Iako su njeni likovi često sadomazohistički i skloni ubistvima, „psihopata” je odrednica sa kojom se Iperova ne slaže. Njene uloge su istraživanje mračnije strane ljudske prirode, a ne eksploatacija. Ali, to ide uz opis posla, smatra Francuskinja. I ne trudi se mnogo da to demantuje. Zbog toga je bije glas da je „teška” i „zatvorena”.

Takav utisak, međutim, nije ostavila u razgovoru za „Blic”, bila je ljubazna i raspoložena. Ona je, između ostalog, došla u Mokru Goru da održi radionicu za mlade glumce ali nije htjela da kaže ništa o mogućoj saradnji sa Kusturicom osim da bi voljela da se to desi i da će sa našim rediteljem „možda razgovarati o tome ovdje, u planinama”.

Kako se spremate za često nesvakidašnje likove koje tumačite? Kako im ulazite pod kožu i kako ih potom izbacujete iz svog sistema?

- To je prirodno i lako kao da jedem i dišem, ne nešto o čemu razmišljam. Jedini trenutak kada zaista razmišljam jeste onaj dok biram ulogu. To je najvažniji dio procesa kada se sve poklopi ili ne poklopi, ukoliko ste donijeli loš izbor, što se meni rijetko događa. Jednom kad donesete odluku da snimite film, kad identifikujete želju i sve duboke lične, intimne i umjetničke razloge zbog kojih to radite, onda je sve drugo stvar tehničke prirode. Kako da učinite nešto što je prirodnije moguće, znajući da to nije realnost. Kako da se približite istini znajući da je riječ o mistifikaciji.

Koji je onda glavni motiv za odabir uloge dok čitate scenario?

- Ne mogu to definisati, teško je reći. Naravno, reditelj je taj koji sve to čini mogućim, ali ponekad ne radite uvijek sa velikim rediteljima, već i sa autorima o kojima nemate toliko predznanja. Morate da slijedite svoju intuiciju.
 
Ali ste spremni da rizikujete, čak i sa neiskusnijim rediteljima?

- Ne, nikada ne rizikujem. Mrzim to! (smijeh) Volim svoj komfor. I kad radim sa debitantnom, moram da ‘osjetim’ njegovu viziju. Druga je stvar da li je film kasnije uspješan ili ne, ali to više nije rizik to je - život. Ne radite uvijek stvari koje se svima svide. Što i nije suština. Suština je da ugodite sebi.
 
Da li francuska kinematografija, kao predvodnica evropske, može da ‘uzvrati’ holivudskoj ‘agresivnosti’?

- Mislim da može. Naravo, ako situaciju vidite kao veliku borbu jedne kinematografije protiv druge. Ali možete je vidjeti i kao zajednički način izraza gdje, na obje strane, imate dobrih i loših filmova. Nema sumnje da su američki filmovi moćni. Ali mislim da su i evropski filmovi jednako snažni.

Mislite li da je evropskim glumicama lakše da rade kod kuće jer su ženski likovi u Holivudu prilično uniformisani? Vi nemate taj problem ovdje, i dalje nalazite uloge i projekte koji vas inspirišu?

- Velike američke glumice takođe puno rade, ne mislim da je njima teže nego nama.

Pojedine svoje uloge iznijeli ste veoma ‘hrabro’, usuđujući se da pređete granice koje većina vjerovatno ne bi. Da li biste ikada odbili ulogu iz nekog naročitog razloga?

- Samo ako je scenario veoma loš. Ako osjetim da reditelj nema talenat i viziju. Opšte uzev, pravljenje filmova je uglavnom vrlo etički korektno. Rijetko će vam ponuditi nešto što, recimo, ideološki ne podnosite. Može biti provokativno, ali u dobrom smislu.
 
Da li filmovi mogu da ‘promijene svijet’?

- Nažalost, ne. Da mogu, svijet ne bi danas bio ovako lud. Ali svijet bez slika, knjiga, muzike i filmova bio bi mrtav. Umjetnost održava ljude živim, u intelektualnom smislu. Film je dijelom odraz svijeta u kome živimo, a dijelom nešto što nam pričinjava zadovoljstvo. Često se desi da u jednom ostvarenju nađete oba kvaliteta.
(Blic.rs, BLIN/dg)