FOTO: Jutarnji list

Filmska kuća Kinorama iz Zagreba, pod vodstvom energične i samouvjerene producentice Ankice Jurić-Tilić, trenutno je jedna od najproduktivnijih i najuspješnijih produkcija u Hrvatskoj i regionu. U posljednjih pet godina Kinorama je producirala čak 12 filmova, što dugometražnih, što kratkih igranih filmova, među njiima i nekoliko izuzetno zapaženih i uspješnih filmskih djela, poput „Kino Like“ Dalibora Matanića ili „Crnaca“ Gorana Devića... No, uspjeh dječijeg filma „Koko i duhovi“, reditelja Daniela Kušana, potukao je sve rekorde gledanosti u Hrvatskoj i publiku vratio u kina. Distribucija još traje, a do sada je ovaj film pogledalo blizu 80.000 gledalaca.

Početak distribucije filma „Koko i duhovi“ i u bh. kinima bio je neposredni povod za razgovor sa gospođom Ankicom Jurić-Tilić, producenticom koja stoji iza ovako respektabilnih brojki i koja za DEPO PORTAL govori o razlozima koji jedan film čine uspješniim – i kod publike i kod kritike, o stvaranju filmova u „objektivnim“ uvjetima, niti optimalnim niti idealnim, o regionalnim koprodukcijama i modelima „malog“ nezavisnog filma, te o poslu producenata za koje se i danas najčešće vežu predrasude „da su puni love“...

Više je odgovora na pitanje zašto je film „Koko i duhovi“ doživio uspjeh na našem tržištu – mislim da je najvažniji što smo publici ponudili odličan film. Nismo potcjenjivali našu malu publiku koja je odrasla na vizualnim medijima, nego smo joj ponudili naslov koji uvažava njihove afinitete i njihovo gledateljsko iskustvo koje nije malo.

Gospođo Tilić, u bh. kina stiže „Koko i duhovi“ , višestruko nagrađivani dječiji film koji je u Hrvatskoj gledalo blizu 80.000 gledalaca, što je s obzirom na opću krizu kinematografije u regionu i manjak publike u kinima, više nego sjajan uspjeh... Šta sve treba da se 'poklopi' da bi se napravilo uspješno filmsko djelo - i kod publike i kod kritike?

Više je odgovora na pitanje zašto je film „Koko i duhovi“ doživio uspjeh na našem tržištu – mislim da je najvažniji što smo publici ponudili odličan film. Nismo potcjenjivali našu malu publiku koja je odrasla na vizualnim medijima, nego smo joj ponudili naslov koji uvažava njihove afinitete i njihovo gledateljsko iskustvo koje nije malo. U Hrvatskoj je sigurno puno značilo i to što je roman Ivana Kušana, po kojem je scenarij nastao, zaista klasik koji poznaju i djeca i njihovi roditelji – ta je knjiga već generacijama izuzetno poznata i popularna. Osim ovih razloga, bitan je i taj što već dulje vrijeme djeci nije ponuđen domaći film – sigurno je i to imalo utjecaja. Uz ovo sve što sam navela, uložili smo zaista velik trud u promociju filma tako da su svi ovi razlozi zapravo doprinijeli ovako dobrom odazivu publike. Distribucija još traje i jako smo zadovoljni, a vjerujem da smo napravili film koji će se gledati i za dvadeset-trideset godina jednako kako današnja djeca gledaju „Vlak u snijegu“ snimljen sedamdesetih...

Koliko je punim kinima doprinijela i činjenica da se radi o „domaćem proizvodu“ i publici koja se vjerovatno nikada ranije nije srela sa hrvatskim dječijim filmom?

