštvo, u okviru koga junaci život upravljaju prema Youxia kodu. Slična tradicija postoji i u Japanu sa Bušido kodom. Pošto u Jianghu ne važe fizički zakoni, oni prkose zemljinoj teži, skaču sa bambusa na bambus, lete, i naravno, duhovi i demoni su u stalnoj interakciji sa smrtnicima.

Za početak u The Sorcerer And The White Snake nema pretjerano mnogo likova što je dobro za film. Gomilanje karaktera zna da prestavlja problem, posebno kada se rade filmovi po adaptacijama wuxia novela. Priča prati legendu o zmiji demonu (Eva Huang), koja zajedno sa svojom sestrom Qing Qing (Charlene Choi), uzima ljudski oblik nakon hiljadu godina meditacije, spašava od davljenja travara Xu Xian (Raymond Lam) a zatim se zaljubljuje u njega.  Pošto se time narušava prirodni zakon monah Fa Hai (Jet Li) pokušava da ih razdvoji. U nastavku imamo kombinaciju melodrame i vizuelne eksplozije sa pretjeranim korištenjem CGI-a u najboljem stilu kineskih fantazija. Radnja je, iako uzbudljiva, prilično pravolinijska i kraj nam neće donijeti nikakav zanimljiv preokret ni veliko iznenađenje. Ipak, ako ne želite da tražite dlaku u jajetu i ako volite kineske fantazije, uživaćete.

Reditelj Ching Siu Thung je dosta toga pozajmio iz Tsui Hakovog, Green Snake (1993). Njih dvojica su ključni period osamdesetih i početak devedesetih proveli zajedno (Tsui kao producet Chingovih filmova, Ching kao reditelj i akcioni koreograf) snimajući neke od ključnih filmova epohe kao što su serijali A Chinese Ghost Story i The Swordsman.
U odnosu na Green Snake, priča je prilično pojednostavljena, lišena alegorija i prilagođena novoj 3D publici. Reditelju svakako mnogo bolje leži vizuelizacija nego pričanja priče, pa vizuelno u ovom slučaju ide ispred narativnog.

U tom smislu, The Sorcerer And The White Snake je u vizuelno bogatiji raskošnim efektima, ambijentima i maštovito dizajniranim demonima (kojih možda ih ima i previše). Fotografija je sjajna, doduše većina je CGI, ali ono što nije, izgleda fenomenalno. Pejzaži su kompjuterski generisani i dobro se uklapaju u film, dok prilično loše animacije zmija ne kvare ukupan utisak. Specijalni efekti su jako dobro integrisani i ubjedljivi, a Jet Liu lik taoističkog monaha odlično pristaje, mada je u ovoj ekranizaciji prilično izmjenjen. Odnos između njega i zmije demona koji je sjajno prikazan u Green Snake, ovdje ne postoji, čak se ni ne nagovještava. Drugi problem je što njegove atletske sposobnosti ne dolaze do izražaja, i stavljene su u drugi plan zarad vizuelnog spektakla. Kod Raymond Lamovog lika ne postoji suočavanje se Evom Huang kada se pretvara u zmiju, ni moralna dilema zbog kršenja prirodnog zakona. Eva Huang (Kungf Fu Hustle), i Charlene Choi (druga polovina pop dueta Twins), izgledaju odlično kao bijela i zelena zmija, još bolje kada pređu u ljudski oblik, ali među njima do kraja ne vidimo nikakav sukob, niti zelena zmija preispituje sestrin odnos sa smrtnikom. Sve to imamo u Green Snakeu. Lik zmije demona naglašava se seksualnošću, zbog čega imamo ljubavni zaplet u stilu TV sapunice, a romantični dijelovi osmišljeni su  šablonski, mada nikako dosadni.

Chig Siu Thungov zaštitni znak dinamično kadriranje i neobični uglovi kamere su i dalje  prisutni, mada ovdje nema akcije u kvantitativnom smislu kao u njegovim prethodnim filmovima. Akcija nije konkretno prikazana već više izražena kroz sugestiju, npr. kada se Jet Li bori protiv demona sve se svodi na mahanje ruku i poziranje. Ok, postoje dva duela sa Evom Huang, ali oni traju prekratko. Chinga u ovom filmu nije previše zanimala akciona koreografije (možda se umorio od nje), i više se oslanjao na CGI.

Starije fantazije su zavisile od fizičkih sposobnosti glumaca i maštovitosti režisera. CGI sve to poništava i jako malo prepušta imaginaciji. Samo po sebi to ne mora da bude loše, ali postavlja se pitanje šta Jet Li radi u ovom filmu?  Wushu majstor im svakako nije bio neophodan za akcione scene. Očigledano da je bila potrebna njegova harizma i tu dolazimo da činjenice da kompjuteri, ipak, još uvijek ne mogu da glume, i da koliko god suspendujemo nevjericu kada Jet Li izvodi neku vratolomiju za trenutak pomislimo da je on to u stanju da uradi. Činjenica da su Jet Li i Donnie Yen već veterani, a posljednja su generacija autentičnih akcionih heroja, i da na vidiku nemamo ništa novo, govori da ćemo uskoro ostati i bez harizme. Bez autentičnih heroja ostaju nam animirani CGI  filmovi, koji ionako jako dobro prolaze u Holivudu, a i u njima nema alavih glumaca koji stalno traže veće honorare. Ko zna zašto je to dobro.

Ching Siu Thung se kroz Hero i House of Flying Daggers, i novoj generaciji dokazao kao vrhunski koreograf originalnih ideja, pa makar i kada je ta inovativnost zavisila ili bila sputana CGI-em, on sve to odrađivao rutinski. Ako je Duel to the Death početak new wave akcione koreografije , a Hero vrhunac iste, onda se slobodno može reći da je Ching Siu Thung najveći akcioni koreograf današnjice. Mada su neke njegove kolege otišle ranije u Ameriku i napravile uspješnu karijeru  (Cory Yuen, Yuen Woo Ping), niko nije snimio toliko značajnih filmova ni unaprijedio akcioni žanr kao on. Iako je postavio estetske standarde kada je akciona koreografija u pitanju, očiglednao je da se Ching Siu Thung nije pretjerano trudio da bude u centru pažnje (Hrvati bi rekli samozatajan), pa je Tsui Hark sa kojim je godinama sarađivao pobrao njegove lovorike. Npr. u slučaju već pominjanog A Chinese Ghost Story, koga je on režirao, ili u slučaju Dragon Inn, na kojem nije ni potpisan (Tsui Hark je upravo snimio rimjek, Flying Swords of Dragon Gate). Ne podcjenjujem Tsui Harka, ali stvari stoje ovako: da nije bilo Ching Sui Thunga ne bi bilo koreografije kakvu danas znamo, niti bi Tsui Hark mogao da se predstavlja kao najveći akcioni reditelj. Ipak, ova priča svakako zaslužuje posebnu temu.

Na kraju, usprkos manama koje se odnose prije svega na pretjeranu upotrebu CGI-a, The Sorcerer And The White Snake predstavlja vrhunsku zabavu sa zanimljivom likovima i vizuelnom spektaklom, i svakako je jedan od najraskošnijih kineskih fantazija u posljednje vrijeme.

BL!N MAGAZIN