Andrej Nikolaidis navodi da bi aktiviranje eksploziva u dvorani Borik u Banjaluci predstavljalo „civilizacijski iskorak“. Možete li da zamislite Srbiju i RS poslije takvog „iskoraka“?

Sve mogu da zamislim, ali neću. Da sam na mjestu predsjednika Tadića, pribjegao bih jednostavnom rješenju. Predsjednik svakome od „prijatelja“, prije svega beogradskih, koji sada brane predlagača „civilizacijskog iskoraka“ i brane tezu da su nam dva predsjednika i patrijarh bolji mrtvi nego živi - treba da zalijepi šamarčinu! Sve uz komentar: „Izvini, nisam znao da si to ti“. To bi najefikasnije riješilo situaciju. Ja svoju priliku da to učinim, ako mi se ukaže, ne bih propustio.

Otkuda potreba u pojedinim krugovima da se brani ekstreman stav kakav je Nikolaidisov?

Taj ekstremista pripada psima rata. Njihovo zaduženje je da pripreme scenografiju za neko buduće zlo. Ne znam šta planiraju da rade sa običnim narodom ako su za čelnike Srbije, RS i SPC namijenili eksploziv. Taj čovjek poziva na ubijanje. Scenario je isti, kao i prilikom rušenja Jugoslavije: psi rata su imali funkciju da nas pripreme za užas koji neko negdje priprema, da uguše glasove razuma.

Sa Nikolaidisom već imate istoriju sukoba. Ustavni sud Crne Gore ukinuo je presudu prema kojoj je on bio dužan da vam isplati odštetu za ranije uvrede.

Vrijeđati je lako, jer nema odgovornosti. Njegov posao je da plasira laži. Suđenja traju unedogled, presude se poništavaju, a laž ostaje da pluta pokušavajući da proizvede efekat zbog kojeg je i smišljena. Ja u kondicionalu napišem: „Da je Milošević u džepu imao atomsku bombu mogao bi da se ponaša kao što je činio“. Onda pročitam iz njegovog pera da „Kusturica žali što Milošević nije upotrebio atomsku bombu“.

Suština je da prilikom svakog osvajanja ovih prostora okupatore dočekuju sluge koje se utrkuju da im pomognu. Međutim, psi rata su sada glasniji, ne govore samo laži o meni, u međuvremenu su njihove težnje evoluirale: sada prizivaju „civilizacijski iskorak“. Nikolaidisov cilj je da sebe promoviše, do sada, valjda, nije imao velikog uspjeha, pa je počeo da govori u ravni koja ne sadrži ništa humano: sada poziva na ubistva. Mnogo imamo „intelektualaca“ koji ne vole Srbiju, ali vole „veliki svijet“ koji je pobio 40 miliona Indijanaca, sedam miliona Indijaca, šest miliona Jevreja, dva miliona Srba u Prvom svjetskom ratu i još milion u Drugom...

Uglavnom ne želite da odgovarate na „prozivke“, kako kažete, pojedinih „beogradskih kvaziintelektualaca“, koji „sa svijetom komuniciraju“ kada posjete free-shop“.

Život je tako namjestio, da za prijatelje imam ljude iz velikog imperijalističkog svijeta. Lako je razgovarati sa Jimom Jarmuschom ili Abelom Ferrarom o pravdi i nepravdi, teže je sa Borkom Pavićević ili piscem Arsenijevićem. Ovi naši bi da budu „veliki svijet“, a da pri tome ne prođu kroz proces kojim bi to postali. Kada ova grupa ljudi pokazuje višak simpatija za Nikolaidisa, pa još dodaju da bi pomenutog neko da „linčuje“ zbog napisanih budalaština, ona ideja o šamaranju s početka razgovora pokazuje se kao najefikasniji lijek za njih. Svaka ideja o svjetskoj komunikaciji propada zbog provincijalizma ljudi koji gaje otpor prema sopstvenoj kulturi. Bez odgovora na pitanja ko si, šta si - nema kulture, „konsultujte“ Kanta ako meni ne vjerujete.

Najznačajniji turski reditelj Nuri Bilge Ceylan je došao u Srbiju, uprkos pozivu Udruženja 'Majke Srebrenice' da to ne čini.

Ceylan je ličnost koja dobro zna istoriju, uz to što je jedan od najvećih reditelja današnjice, relaksiran je i uspješan čovjek, pa je sa njim lako razgovarati. Moj grijeh je prvo bio što, navodno, „nisam dovoljno“ osudio zločin u Srebrenici, sada je i to evoluiralo, pa tvrde „da sam sarađivao sa zločincima“ i da me zbog toga treba ignorisati. Međutim, bilo je glupo očekivati da takav autor, poput Ceylana, nasedne na ovako glupu konstrukciju, na sarajevska podmetanja i „obuku“ Mira Purivatre o tome ko je i šta je Emir Kusturica. Moj stav o Srebrenici svima je jasan: dogodio se užasan zločin. Stradali su nevini.

Umjesto dostizanja pravde, precizne, jasne, nedvosmislene, već na početku rata mnogi su se, nažalost, bavili propagandom: čim se zapucalo pojavio se broj od 250.000 mrtvih. Podaci Crvenog krsta „kažu“ da je u Bosni stradalo 110.000 ljudi, od toga 36.000 Srba. Dakle, nije stradala samo jedna strana, ali šta zna Crveni krst... Cilj propagande od 250.000 mrtvih nije ispunjen, a slutim na kojoj strani su psi rata „podbacili“ kada su projektovali krvoproliće. Omaklo im se...

Za film Angeline Jolie tvrdite da je propaganda, bez umjetničke vrednosti.

Angelina Jolie, veliki svjetski reditelj i nezaobilazna svjetska intelektualna pojava 21. vijeka, došla je do svojih brojki silovanih i stradalih. Šta zna Crveni krst! Ona je poslije 20 godina portparol ideje o onom broju od 250.000 mrtvih, među kojima Srbe niko ne pominje. Kada se uzmu u obzir njene izjave da su joj u pisanju scenarija pomagali  Wasley Clark i Richard Holbrooke, oni koji nisu uspjeli da dosegnu broj od 250.000, sve je jasnije. Kakav autorski tim! Na najvišem nivou! Konsultovala je ljude koji su diktirali prirodu i razmjere tog rata.... Njen posao je da sferu činjenica zamijeni lažima, jer istina može biti opasna po vlast koja je planirala toliko mrtvih. Drago mi je što su neki, poput Bjelogrlića koji je film nazvao „marmeladom“, i Bate Živojinovića, „Valtera koji brani Sarajevo“, reagovali na ovaj pamflet.

(Večernje novosti, DEPO PORTAl, BL!N MAGAZIN/md)