Piše: Gojko Berić

Branko Perić, sudija Suda BiH, otkrio je novog potencijalnog teroristu. Ne bi to bila neka velika senzacija - jer takvih na ovim prostorima ima već popriličan broj - da se tip nije skrivao tamo gdje se to najmanje očekivalo - među piscima! Andrej Nikolaidis je, naime, poznati crnogorski pisac i novinar, i spada među one intelektualce koji ne skrivaju da im je Republika Srpska odvratna. Valjda nikome ne treba objašnjavati razloge takvog odnosa prema tvorevini nastaloj na masovnim ratnim zločinima. Ritualno obilježavanje 20. godišnjice njenog postojanja izazvalo je nagli porast adrenalina kod svakog stradalnika među Bošnjacima i Hrvatima. I zar je iko ko drži do etike i pravde mogao mirne savjesti prespavati jubilej pripadnika „udruženog zločinačkog poduhvata", kako je Haški tribunal identifikovao Miloševića i njegove srpske vazale s ove strane Drine? Nikolaidis se tim povodom oglasio tekstom „Šminkanje političkog monstruma", objavljenim na portalu Analitika. Svjestan da njegova ideja o institucionalnom ukidanju Republike Srpske kao „civilizacijskom iskoraku" predstavlja običnu utopiju, Nikolaidis prelazi na klizav teren „poetske pravde" i piše: „Civilizacijski iskorak bio bi i da je Bole upotrijebio dinamit i puške koje je sakrivao u dvorani u kojoj su glavari, duhovnici i umjetnici proslavljali 20. godišnjicu postojanja RS. Da je Bole, recimo, nezadovoljni radnik, koji je shvatio da su nacionalni i vjerski antagonizmi samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni. Da je Bole, recimo, rekao: Jesam Srbin, ali sam i radnik, stoga ću u zrak dići one koji su me opljačkali - ne bi li to bio civilizacijski iskorak? Bila bi to, još, i poetska pravda. Ali to je, avaj, razlika između fikcije i stvarnosti: fikcija, naime, za razliku od stvarnosti, ima smisla. Ovako, Boletu će suditi za poetsku pravdu u pokušaju."

Ima još dosta toga u Nikolaidisovom tekstu, ali je u stroj za reciklažu medijskih skandala tendenciozno ubačena samo ona rečenica u kojoj se Božidar Stanišljević poziva da se u znak „poetske pravde", što je zapravo čista fikcija, dinamitom i puškama pozabavi onima „koji su ga opljačkali". Novinari su jedan od drugog prepisivali tu jednu jedinu rečenicu i komentarisali je kako kome padne na pamet. Velikom brzinom stvoren je slučaj koji je uzburkao i podijelio javnost. Banjalučki i neki beogradski mediji, predvođeni Politikom, sinhronizovano su se okomili na ovog pisca. U autorskom tekstu objavljenom ovog utorka u Nezavisnim novinama, Branko Perić nam otkriva da je „mržnjom unakaženi Nikolaidis bolestan i opasan um", te je kao takav društveno opasan. „U bolesnoj mržnji nalazi se koncentrat patološke težnje za djelovanjem... Zbog toga je javno sijanje mržnje samo korak do aktivnog djelovanja prema objektu mržnje", nastavlja Perić svoju sudijsku analizu sociopatije. Perić žali što Bosna nije Amerika, jer da je Nikolaidis ovo izgovorio u Americi, "već bi bio uhapšen kao neko ko ohrabruje terorizam i nikada više se za njega ne bi čulo."

Pomenuti sudija potkrepljuje svoje stavove stručnim mišljenjem Marthe Staut, autorice knjige „Sociopat pred vratima", koja je utvrdila da ti ljudi „nemaju ni trunke savjesti, nikakav osjećaj krivice ili žaljenja šta god da su učinili, nikakav osjećaj srama i odgovornosti". Baveći se psihološkim profilom pisca Nikolaidisa, sudija Perić insistira na odsustvu savjesti i odgovornosti, i ponovo nalazi uporište u pomenutoj knjizi: „Oni koji uopšte nemaju savjesti, zasebna su grupa, nezavisno od toga da li su tirani - ubice ili samo okrutne socijalne štetočine. Prisustvo ili odsustvo savjesti je duboko ljudska podjela, vjerovatno značajnija od inteligencije, rase ili pola." Što se dakle sudije Branka Perića tiče, u koju god kategoriju sociopsihopate svrstate pisca Andreja Nikolaidisa, nećete pogriješiti. Međutim, sudija Perić je svu ovu naučnu municiju potrošio uzalud, pucajući u potpuno pogrešnu metu. Zašto sudija Perić sve te citate nije blagovremeno poslao u Haag, gdje se za teške ratne zločine sudilo i sudi onoj vrsti Srba koja kao da je izašla iz tih citata?

Gdje je, gospodine Periću, bila ta čuvena srpska savjest tokom gotovo četverogodišnjih zvjerstava nad Bošnjacima, tokom operacija brutalnog etničkog čišćenja nesrpskog življa, tokom odvođenja iz kuća, istjerivanja i ubijanja prvih komšija, tokom spaljivanja živih ljudi u kućama u Višegradu, tokom skrivanja zločina premještanjem masovnih grobnica, tokom genocidnog pokolja u Srebrenici? Imao je pisac Nikolaidis i bolji način da se posluži fikcijom i založi za „poetsku pravdu". Ali on je takav kakav je. Poput mnogih od nas, stotinu puta je napisao i izgovorio da je Republika Srpska nikla na zločinu. I pisaće tako do smrti. Neki su odustali od ponavljanja te historijske činjenice, smatrajući da je Haški tribunal svojim presudama raščistio tu stvar jednom zauvijek. Oni koji tu činjenicu nekažnjeno osporavaju, teško da će se ikada odreći vlastite „istine".

Andrejom Nikolaidisom se puna dva dana, na velikom prostoru, bavila i beogradska Politika, propagandistički stub Miloševićevog režima od Gazimestana pa nadalje. Okolnost da je Nikolaidis savjetnik predsjednika Skupštine Crne Gore Ranka Krivokapića za kulturu iskorištena je kako bi se slučaj podigao na međudržavni nivo. Pri čemu se uporno eksploatiše samo ona jedna jedina rečenica iz Nikolaidisovog teksta. Komentari su očekivano patriotski. A pošto je riječ o „neprijateljskom gestu prema Srbiji", službenom Beogradu se predlaže da poduzme „niz mjera". Za početak bi to bio diplomatski demarš Podgorici. Kao da je u ta dva-tri dana Srbija zaboravila na sve ono što je razara iznutra - na beznadežno svojatanje Kosova, na masovno siromaštvo i tešku bolest zvanu korupcija, na srpski neofašizam, na obespravljenost manjina, na kršenje ljudskih prava i, prije i iznad svega, na kukavičko izbjegavanje nacije i njene elite da se suoči sa vlastitom prošlošću. Mnogo je lakše izmišljati nove neprijatelje. Trenutno je pred vratima Andrej Nikolaidis, koji teško da je mogao i sanjati da je tako bitan.

Oslobođenje/DEPO PORTAL/a.k.