Piše: Goran Stojković

Šta je zajedničko pojmovima Evropska trojka, Kutiljerov, Vens-Ovenov, Z4, Ahtisarijev? Naravno, sve su to planovi, odn. mirovni sporazumi. I šta još? Svi su odreda odbijeni.

Prije nekoliko dana je preminuo Kiro Gligorov, bivši visoki funkcioner SFRJ i prvi predsjednik Makedonije. Sijedi djedica koji je  jedini uspio da izvrši osamostaljenje republike bivše države bez sukoba. Možda zbog toga mi je uvijek i bio simpatičan. Pa je upravo prikladno da ovaj tekst započnem sa njim. U nekoliko svojih intervjua Gligorov je govorio o dešavanjima pred sam raspad države. Posebno o dolasku evropske trojke u Beograd nedugo prije početka raspada.  Kada sam prvi put čuo o čemu se tamo raspravljalo, na tom skupu predsjednika republika i evropljana, zaista sam se zamislio i posumnjao u inteligenciju svih naših naroda. Dakle Gligorov kazuje, Milan Kučan potvrđuje. Od ostalih prisutnih, nije ni čudo nikada nisam čuo ništa od dešavanja na sastanku. Doduše većina prisutnih nije među živima ali svejedno. Elem, u Beograd dolaze Jacques Delors, tadašnji predsjednik evropske komisije, Hans van den Broek, holandski minister vanjskih poslova i Jacques Poos, ministar vanjskih poslova Luksemburga. Prijedlog, koji iznosi Delors sve u cilju izbjegavanja ratnih sukoba je sledeći: Jugoslavije će biti primljena u Evropsku uniju (tada zajednicu) i kao potpora reformama iz budžeta EU će Jugoslaviji biti isplaćeno pet i po milijardi dolara.
To po svemu sudeći nikoga nije previše impresioniralo, jer se tada javlja Milošević koji daje izjavu kako on želi čvrstu federaciju i još svasta nešto. U situaciji kada se raspada SSSR i Čehoslovačka tražiti čvrstu federaciju kada je jedino moguće bilo i to u najboljem slučaju labava konfederacija, se pokazalo kako se pokazalo. Tada, još veći šok za nježne uši. Javlja se autor Bespuća povijesne zbiljnosti i počinje priču o hrvatskom kraljevstvu, kako on ima istorijsku misiju da obnovi tu državu i ne interesuje ga nikakva unija i milijarde (samo radi napomene, Hrvatska je potpisala ugovor o pristupanju prije mjesec dana, rekla da na referendumu o EU, a bogami počinju da stižu i stotine miliona evra iz EU fondova). Luda kuća. Kao da je ovo sve jedan loš vic, na kraju se javio i Izetbegović. I to sa pomirljivim tonom reklo bi se u tom momentu i najlucidnijim, pokušao da smiri situaciju, ali stvari su već počele da teku svojim tokom.

Bosanski lonac

Sa teritorije Jugoslavije skačemo na Jugoslaviju u malom, gdje je nekoliko prijedloga za spriječavanje sukoba glatko odbijeno. Prvi, Cutileirov plan, portugalskog ambasadora Jorgea Cutileira  iz 1992. koji je bio posljednji pokušaj da se spriječi rat u BiH. On je predvidjao podjelu teritorije na nekoliko etničkih distrikta ili kantona. Stvari se odvijaju odlično, sve tri strane potpisuju sporazum. Međutim 28. marta, Izetbegović povlači potpis iznoseći svoje protivljenje unutrašnjoj podjeli BiH. Ovome je prethodio sastanak sa posljednjim ambasadorom SAD-a u Jugoslaviji Warrenom Zimmermannom u Sarajevu. Može se samo pretpostaviti da je Zimmermann dao potporu Izetbegoviću u njegovom stavu iako je on to demantovao.

Dok rat već uveliko traje,  na scenu nastupa poznati Vance-Owenov plan. Sada je na stolu prijedlog o poluautonomnim regijama, njih 10. Plan prihvataju Milošević, Izetbegović i Tuđman. Jedini je falio Karadžić. Na mirovnoj konferenciji sazvanoj u Atini 1. maja 1993. izvršen je snažan pritisak na Karadžića da potpiše plan. Navodi se da je nakon višečasovnog ubjeđivanja Karadžić na kraju popustio. Ali ponovo slijedi međutim. Potpisaće sporazum pod uslovom da ga ratifikuje skupština RS.  5. maja na Palama, uz prisustvo Miloševića, Dobrice Ćosića, Bulatovića i grčkog premijera  Konstantinosa Micotakisa održana je skupština. Svi navedeni vršili su pritisak da se sporazum ratifikuje. Sporazum je odbijen.

