Razgovarala: Angelina ALBIJANIĆ-DURAKOVIĆ

Kada se pomene filmska kuća SaGA, dobrim poznavaocima bh. filma nije potrebno ništa govoriti. Osnovana 1990. godine kao produkt entuzijazma grupe profesionalaca iz oblasti filma, marketinga i tv produkcije, SaGA je predstavljala centar stvaralačkog filmskog potencijala s početka devedesetih, da bi tokom rata postala mjesto okupljanja bh. intelektualaca, filmskih profesionalaca, umjetnika i studenata koji su, uprkos ratu, ostali u Sarajevu sa ciljem da sačuvaju "svoj" način života.

Ne možemo se mi porediti sa Hrvatskom i Slovenijom sa izdvajanjem sredstava za filmske produkcije. To su bogatije i organizovanije zemlje od naše. Ipak, možemo biti zadovoljni što  u zemlji kao što je naša uopšte postoji bilo kakva želja da se pomogne filmska produkcija. Bez domaće podrške ne možete konkuristati u inostranstvu na filmskim fondovima jer vas svi prvo pitaju „A koliko ste dobili novca u svojoj zemlji“?

Ekipe okupljene oko produkcije SaGA tih su godina kontinuirano i predano snimale svakodnevnicu na ulicama Sarajeva, te je tokom 1425 dana opsade glavnog grada BiH stvoreno preko 60 dokumentarnih filmova. Dvadeset godina kasnije, prvi čovjek produkcije SaGA i dugogodišnji filmski producent, Ismet Nuno Arnautalić priznat će da je mnogo lakše bilo snimati filmove u ratu nego danas, u postratnoj Bosni i Hercegovini.    

Za svoj rad i produkciju SaGA je 1994. godine dobila Felixa, nagradu Evropske filmske akademije, a Wim Wenders, predsjednik Akademije, tom prilikom je rekao da se ova nagrada dodjeljuje SaGA grupi filmskih radnika u znak solidarnosti i divljenja za izuzetan rad u najtežim mogućim uslovima.

U godinama nakon rata SaGa je realizirala nekoliko dokumentarnih i animiranih filmova, te dva dugometražna igrana filma, oba u režiji Nedžada Begovića - "Sasvim lično" i "Jasmina". Premijera filma "Jasmine" na IPTV platforimi MOJA TV  i svjetska premijera animiranog filma "Mi", Midhata Ajanovića, na ovogodišnjem filmskom festivalu u Geteborgu bili su neposredan povod za razgovor sa njihovim producentom, Ismetom Arnautalićem.   

Gospodine Arnautaliću, ovih dana je putem Moje TV počelo prikazivanje dugometražnog igranog filma „Jasmina“ Nedžada Begovića, što je ujedno i  premijera ovog filma u BiH na IPTV platformi, koja predstavlja novi način distribucije filmskih sadržaja. Kako biste, kao producent, u kratkim crtama film „Jasmina“ predstavili bh. publici?

Film se može predstaviti publici nabrajajući  glavne glumce koji su dali ozbiljne uloge u filmu - Zijah Sokolović i Nada Đurevska. Pošto Zijahu i Nadi ne trebaju pohvale ja ću istaći našu najmlađu glumicu Amilu Đikoli koja je u toku snimanja imala samo 10 mjeseci. Svaki kadar sa Amilom zrači emocijom koja može privući gledaoce raznih uzrasta. Ovo je film o skrivenoj ljudskoj dobroti. Potreban je samo mali poticaj da ona ispliva u svoj svojoj ljepoti. Tako je Jasmina, jedna mala bosanska beba (Amila Đikoli) uspjela da promjeni komplikovanog čovjeka Stipu (Zijah Sokolović) u Stipu ljudinu za koga pri kraju filma gledaoci imaju nepodijeljene simpatije.

Kada zaokružite čitav proces oko realizacije jednog filma, od priprema i snimanja do kino, tv i festivalske distribucije, koliko ste zadovoljni životom „Jasmine“ na filmskom tržištu?

