Piše: Amer Tikveša                      Dani

Historijski muzej BiH, ako već ne može funkcionisati kao institucija kojoj ime i ugled stečen do posljednjeg rata, pa i u ratu odgovaraju, ipak ima ozbiljnu perspektivu. U nekom kolosalnom muzeju beščašća, mogla bi imati status muzejskog predmeta od izuzetne vrijednosti i značaja. Manje-više tu bismo mogli staviti i ostale institucije kulture koje je osnovala BiH s prigodnim natpisom: Žrtve kulturocida.

Upućivali bi ti predmeti na državu kao na svog dželata prije svega, jer je ona ta koja se trebala o njima brinuti, ona ih je i osnovala. Međutim, pod tim “država” podrazumijevaju se sva resorna ministarstva svih nivoa vlasti. Ako država neće da se brine o njima, trebalo bi da ima ko hoće, Federacija ili Kanton, ili oboje, ali očigledno je da nema niko izuzev kada treba dati sitne pare za grijanje ili još neku banalniju stvar i na tom graditi politički ugled.

Državna (ne)odgovornost Sadržaj pisma koje je 2006. ispred Ministarstva civilnih poslova i OHR-a upućeno Vijeću ministara BiH ni danas ne gubi na aktuelnosti, naprotiv. U tom pismu, između ostalog, stoji: “Kao što znate, problematika državnih institucija kulture sa pravnog aspekta prvenstveno predstavlja pitanje implementacije dejtonskog Ustava Bosne i Hercegovine i njegovih odredbi koje reguliraju kontinuitet propisa i institucija BiH. Osim ustavno-pravnog aspekta, ovaj problem ima i strateški značaj za identitet BiH. Dopustite nam da Vas podsjetimo na međunarodne standarde po kojima je dužnost svake države da štiti kulturno blago na svojoj teritoriji od svake vrste oštećenja, posebno onda kada bi to rezultiralo nepopravljivom štetom. Svaka država je dužna izbjeći takvu opasnost, a to podrazumijeva brigu za vlastito, nedjeljivo kulturno naslijeđe.” Potpisnici pisma su Safet Halilović, tadašnji ministar civilnih poslova, i Peter Bas-Backer, tada na poziciji višeg zamjenika visokog predstavnika.

Ova država je monstrum i izrod kad su u pitanju međunarodni propisi i standardi, u ovom slučaju oni koji se odnose na kulturu. Ona ne brine o “kulturnom nasljeđu na njenom teritoriju”, što je krajnje tačno određeno u pismu. Jer to nasljeđe, iako se tiče identiteta BiH, ono nije rezervirano isključivo za BiH, ono pripada svim ljudima u smislu da bi trebali biti u mogućnosti da ga vide, izučavaju, itd. Očito je da državi nije stalo ni do “regulacije kontinuiteta propisa i institucija BiH”, već do diskontinuiteta. Diskontinuitet podrazumijeva brisanje svega naslijeđenog. Tu je kultura u BiH najveća žrtva od rata naovamo.

To je ukratko problem odavno predstavljan i u ovom i u drugim medijima kad je u pitanju upravljanje institucijama kulture čiji je osnivač BiH, a koji se tiče upravljanja istima s vrha hijerarhijske ljestvice. Ono, dakle, gotovo da i ne postoji, i kad se takvi pokušaji dese, radi se neznalački i zarad medijske eksponiranosti političara u pozitivnom svjetlu, kako oni, kao, pomažu u rješenju problema. Tako su, recimo, prošle godine uplaćena interventna sredstva Umjetničkoj galeriji BiH, iako tamo nema nikoga da tim sredstvima upravlja, ni direktora, ni upravnog odbora, jednostavno sredstva su prepuštena malverzaciji svakome ko ima pristup računu. Sredstva je uplatilo Ministarstvo kulture i sporta FBiH na čijem je čelu Salmir Kaplan.

Tu već dolazimo do drugog nivoa upravljanja, onog bližeg samom poslovanju kulturnih institucija i provođenju tog poslovanja. Dakle, upravni i nadzorni odbori, direktori i sl. Imali smo priliku da se uputimo u poslovanje Historijskog muzeja i zato je on posebno istaknut na početku teksta. Historijski muzej je tipičan primjer da kad nema mačke, onda miševi kolo vode, tj. kad nema države kolo vodi ko stigne. Opšta agonija u kojoj su institucije kulture BiH, hroničan nedostatak sredstava i nebrige države utjecali su sigurno i na pogoršanje međuljudskih odnosa unutar samih institucija, a zahvaljujući medijima to je u Historijskom muzeju vidljivo već nekoliko godina, pa se može reći da je tamošnja situacija svakodnevno na rubu incidenta.