Nakon ovoga, tu su bila još 2 sporazuma, Owen-Stoltembergov i plan kontakt grupe koji su propali i prije nego što su predloženi.

Tada, evropljani i amerikanci su izgleda shvatili da je jedini način da se stvari pomaknu sa mrtve tačke je da čelne ljude, prebace na drugi kontinent, zatvore u vojnu bazu u Ohaju i ne puštaju napolje dok se nešto ne dogovore. Čak i tada, trebalo im je 20 dana da postignu i parafiraju dogovor koji je kasnije potpisan u Parizu. Dejtonski sporazum. Da li je bilo potrebno 5 odbijenica da bi se nešto dogovorili. Izgleda da jeste jer to nije kraj odbijanju sporazuma.

Z4, jedan od onih planova koji se uvijek bave šta bi bilo kad bi bilo teorijama, čije je odbijanje imalo možda najtragičnije posljedice. U ovom slučaju po Srbe u Hrvatskoj, o čijim sudbinama su odlučivali zubar, magacioner i policajac. Ali i ova riječ odbijanje zaslužuje posebnu analizu i mali uvod. Ovaj plan predložen je u januaru 95. od strane kontakt grupe, SAD, Rusija, EZ i UN. Predviđao je, bar iz današnje perspektive zaista nevjerovatne stvari. Ukratko, srpsku državu unutar hrvatske države. Tu se navode, grb, himna, zastava, policija, moneta, 11 opština u kojima su Srbi činili većinu činilo bi posebnu oblast pod nazivom Srpska Krajina, imala bi predsjednika Krajine i još nekoliko prava koja su joj obezbjeđivala veliku samostalnost. Da se ne varamo, sve ovo najvjerovatnije ne bi bilo prihvatljivo Hrvatskoj. Međutim, njeni zvaničnici izjavljuju da je sporazum može biti polazna osnova za pregovore. U prevodu, prebacujemo loptic drugoj strani. Druga strana, odbija da sporazum i pogleda. Bar to radi do avgusta 95. Najbolja ilustracija šta se dešavalo je početak dokumentarnog filma „Pad Krajine“ kada se u dramatičnom tonu opisuje situacija; „Beograd, 3. avgust 1995. Iz ambasade SAD-a izlaze 2 smrknuta i zabrinuta muškarca. Prvi je američki ambasador u Zagrebu Piter Galbrajt. Drugi je predsjednik vlade RSK, Milan Babić. Od Babićeve arogancije više nema ni senke. Upravo je prihvatio mirovni plan Z4. Ali bilo je kasno...suviše kasno. Bled kao kreč, Babić ponizno moli da ga primi predsednik Srbije Slobodan Milošević. No za krajiškog premijera ni Milošević više nema vremena. On jako dobro zna šta sledi.“ A to šta slijedi bio je početak Oluje za manje od 24 sata.

I za kraj ove retrospektive, dolazi najnovije odbijeni i u medijima dosta prisutni Ahtisarijev  plan. U posljednjih nekoliko mjeseci mnoge paralele su povučene između ovog plana i plana Z4. Strah da će  njegovim odbijanjem doći ponovo do srpskog egzodusa. Isto tako, plan predviđa mjere za zaštitu srpskog kulturnog i crkvenog naslijeđa, da ne nabrajam sve tačke, čitalac se sam može informisati o njima sa nekoliko klikova mišem, uglavnom problem je među političkim elitama što plan istovremeno predviđa i nezavisnost Kosova i Metohije.
U narodu se odbično priča kako je svijet nijemo gledao sta se dešava na prostoru bivše Jugoslavije. U neku ruku bi se i složio sa njima. Ipak, količina mirovnih sporazuma, prijedloga, planova govori o živoj diplomatskoj aktivnosti koja je započela prije ratnih sukoba, a nastavila se i tokom i nakon njih.

8 planova, 7 odbijenih. Zapita li se neko ima li bar malo naše vlastite odgovornosti u svemu ovome što nas je zateklo...

BL!N MAGAZIN