Kao što ste naveli u filmskoj produkciji postoji nekoliko faza: pripreme, snimanje, postprodukcija i distribucija.  Prva i zadnja faza traju najduže i što se mene tiče one su i najkomplikovanije. Lakše mi je snimiti i obaviti postprodukciju za nekoliko filmova nego obaviti pripreme i distribuciju za jedan film... Nedavno smo potpisali ugovor oko svjetske distribucije filma „Jasmina“, a rezultate ćemo vidjeti tek za godinu do dvije.

Još jedan film iz produkcijske kuće SaGA ovih dana imat će predstavljanje pred širom publikom; radi se o animiranom filmu „Mi“ poznatog bh. karikaturiste i reditelja Midhata Ajanovića, koji će svoju svjetsku premijeru imati krajem januara na filmskom festivalu u Geteborgu. O kakvom filmu je riječ?

"JASMINA" NEDŽADA BEGOVIĆA: Ovo je film o skrivenoj ljudskoj dobroti. Potreban je samo mali poticaj da ona ispliva u svoj svojoj ljepoti. Tako je Jasmina, jedna mala bosanska beba (Amila Đikoli) uspjela da promjeni komplikovanog čovjeka Stipu (Zijah Sokolović) u Stipu ljudinu..

Zaboravili ste navesti da je Ajan doktorirao na animaciji. Ovo je već drugi animirani film koji sam uradio sa Midhatom Ajanovićem. Počeli smo našu saradnju sa filmom „Point of Mouth“. Za taj film napravili smo dobru ekipu koja je komunicirala preko interneta jer je Ajan trenutno u Švedskoj. U Sarajevu ima mnogo talentovanih mladih ljudi koji mogu da rade na animiranom filmu. To su momci koji se razumiju u tehnologiju, koji prate sve što se događa u svijetu animacija i kojima možete slobodno dati zadatke koje će oni uspješno riješiti. Moram spomenuti Kenana Tuzija i Tonija Humla koji su bili dio naše ekipe i sa kojima Ajan i ja volimo da radimo.

“MI” je crnohumorna satira o čovjekovoj nasilnoj prirodi. Film želi reći da je istorija ljudske vrste istorija nasilja koje se ponavlja u cikličnim periodima. Univerzalnost teme  i način njene prezentacije sigurno su olakšali selektoru festivala u Goteborgu da odabere ovaj bh. film.

„Jasmina“ je rađena u optimalnim bh. produkcijskim uslovima, sa skromnim finansijskim sredstvima i svim propratnim teškoćama koje najčešće prate realizaciju domaćih filmova. No, kao producent sa decenijskim iskustvom, pamtite i mnogo bolja filmska vremena. Na koji način se danas može najlakše i najsigurnije snimiti igrani film u BiH?

Ne može se niti jedan film lako snimiti jer mnoge stvari ne zavise samo od vas. Što je najgore, ne postoji ni dobar recept o tome kako najsigurniije snimiti film u BiH. Svaki je film priča za sebe. Ono što bih ja savjetovao je oslanjanje na domaće snage. U zadnje vrijeme vidimo da u produkciji bh. filmova radi veliki broj „stranaca“. To ima opravdanje samo ako takav profil filmskog radnika ne postoji  u našoj sredini. Osim toga, za isti kvalitet usluge glupo je, u našim uslovima, trošiti znatno više. Sa našim ljudima lakše se i dogovarati, jer oni razumiju domaće probleme. Danas, nije preporučljivo ulaziti u pripreme niti jednog filma koji bi koštao preko dva miliona KM.

Vidimo da se u susjednim zemljama, prvenstveno u Hrvatskoj i Sloveniji, mnogo ozbiljnije tretira domaća kinematografija, počev od raznih filmskih udruženja do državnih fondova i javnih servisa, koji na razne načine pružaju potporu svakom domaćem filmskom projektu. Šta bi se po tom pitanju trebalo uraditi u BiH?