Direktorica pod navodnicima Nezadovoljstvo pojedinih uposlenika najviše je usmjereno prema direktorici Muhibi Kaljanac. Najagilniji u prokazivanju direktorice kao krivca za stanje u Muzeju je njen bivši pomoćnik za muzejsku djelatnost, sada zadužen za zbirku arhivske građe, Mesud Hero. Pred njim nije čak ni uputno Muhibu Kaljanac zvati direktoricom, jer možete dobiti ispravku u smislu “samozvana” ili “nazovi-direktorica” a tu riječ uz njeno ime u njegovim dopisima možete vidjeti samo pod navodnicima. I nije to bez osnova. Naime, mandat direktora Muzeja traje četiri godine, a gospođa Kaljanac se na toj poziciji nalazi od 2002., dakle već gotovo deset godina. Kada joj je 2006. istekao prvi mandat, faktički je s tom dužnošću nastavila bez ičije potvrde. Nadležni za imenovanje direktora je Upravni odbor, kojem je u Muzeju, kao i u ostalim institucijama kulture, istekao mandat 2004. Direktorica svoju poziciju opravdava na sljedeći način: “Naš Upravni odbor je imenovan 2000. 2004. mu je istekao mandat. U međuvremenu je jedan član umro. Dva člana napustili su Muzej. Niko iz kolektiva više nije bio član Upravnog odbora. Ostala su samo dva člana. Od pet članova da dva donose odluke? Kad je meni istekao mandat, ja sam pozvala Upravni odbor, to je bila 2006., iako su svega dva člana bila ostala i predala predsjedniku Izvještaj o radu u mandatnom periodu. Međutim, meni je predsjednik Upravnog odbora tada rekao da mogu još samo drugom članu to predati i više nemam kome. Dakle, to je takvo vrzino kolo da je to teško razriješiti. I on to stalno povlači da ja nisam validan direktor, pa nisu ni kod ostalih institucija.” I u pravu je, direktori kulturnih institucija to ustvari nisu, a to govori i Hero izdvajajući, na osnovu subjektivnog tumačenja slučaja, jedino direktora Nacionalne i univerzitetske biblioteke. Mada nije slučaj teško razriješiti, naime razriješen je, sa istekom mandata prestaje se biti direktorom, ako direktora nema ko da postavi onda direktora nema. I da su direktori kulturnih institucija to malo ličnog komoditeta bili spremni žrtvovati i postupati po zakonu, sigurno bi se ranije krenulo u ozbiljnije rješavanje problema u kojima se nalazi sedam institucija kulture čiji je osnivač BiH. Međutim, Kaljanac će za godinu dana u penziju i, za razliku od Muzeja na čijem je čelu, dobro je prošla.

Naravno pod uslovom da ignorišemo probleme s pojedinim uposlenicima, prije svega s Herom, tolike da se nekad završe prijetnjama a jednom je i policija intervenisala. “On izostanaka neopravdanih po 500 sati u godini ima, to sam na sud priložila. I sad kad na zid stavim njegove izostanke, on zgužva listu s oglasne table. Ja sam jednom pozvala policiju. Tad mu je napisano da poštuje javni red i mir, a da se za ono što je nezadovoljan žali nadležnim institucijama”, kaže direktorica.

Mesud Hero tvrdi da je to sve neopravdano: “Meni pola plate odbije svaki put. To je bilo na ivici incidenta, čak je i policija intervenirala – zbog izlaznica. Ona meni odbija i kad odem na sjednicu ICOM-a jer ja sam predsjednik Nadzornog odbora ICOM-a, samo se ja neću njoj žaliti jer ja nju ne priznajem za direktora, to je jedan kriminalac, lopov.”

A nikom se drugom, ustvari, i nema žaliti: “Ona je direktor, pomoćnik direktora, sekretar, šef računovodstva, blagajnik, nadzorni i upravni odbor. Ona napiše rješenje i kaže da se protiv rješenja možete žaliti upravi Muzeja, a ona je to.”

