Razgovarao: Dragan Stanojlović DANI
Možda je u ratnom Sarajevu bilo i dužih svatovskih kolona, ali ja nisam vidio veću od one mladoženje Miloša Kablara sa Ali-pašinog Polja, koja je 16. jula 1994. godine s Malte povezla mladenku Amelu Gagić kako bi u Općini Novi Grad izabraniku svog srca rekla sudbonosno da. U skladu s ratnim prilikama i strukturom svatova – svi su muškarci bili pripadnici Armije BiH, a većina njih Vikićevi specijalci – kolona od, slagaću, trinaest ili 14 vozila formirala se niotkud i jednostavno se nigdje i izgubila. Sve na vrijeme, prije nego što je iko s okolnih brda stigao da pokvari eksploziju lijepog u gradu koji je odbio da umre.
AROMA NA MALTI
Od tog dana u sretnom braku žive Amela (1972) i Miloš (1968) Kablar. Jednoiposoban stan u Geteovoj ulici pretvorili su u toplo gnjezdašce za svoje dvoje djece, dvanaestogodišnju Teu i dvoipomjesečnog Tea, ali mjesta uvijek ima i za njihove prijatelje i rođake. Što se ovih potonjih tiče, Amela ima oca Osmana, majku Hatidžu, sestre Belmu, Lejlu i Almu te brata Almira, a Miloš ima majku Pavliju i brata Mladena. Imao je i oca Ranka, ali o njemu će biti riječi kasnije.
Sada treba početi ovu sarajevsku ljubavnu priču, a to je bilo 1989. u kafiću Aroma na Malti. Ko je koga prvi vidio? Ili je neko posredovao? Je li to bila ljubav na prvi pogled, ili je bilo nabacivanja? Ameli su ova pitanja natjerala suze na oči i zadavila glas. Zato priča Miloš:
DRUGARSKA LJUBAV
“Prvo smo se družili. Bio je neki krug raje, desetak nas izlazili smo, družili se u kafiću Aroma, ne postoji više. Amela je još išla u Mašinsku tehničku školu, ja sam bio završio Ugostiteljsku, odslužio vojsku i konobarisao u kafeteriji Amadeus.”
Kad ste se počeli zabavljati? Amela se smirila, sad se smije i može da priča:
“U februaru ’90. i bili skupa do oktobra, je l’ tako?” “Ti najbolje znaš”, diplomatski mudro će Miloš, a Amela nastavlja: “E, onda smo imali pauzu od godinu dana. Miloš je imao drugu curu, isto se Amela zvala, ali smo nastavili da se družimo. Onda nam dosadilo da smo stalno zajedno ’nako i... oktobra ’91. nastavili smo da se zabavljamo.”
Jesu li slutili da će se rat iz Hrvatske preseliti u Bosnu? Amela: “Nismo mi o tome ni razmišljali. Svi smo bili operisani od toga. Ja sam počela raditi u jednom projektantsko-tehničkom birou u Hrasnom, izlazili smo, bilo mi je dobro.” Miloš: “Mi smo kontali – ovdje kod nas u Sarajevu nema toga. Kakav rat, bolan! Tako su došle i one barikade kod Bristola, a nas dvoje sjedimo u parku na klupi. Oni tamo s čarapama, postavili kontejnere, a nas dvoje sjedimo.” Amela: “Bilo je to drugog marta 1992, na Belmin rođendan. To je bio prvi naš susret s nečim što miriše na rat.”
UPOZNAVANJE RATA
Ovaj dio priče počinje Amela:
“Naravno, naši roditelji su znali za našu vezu. Kad su na grad pale prve granate, moj otac je odmah otišao u TO. Isprva su ga kao starijeg držali u logistici, ali je ubrzo i on počeo da ide na liniju. Mi ostali smo išli u sklonište, bili smo nekako svi složni. Pravo da ti kažem, nismo ni o čemu razmišljali. Ama, kakve različite nacionalnosti! Imali smo roditelje koji nisu razmišljali o tome pa nismo ni mi. Meni i Milošu nekako je sve bilo – šta nas briga! Nama je bilo da izađemo, da vidimo šta se dešava napolju, da budemo zajedno s rajom...”
Miloš šuti o ovoj kratkoj, ali vrlo bitnoj epizodi njegove i Ameline ljubavi. Zato je iznosim na vlastitu odgovornost.
Naime, nekako s prvim granatama po Sarajevu Milošev otac Ranko poslao je ženu i mlađeg sina u rodne Pale (“Tamo je sigurno, ne puca se”), a on je nastavio da radi kao čuvar-vatrogasac na RTSA. Komšijama iz Cetinjske, kako se tada zvala Geteova ulica, objašnjavao je da je on ostao u Sarajevu da pazi na stan i – čuva Miloša. “Neće iz Sarajeva pa bog! Neće od raje, a i zaljubio se u onu Gagićku s Malte”, objašnjavao je.