Ne možemo se mi porediti sa Hrvatskom i Slovenijom sa izdvajanjem sredstava za filmske produkcije. To su bogatije i organizovanije zemlje od naše. Ipak, možemo biti zadovoljni što  u zemlji kao što je naša uopšte postoji bilo kakva želja da se pomogne filmska produkcija. Bez domaće podrške ne možete konkuristati u inostranstvu na filmskim fondovima jer vas svi prvo pitaju „A koliko ste dobili novca u svojoj zemlji“?
Država mora i može podržati na razne načine filmsku produkciju. Pored izdvajanja Fondacije za kinematografiju, država može kroz poreznu politiku značajno olakšati uslove proizvodnje. Osim što političari vole da se slikaju sa rediteljima koji postižu svjetske uspjehe, bilo bi dobro da odmah nakon toga dignu ruku za smanjenje doprinosa na honorare filmskih radnika. Država ulaže u film, ali joj se to višestruko vraća. Kao prvo, samo na taj način se održavaju specifična filmska znanja koja bi nestala ako nestane filmske produkcije. Zato je potrebno da filmski radnici rade i žive od svoga rada.

Da pojasnimo malo i javnosti, a i političarima koji odlučuju o filmskoj umjetnosti u BiH, šta i koliko država dobija kroz vlastitu kinematografiju, a šta gubi...

NAGRADA EVROPSKE FILMSKE AKADEMIJE 'FELIX' 1994. GODINE U RUKAMA SAGINIH AUTORA: Ako zaboravimo činjenicu da se u to vrijeme moglo poginuti, možemo reći kako je u produkcijskom smislu u vrijeme rata bilo mnogo lakše raditi, jer je bilo dovoljno imati samo tehniku. Honorari za ekipu bili su sendviči i cigare, a temu za snimanje dokumentarnog ili igranog filma bilo je lako pronaći. Samo odlučite u koji dio grada ili koju ulicu treba da odete i tu nalazite mnogo zanimljivih priča, jer takav je bio život ljudi.

Mnogo je lakše državi da se predstavi u inostranstvu preko domaćeg filma nego preko intervjua nekog političara, ako uopšte i postoji interes stranih medija za mišljenjem naših političara. Osim toga, filmske producentske kuće kroz plaćanje doprinosa vraćaju državi uloženi novac. Da bi se stvarao domaći film, može se zakonski regulisati obaveza javnih tv servisa da pomognu filmsku produkciju, jer je to i njihova programska obaveza. Veliki korak bi bio i kada bi država onemogućila da se bilo koji film, domaći ili strani, prvo pojavi u piratskoj verziji  na ulici. Svaki producent će sigurno dobijeni novac od prodaje DVD-a uložiti u slijedeći film.

Međutim, krajem prošle godine u javnosti se mnogo prašine diglo oko novih ekonomskih mjera koje bi Vlada FBiH trebala razmatrati tokom ove godine, a koje podrazumijevaju baš suprotno od ovoga što navodite -  uvođenje ogromnih poreza koji bi potpuno uništili kreativnu industriju u BiH. Mogu li kulturni i filmski radnici uticati da do toga ne dođe?

Mogli bi mi svi skupa štrajkovati, protestovati, skakati u Miljacku, gladovati, spavati isred Parlamenta, na odluku o uvođenju dodatnih poreza, ali ova vlast se ne bi zbog toga mnogo uzbudila. Duhovito je nedavno Amra Zulfikarpašić u jednoj tv emisiji rekla da je ovu vlast teško na bilo koji način šokirati. Novi i veći porezi bili bi završni udarac u ubijanju bh. filmske produkcije.

Gdje je bh. kinematografija danas u odnosu na ostale zemlje ex-Jugoslavije, pa i šireg regiona, bez obzira na veliki uspjeh nekolicine filmova na prestižnim filmskim festivalima, odnosno šta, po Vama, jednu kinematografiju čini velikom i uspješnom – broj filmova ili broj nagrada?