To je svakako bio jedan od razloga – popunili smo žanrovsku prazninu. U Hrvatskoj su prije „Koka“ u dva desetljeća bila snimljena tek dva dječja filma i naša su djeca bila osuđena gledati isključivo strane filmove i jako stare filmove. Ponudili smo im novi naslov, i premda smo radnju smjestili u neke ranije (izmišljene) godine, film je opremljen na način koji odgovara očekivanju današnjih malih gledatelja. Bilo nam je zanimljivo pratiti na Facebooku i ostalim „komunikacijskim kanalima“ koje smo uspostavili s našom publikom kako djeca komentiraju da je film odlično „upakiran“ - da ima sjajnu fotografiju i glazbu, lijepe špice, autentičnu scenografiju i tako dalje (osim, naravno, pohvala našim malim glumcima i priči). Ništa im nije promaklo; čini se da nismo uzalud uložili trud i sve detalje koji čine film. Najveću smo tremu imali upravo od publike kojoj je film namijenjen, a zapravo smo od njih dobili najljepše komplimente tako da smo zaista zadovoljni. Planiramo toj istoj publici ponuditi još tri naslova iz serije detektivskih romana o Koku pisca Ivana Kušana – već sada imamo u pripremi film „Zagonetni dječak“ a u fazi razvoja scenarija još dva naslova. Svakako nam je namjera nadomjestiti propušteno i ponuditi još tri dječja naslova u naredne tri godine. Otpočetka nam je bio plan napraviti seriju filmova s istim junakom.

Film „Koko i duhovi“ podržan je od strane Hrvatskog audiovizelnog centra sa 2,2 miliona kuna (oko 600.000 KM), što se u Hrvatskoj smatra prilično malom količinom novca za realizaciju ovakvog filmskog projekta, dok je u BiH prava blagodet dobiti toliki novac od državne filmske fondacije. Kako ste ovaj film izgurali do kraja i zaokružili finansijsku konstrukciju?

Mi smo od HAVC-a podržani s manjim iznosom zato što je redatelju to bio prvi dugometražni igrani film, a prvijenci se obično financiraju nešto manjim iznosima. Dječji program Hrvatske televizije nam je bio partner u proizvodnji filma tako da smo s njima uspjeli nekako ne baš zatvoriti financijsku konstrukciju, ali svakako popraviti produkcijske uvjete. Kod razvoja projekta pomogla nam je Media 2007 od koje smo zapravo dobili prva sredstva za film – oni su prvi prepoznali kvalitetu našeg projekta i to nam je bilo veliko ohrabrenje. Ostalo smo nadoknadili umijećem, maštovitošću, odricanjima i ostalim trikovima kojima se svi mi profesionalci služimo – iskustvo je velika prednost kod nedostatka novca, jednostavno imate alate koje koristite da biste prevladali nedostatke. Jedan od njih je na primjer sjajno ekonomiziranje vremena snimanja, odabir male ali odlične ekipe, dobra anticipacija i slično. Najviše je naravno uložio i najuži tim – redatelj i mi iz Kinorame.

Na cijelom prostoru ex-Jugoslavije snimanje filmova je Sizifov posao i stvar velikog umijeća i snalažljivosti. Vaša produkcija je za pet godina producirala čak 12 filmova, što dugometražnih, što kratkih igranih filmova, među njima i nekoliko regionalno zapaženih i uspješnih filmskih djela, poput Kino Like i Ćaće, D. Matanića ili Crnaca, G. Devića...  Kako vam to uspijeva?

Mislim da je ključ zapravo isti kao u svim drugim profesijama: treba strpljivo i ozbiljno prikupljati znanja i stjecati iskustvo, a onda to iskustvo primijeniti na vlastite projekte. Svi mi iz Kinorame smo godinama radili kao slobodnjaci prije nego što smo osnovali svoju produkcijsku kuću i upustili se sami u ovaj rizičan posao. Vrlo smo oprezni u poslovanju a posve predani i strastveni u razvoju projekata, i to je vjerojatno dobra kombinacija. Ne štedimo truda i velikom upornošću razvijamo projekte i ulažemo puno energije daleko prije no što znamo hoće li uopće biti realizirani. To redatelji prepoznaju i zato nam poklanjaju provjerenje i zato tako dobro surađujemo. Recimo, u ovom trenutku intenzivno radimo na osam projekata, a samo za jedan je izvjesno da će biti realiziran – svejedno, podjednako brinemo za svaki od njih i mislim da je to zapravo „formula“. Pozitivno razmišljanje, dugoročno planiranje i velika upornost. S druge strane, jednako je važno imati hrabrosti upustiti se u produkciju ne čekajući ni idealne ni optimalne uvjete – treba biti spreman na svakakve modele proizvodnje i pronaći one koji će najmanje oštetiti film: na taj je način moguće i niskobudžetne projekte učiniti i te kako reprezentativnim. Za to je svakako potrebno puno iskustva, odlična suradnja s autorima i opet – velika upornost bez koje nema ništa. Neprekidno spominjem upornost jer je strpljenje postala rijetka osobina, a smatram ju izuzetno važnom za svaki posao, a tako i naš.