Postoje, ustvari, još i inspektori rada. Prema jednoj obavijesti inspektora rada Sadete Abdulahagić od 18. 9. 2009. godine za dotadašnja smanjenja plate koja je vršila direktorica kad je Hero u pitanju nije bilo osnova.

Spomenuti problem što direktorica obavlja više dužnosti od predviđenih krije se, pak, i u činjenici da je po sistematizaciji radnih mjesta u Muzeju predviđen 41 uposlenik, a sada ih ima 16. Ako neko umre ili ode, ne uposli se niko novi. Kao lica s posebnom odgovornošću u Muzeju se smatraju direktor, pomoćnik direktora za muzejska pitanja i sekretar, tj. referent za pravne poslove. Zadnji pomoćnik bio je Hero, njega je na to mjesto i postavila i s njega smijenila direktorica Kaljanac. “2005. je došao sa zahtjevom, arogantno se ponašao, da ja primim njegovu suprugu za pravnika. On je tada bio, ja sam ga nažalost imenovala bez upravnog odbora, za pomoćnika direktora za muzejsku djelatnost. Međutim, sveo se sav posao na mene. Ja sam odbila da primim njegovu suprugu. On je tada odbio da radi svaki posao. 2007. sam ga smijenila i dala mu, prema njegovoj odgovarajućoj stručnoj spremi, da vodi zbirku arhivske građe. Potpisao je ugovor, nikada ključ nije uzeo a kamoli ušao. Tada je inspekciju pozvao, pa je prigovore na druge uposlenike davao šta rade, kako rade, nemaju kvalifikacije... Iskreno rečeno, to sam ja sve zatekla kad sam preuzela direktorsku poziciju. Inspekcija je donijela zaključak da ni to rješenje nije valjano kojim sam ga imenovala, kao ni odluka kojom sam ga razriješila, jer to nije bio ugovor o radu, to je samo bilo rješenje. On je tad to dao na sud. Presuda je po svim osnovama odbijena. Međutim, taj čovjek ne miruje. On prijeti, psuje, govori da će da mi polomi kosti.”

Direktorica neslaganja s Herom svodi na ličnu ravan, dok Hero ne želi da potvrdi te razloge svoje borbe koje mu spočitava direktorica. Naime, nije to zbog supruge, kako kaže, u pitanju je spas Muzeja, a njegova supruga trebala je samo da stažira u Muzeju što stažistima plaća država, dakle bez troškova Muzeja. Međutim, ne ostaje dužan kad je uplitanje članova porodice u cjelokupnu priču u pitanju. Tako optužuje direktoricu da je položaj zloupotrijebila namještajući poslove u Muzeju svom suprugu. “Bila je to izrada vitrina”, priznaje direktorica, ali isto kaže da je sve bilo legalno, da je bilo više ponuda od kojih je njegova bila najpovoljnija. “Međutim, to je tako mala cifra da... Čak je moj suprug dosta toga u Muzeju uradio što nije ni naplatio, naprotiv, svoj materijal je utrošio”, dirljivo kaže Kaljanac.

Novci od Holokausta? Te porodične pikanterije, iako ilustrativne za odnos prema Muzeju, nisu ništa naspram drugih optužbi. Hero kaže da u upravljanju Muzejom uopće nisu problem novci, kojih, prema njegovim riječima ima, ali završe, kako kaže, u direktoricinom džepu. “5.350 svakog mjeseca Kanton uplati, potom je tu i kirija od kafića Tito, kako čujem iznosi 1.500 KM, potom zarada od grantova, tu je i prihod od ulaznica, onda ugovori, Muzej Holokausta koji redovno, svake godine, uplaćuje 15.000 KM samo pare odoše na njen privatni račun”, i to, naravno, nije sve što Muzej dobija. Najteža optužba je, pak, ova koja se tiče Muzeja Holokausta da novci od izvjesnog ugovora s tim Muzejom liježu na privatni direktoricin račun, što ona odlučno demantira. Za konačnu potvrdu ili demanti tog Herinog navoda trebat će sačekati odluku suda ukoliko do nje dođe jer predmet u kojem se ta stavka nalazi je u Kantonalnom tužiteljstvu U Sarajevu gdje se rade predistražne radnje nakon čega bi mogla biti pokrenuta i istraga. Prije toga slučaj je, prema Herinim navodima i dokumentaciji koju posjeduje, istraživala i SIPA i bio je na državnom tužilaštvu odakle je prebačen na kantonalno.