Svaki film može dobiti neku nagradu jer u svijetu ima i previše raznih festivala. Nagrade za filmove (ako to nije Oskar, Medvjed, Palma...) su kao i ordenje koje nešto znači samo onome ko ga dobije. Nije čak presudan niti broj filmova. Samo kao parametar u poređenju nekih nacionalnih kinematografija broj filmova i nagrada može imati praktičnu vrijednost. Najvažnije je da film ima svoju publiku. Postoje filmovi koje možete odgledati u tv programu ili preko DVD-a više puta. Samo je to pravi parametar. Film mora da živi što duže.

Da li u nedostatku finansijskih sredstava i adekvatne potpore države treba pribjegavati produciranju, uslovno rečeno, „malih“ filmova, bez klasične filmske kamere, sa minimalnom rasvjetom i ostalom skalamerije koja prati snimanje jednog dugometražnog igranog filma ili nas takvi eksperimenti vode ka uništenju filma kao „iluzije na platnu“? 

Pošto živimo u vrijeme prebrzih tehnoloških promjena, normalno je da to ima uticaja i na filmsku produkciju. Stalno se pojavljuje nova i uvijek poboljšana filmska tehnologija koja znatno ubrzava rad, što opet znatno umanjuje i troškove filma. Ipak, nije lako snimiti ni loš film. Neko je rekao da je snimanje filma kao vođenje rata. Stalno donosite strateške odluke koje imaju uticaja na finalni proizvod. Ipak su u produkciji filma najvažniji ljudi. Naša sreća je da imamo dosta kreativnih i profesionalnih autora i filmskih radnika.
U pitanju navodite „iluziju na platnu“... Jedno vrijeme ja sam živio u iluziji da je lakše onoj sredini koja ima ideje a malo novca, nego onoj koja ima novac a nedostatak ideja. Danas, kada je sve teže naći sredstva za snimanje filma, očigledno je da je nedovoljno imati ideju ako ona ostane nerealizovana. U našim uslovima neophodno je pronaći varijante kako doći do realizovanja dobrih scenarija. Mi ne možemo snimati skupe filmove, jer se u BiH može naći veoma mali dio potrebnih finansija. Strani kapital postaje sve skuplji i on postavlja uslove za dobijanje. U našem slučaju to znači da ako vam neko iz Evrope želi „dati“ 100.000 eura za produkciji filma, od vas traži da u Evropi potrošite 200.000 KM

No, kao producent i Vi ste pomalo eksperimentisali, i to vrlo uspješno, sa jednostavnijom filmskom tehnikom, najviše u radu sa Vašim dugogodišnjim saradnikom, bh. rediteljem Nedžadom Begovićem...

Od rata pa do danas sarađujem sa Nedžadom Begovićem. Za to vrijeme snimili smo mnogo dokumentarnih i dva dugomeražna filma. To je znak da dobro sarađujemo. Osim toga dobro se razumijemo i na sličan način razmišljamo. Ukratko, zadovoljstvo mi je raditi sa njim.

SAGA je u ratu bila jedan od simbola filmske produkcije; kako danas, gotovo dvadeset godina kasnije, izgleda to vrijeme i sjećanje na njega?

Ako zaboravimo činjenicu da se u to vrijeme moglo poginuti, možemo reći kako je u produkcijskom smislu u vrijeme rata bilo mnogo lakše raditi, jer je bilo dovoljno imati samo tehniku. Honorari za ekipu bili su sendviči i cigare, a temu sa snimanje dokumentarnog ili igranog filma bilo je lako pronaći. Samo odlučite u koji dio grada ili koju ulicu treba da odete i tu nalazite mnogo zanimljivih priča, jer takav je bio život ljudi.

Na kojim projektima trenutno radi produkcija SaGA i kako teče njihova realizacija?

Trenutno pripremamo novi animirani film Midhata Ajanovića „Zemlja“.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)