Piše: Dervo SEJDIĆ
„Moj put u Strazbur 21./22. decembra 2009. godine na objavu Presude Visokog sudskog vijeća Suda za ljudska prava pamtiti ću dok sam živ iz dva razloga. Prvi razlog jer je to bilo najteže putovanje igdje u mom životu, a drugi razlog je istorijske prirode: Pobjeda jednog Roma nad Ustavom neke države!
Tog 22. decembra bio sam najsretniji čovjek na Svijetu, jer je Visoko sudsko Vijeće suda za ljudska prava doslovno meni čitalo svoju Presudu. Ostali zainteresovani u predmetu nisu bili prisutni zbog obaveza. Bio sam optimista. Moj prvi intervju koji sam dao glasio je u smislu da “od ovog trenutka Romi, pa i svi ostali građani u BiH, su ravnopravni”.
U Bosni i Hercegovini, naravno, različite reakcije i podijeljenost. Neki građani pozdravljaju pobjedu, a neki to na sebi svojstven način fašista i nacionalista komentarišu.
Ono što me hrabrilo jeste to da Presuda nalaže usklađivanje BH Ustava sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i u tom pravcu Vijeće ministara BiH formiralo je radnu grupu za provedbu Presude. Uspostavljanjem ove radne grupe počele su i razne spekulacije unutar BH politke o tome kako i u kojoj mjeri mijenjati Ustav. Ovo je doprinijelo tome da se radna grupa rasturila prije nego li je bilo šta i dogovorila. Naime, održan je prvi, ispostavilo se i zadnji, sastanak radne grupe koja nije mogla usaglasiti ama baš ništa što bi davalo naznake stvarnog interesa i političke volje za provedbom Presude. Istekao je i nekakav nezvaničan rok od šest mjeseci obzirom da je otprilike toliko vremena bilo ostalo do objave Opštih izbora u BiH.
Ono što je karakteristika za našu BH politiku i društvo desilo se i ovog puta. Izbori su objavljeni 5. maja 2010 godine u istoj, rekao bih težoj jer je sudski dokazana, diskriminatornoj atmosferi. Oslanjajući se na presudu Suda za ljudska prava i pored toga što Ustav i Izborni zakon nisu mijenjani, uputio sam dopis Centralnoj izbornoj komisiji sa upitom: “Da li ja kao Rom, pripadnik romske nacionalne manjine u BiH, oslanjajući se na presudu Suda za ljudska prava i pored toga što Ustav i Izborni zakon nisu izmjenjeni u skladu sa Presudom, mogu da se kandidujem za poziciju Člana Predsjednistva BiH na predstojećim Izborima 2010 (?)“. Naravno dobio sam odgovor da je izbor članova Predsjednistva BiH regulisan Ustavom i Izbornim zakonom koji predviđaju da se samo pripadnici Bošnjaka, Hrvata i Srba mogu birati, ali da ja podnesem kandidaturu pa će Komisija odlučivati o legalitetu iste. Naravno, ja sam krenuo u proceduru prikupljanja potrebnih 1500 potpisa i iste prikupio, ali sam odustao od kandidature čim sam dobio odgovor od CIK-a.
Kopirajući moju prepisku sa CIK-om obratio sam se sa Apelacijom Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine juna 2010. godine u kojoj obrazlažem da mi je CIK odgovorio negativno na upit, te da od njih zahtjevam arbitražu. Ustavni sud u avgustu 2010. godine šalje mi dopis u kojem se proglašava nenadležnim, jer kako su naveli u odgovoru na moju Apelaciju, „nisu (oni) nadležni za rješavanje ovog spora“.
Na kraju, sačekao sam da Opšti izbori u Bosni i Hercegovini i zvanično budu provedeni nakon čega stupam u novi proces podnošenja nove apelacije prema Sudu za ljudska prava. Tako sam 12. oktobra 2010. godine podnio novu Tužbu protiv Bosne i Hercegovine zbog provedenih Izbora, a da Presuda nije implementirana u kojoj doslovno tažim obeštećenje jer se ja kao Rom nisam mogao kandidovati i pored toga što je Presuda suda pravosnažna i obavezujuća. Od istog suda dobio sam odgovor 6. decembra 2010. o zaprimitku moje Apelacije i da će ona, kao što je to i procedura, biti rješavana hronološkim redom.“
(DEPO PORTAL, BLIN/dg)
VEZANI TEKST:
DERVO SEJDIĆ PROTIV DRŽAVE: Zašto sam tužio Bosnu i Hercegovinu?