Miloš se čuvao, ali nije mogao sačuvati oca da na Đurđevdan te ’92. sebi presudi. Tako je ostao sam u rodnom gradu. Dva, tri dana spavao je kod komšija, a onda je nestao i sedmicama su samo troje, četvero ljudi iz Cetinjske, kojima je Miloš vjerovao, znali gdje je otišao: u TO!
Amela: “Miloš se odmah prijavio kod mene na Malti. Da mi bude bliže, valjda. U Sto drugu, gdje je bio i moj otac. S linije je Miloš dolazio kod mene kući. Preselio se, tako nekako, ha, ha, ha!” Miloš: “Šta ću, ovdje bih u stanu bio sam, a i daleko mi od jedinice. Stan sam samo povremeno obilazio.”
NIŠTA NA GURANJE
I tako više od dvije godine, kada su jula ’94. odlučili da se vjenčaju.
Amela: “Kod nas je to sve u životu bilo nekako spontano, nikad ništa na guranje, ne znam kako da to objasnim. Miloš je malo više razmišljao o tome, ja nisam. Znam samo kad mi je prsten dao.”
Miloš: “Amela me prvo pitala od čega ćemo živjeti, rat je i nema se? Bio sam spreman i na takvo pitanje. Naime, ja sam u jedinici dobijao one lunch pakete u prahu, bilo u njima svega. Ona nije ni znala da sam ja tu hranu u prahu sve krio po ćoškovima i slagao. Pa joj kažem: Evo, pogledaj, ovo jedno razmutiš s vodom i nas dvoje možemo jesti čitav dan. Vidi koliko ima, 150 komada, pa to podijelimo i mirni smo tristo dana. Dotad ćemo se snaći.”
Znači, Amela se otimala?
“Pa, ne znam, he, he. I jesam, i nisam. Ma, otimala sam se kobajagi.”
PIJANI SNIMATELJ
Vjenčanje je bilo u subotu, 16. jula 1994. Svatovi možda i najbrojniji u ratnom Sarajevu. Miloš kaže da ih je bilo 64. Vjenčanje je bilo u Miloševom Novom Gradu, mladoženja je umjesto prave rodbine, koje u Sarajevu više nije imao, poveo raju, najdraže komšije koji su mogli od svojih ratnih obaveza te drugove iz jedinice. Miloš: “Sve je bilo po običaju: idemo po mladu, tamo ovo i ono, vjenčanje pa dernek ovdje u našem stanu.” Amela: “Svatovi su na svadbenom ručku kod mene bili podijeljeni: tatini prijatelji i starija familija u Klubu M kod čika Maje Džudže, a mlađi u stanu mojih roditelja, odakle su me odveli na vjenčanje.”
Snimaka sa vjenčanja nema, izbrisani s trake. Amela misli da traka negdje postoji i da će je pronaći, ali oboje kažu da su na njoj samo neki detalji sa derneka poslije vjenčanja; jaran s kamerom popio malo više pa je snimao sve jedno preko drugog!
PPOGLEDI I PITANJA
Miloš je tada već odavno bio kod Vikića. Amela se sjeća i datuma kad je stupio u Specijalnu policiju pod komandom Dragana Vikića: drugog desetog 1992.
Ratni brak, ratna ljubav... Jesu li barem tada bili svjesni da se može poginuti? Amela: “Jesmo, svega smo bili svjesni. U principu ne razmišljaš, živiš od danas do sutra. Najteže mi je bilo kad Miloš ode negdje...”
Rat je već bio dogurao do ’94. Je li vam ikad palo na pamet da si ti Amela, a on Miloš?
“Nikad! Nismo bili religiozni, ni ja ni Miloš. Moji isti takvi i dan danas. Raja je isto bila izmiješana, niko nikoga za te stvari nije ni pitao. Nikad o tome nismo ni pričali. Nama i mojim roditeljima to je bilo normalno. Ali su znali sa strane provocirati i svašta nešto. Znaš kako to izgleda, prvo te dugo gledaju pa onda pitaju te šta ćeš s njim, te kako možeš? Onda u tebi još proradi neki inat. Znaš kako je to: ljubav i želja su tu, a kad te neko izazove, onda to u tebi još više proradi!”
SPECIJALNI MONOLOG
Miloš: “Nešto malo pritisaka te vrste, ali drugačijih, bilo je i na mene pred sami kraj rata, ali ne želim da govorim o tome. Znaš, cijeli rat si tu, ostaneš gdje si rođen i s prijateljima s kojima si odrastao, radiš što misliš da ti je dužnost... I na kraju se onda desi, možda iz nekih političkih razloga, da su neki ljudi iz Armije i MUP-a ’94. i ’95. počeli neke... takozvane čistke. Mirisalo je na kraj rata i počele su se zauzimati pozicije, a nas koji smo čitav rat bili na liniji trebalo je skloniti. Što više znaš, to si nepogodniji za nečiji život. Zato neću da govorim o njima. Ni da mislim. Oni koji su to radili, znaju šta su radili i eto im sada.