Kad se radi o ličnoj koristi od prodatih ulaznica, Hero misli na ulaznice koje su, prema njegovim navodima, do 22. 7. 2011, printane na običnom printeru unutar Muzeja. I zaista, ulaznice su krajnje loše numerisane a na nekim ulaznicama broja uopšte i nema. Direktorica kaže da su to bile probne ulaznice, kada nisu imali sredstava da plaćaju štampariju a željeli su da probaju kako će stvar s ulaznicama ići. O prodaji tih ulaznica, kako kaže, postoji stroga evidencija u koju svako ko želi može steći uvid. Sada ulaznice štampa štamparija. Iako je spremna novinarima sve dati na uvid kako kaže, Hero tvrdi da nije isti slučaj s uposlenicima, oni uopće nemaju uvid u finansijsko poslovanje Muzeja, ni ko šta uplaćuje niti gdje se novci troše. Blagajnika nema i Hero pokazuje dokumente gdje se direktorica potpisuje na mjesto na kojem bi trebao stajati potpis blagajnika.

Za saradnju u kriminalu optužuje i Fuada Cvijetića, doskorašnjeg šefa računovodstva u Muzeju, koji je prema zaključku inspektora rada taj posao obavljao nelegalno, tj. rješenjem a ne preko ugovora o radu.

“Naš šef računovodstva bio je teški alkoholičar i radi alkohola se i razbolio i otišao je na bolovanje. Mi smo tada bili prisiljeni nekoga angažovati. Mi smo tada angažovali Cvijetić Fuada. Po zakonu on ima pravo 480 sati u godini da nam vodi knjige. Naša finansijska situacija zaista nam nije dozvoljavala da uposlimo novog radnika. I do prije godinu i po-dvije Cvijetić Fuad je nama vodio knjige. Jer mi i nemamo puno prihoda, iskreno rečeno. To je samo obračun plate i te stvari. Druga stvar. Mi smo prije godinu i po-dvije angažovali preduzeće za poslove ažurnosti i oni nama vode računovodstvo jer nam je to isplativije”, na tu optužbu odgovara direktorica Kaljanac.

Osim optužbi za priskrbljivanje novčane lične koristi, tu su i optužbe za mobbing. Stanislav Tomašević, referent za opšte poslove, tvrdi da mu je sve iz njegovog opisa posla preuzela direktorica, u cilju njene apsolutne kontrole nad svim dešavanjima u Muzeju.

Direktorica za njega kaže: “To je dugogodišnju alkoholičar. Ja sam ga zatekla na mjestu sekretara sa završenom gimnazijom. Nastojala sam da taj čovjek počne da radi svoj posao. Gospodin Hero je 2007. inspekciji naveo da on radi sa gimnazijom sekretarske poslove i inspekcija je meni naložila da ja njega premjestim na radno mjesto s odgovarajućom stručnom spremom. Po našoj sistematizaciji ja sam samo imala mjesta za referenta za stručne poslove. I, nisam to odmah uradila, ali kad je taj alkoholizam uzeo maha, on je jedva otišao na liječenje i bio je na liječenju da bi poslije liječenja opet ostao samo da sjedi da ništa ne radi. On je premješten za referenta, ali ništa ne radi.”

Međutim, Tomašević ne negira probleme koje je imao s alkoholom ali tvrdi i da već tri godine ne konzumira alkohol te da njegovo stanje pogoršava mobbing direktorice koja mu otima pravo na rad i ubija volju za radom. “U ratu sam dolazio na posao, pod granatama, bilo je deset puta hladnije, ali sam radio s entuzijazmom. Sad mi se smrači kad uđem u Muzej i to zbog nje”, kaže Tomašević.

Dakle, prljav veš Historijskog muzeja dijelom je isplivao na površinu. Nesumnjivo da za međuljudske odnose kao i dosta drugih stvari u Muzeju, najveću odgovornost snosi direktorica, jer je na rukovodećim pozicijama prvenstvena dužnost da sve loše spriječe ili saniraju. Odgovornost, međutim, ne znači i krivicu, ali ako se ispostavi i krivom, ne treba zaboraviti da je najviše kriva država koja je odustala od svakog nadzora Historijskog muzeja kao i drugih kulturnih institucija čiji je osnivač te da se zahvaljujući upravo tome opisane stvari mogu dešavati.

DEPO PORTAL/a.k.