Poslije vjenčanja preselili smo se u ovaj stan. Ovo je bio stan mojih roditelja.
Moja majka i brat bili su na Palama. Brat u srpskoj vojsci. Bio je teško ranjen, razvaljen bukvalno, ali je preživio. Danas je bez posla, majka je teško oboljela, od šećera je oslijepila. Ima malu penzije i bukvalno žive od danas do sutra. Ja je vodam po bolnicama... Odem kod njih kad god imam vremena, pomognem koliko god mogu...
Da li spadam među ljude za koje se može reći da se poslije rat nisu snašli? Ne mogu reći da se nisam snašao. Znaš, stao je rat, čovjek se vrati u neku svoju normalu i ne razmišlja o tome. Moraš se posvetiti svom životu i svojoj porodici.”
OČI U OČI SA ISTINOM –
Danas si, Miloše, isto ono što si bio prije 20 godina. “Jesam.” Otkad nemaš upisanog nijednog dana radnog staža?
Na ovo pitanje Amela smijehom jedva uguši navalu plača, a Miloš je pogleda:
“Desetak, dvanaest godina, ima li toliko?”
Amela kratko odšuti pa ispriča: “Poslije rata nikad nisam mogla naći posao u struci. U neka doba počela sam raditi u trgovini. U poslu mi nikad nije smetalo Miloševo prezime, ne mogu reći da jeste. Ja sam uvijek u takvom društvu, nekom mješovitom. Sad radim s Draganom i bolje se s njom slažem nego s nekom... Razumiješ? Moji roditelji oduvijek dijele ljude samo na dobre i loše i tako su me odgojili. Kod nas su u porodici svi brakovi nekako nacionalno miješani, osim roditeljskog. Ova jedna mlađa sestra je udata za Hrvata, brat je oženjen, ne znam je l’ Srpkinjom, je l’ Hrvaticom, znam samo da je iz Novog Sada i ostalo me nikad nije zanimalo. S kim mogu – mogu i to je sve. Kad ne mogu, može on biti ne znam kakav musliman, ali meni to ništa ne predstavlja.”
Miloš: “Ne mogu reći da je mene poslije rata neko gledao ovako i onako. Uzmem jedan objekat, zna se kako se radi posao i dok ide – ide. Poslije tražiš posao u drugom objektu i tako. Ne mogu se požaliti. Ljudi me gledaju k’o malo vode. Jesam li probao da promijenim profesiju? I jesam i nisam. Ne zna čovjek šta bi. Rat je bio, imaš takve i takve kvalifikacije za ovo i za ono. Nekako mi ugostiteljstvo bilo najprivlačnije, bilo je i novaca. To je trajalo do negdje do ’98, ’99. Onda nagli pad.”
JEDNO DRUGO SARAJEVO
Oboje ste u rodnom gradu, oboje radite s ljudima? Je li ovo ono vaše Sarajevo u kojem ste se zavoljeli, vjenčali, ostali da živite...?
Amela: “Definitivno nije! Mi smo i dalje sa svojim ljudima i vrlo malo ljudi sa strane je doprlo do nas. Znači, ostali smo u svom krugu, istom onom u kojem smo bili. Njih se držiš, znaš da su ti prijatelji, da s njima možeš podijeliti sve. To je nama sasvim dovoljno, ne treba nam više...”
Ovdje je Amela naglo zašutjela a onda gorko zaplakala, drugi put tokom našeg razgovora. Je li ljuta na nekoga? Nije. Dobro, evo drugačijeg pitanja: da ima čarobni štapić, šta bi prvo promijenila?
“Vratila bih sve na ono staro. I po priči mojih roditelja, i po onome što sam ja kratko proživjela, prije rata bilo je sigurnije i bolje za djecu. Eto, zbog djece me je strah. Vidiš šta se događa u Sarajevu, ne smiješ dijete nigdje pustiti samo.”
Je li vam ikad padalo na um da odete negdje, da se iselite?
“Jeste. Miloš je negdje pred kraj rata govorio da idemo, ali ja nisam htjela. Kako ću ostaviti sestre i tako. E, sad bih ja išla, a on ne bi. Ja bih, radi njih dvoje. Za njih ovdje ništa nije sigurno, nema nikakve perspektive. Šta naša djeca ovdje mogu očekivati? Ništa. Samo golo preživljavanje.”
Miloše, je li tvoja odluka da ne idete nikuda definitivna? “Nije definitivna... Ali, ne zna čovjek gdje sad da ide!” Imate li kome otići, negdje u Evropu? Amela: “Ima nešto familije...” Miloš: “Imam ja, ali niko se nije vidio dvadeset godine, a to nije malo.”