Nalazite se na čelu hrvatske udruge producenata, kako i u čemu vidite budućnost hrvatske i uopće regionalne kinematografije?

Svi znamo što bi sve trebalo, a putevi da se to ostavari nisu naravno nimalo laki. Moram reći da je ovog trenutka situacija u Hrvatskoj zapravo ohrabrujuća u smislu da imamo sjajan filmski centar (HAVC) te da imamo jasan Nacionalni program promicanja AV stvaralaštva i zadovoljavajući Zakon o AV djelatnosti. Ono čime se sigurno možemo pohvaliti je i odlična suradnja Hrvatske udruge producenata i Društva hrvatskih filmskih redatelja, što isto smatram važnim za razvoj svake audiovizualne sredine. Naša dva društva dobro surađuju s HAVC-om i ta je komunikacija uvijek obostrano korisna. Mislim da smo dosta napravili u posljednje četiri godine, a još je jako puno posla pred nama. Jedan od osnovnih ciljeva svakako je vratiti publiku u kina. To je problem koji dijelimo s većinom zemalja iz regije i na tome zaista svi moramo poraditi. U odnosu na ostale europske zemlje, imamo zaista sramotno malu posjećenost domaćeg filma (uz rijetke iznimke), a ona sigurno nije rezultat loše kvalitete filmova već ima neke svoje dublje razloge. Mislim da bi na tome morali prioritetno raditi i posvetiti veću pažnju novim oblicima distribucije – moramo naći put do publike. Ono čime se isto tako treba pozabaviti je i digitalizacija kina, povratak mono dvorana i bolje i pažljivije čuvanje baštine. U sadržajnom smislu, mislim da moramo više poraditi na žanrovskoj raznovrsnosti. U samom procesu proizvodnje, rekla bih da svi zajedno moramo više truda ulagati u razvoj scenarija i bitno popraviti taj segment. Naša je djelatnost na žalost skupa i većinom ovisi o državnom proračunu pa je teško očekivati neku renesansu u ova krizna vremena, ali dok čekamo da se situacija popravi, sigurno postoje polja na kojima možemo puno učiniti da bismo to bolje vrijeme dočekali spremni. 

U posljednje vrijeme sve više se rade regionalne filmske koprodukcije i udruživanjem i ljudi i finansija proizvode filmovi za ovdašnje tržište. Koliko se na taj način može ojačati regionalna kinematografija i da li je to donekle budućnost filma na ovim prostorima?

Svakako mislim da su koprodukcije pozitivna i korisna stvar: ne radi se samo o popunjavanju budžeta, nego i o razmjeni autora i profesionalaca koja često donosi sjajne rezultate. Sigurno je to jedan od načina da se ojača regionalna kinematografija, a sličan jezik nam zapravo daje odličnu mogućnost da posve prirodno i bez imalo kompromisa koproduciramo filmove. Svejedno, ono što izostane na kraju (osim iznimno) je gledanost filmova – filmovi iz susjednih zemalja gledaju se jednako slabo kao i domaći filmovi; zastrašujuće visok postotak gledanosti američkih naslova jednostavno obeshrabruje svakoga od nas tko se bavi ovim poslom. Tu nam, čini se, ni koproduciranje ne može pomoći – ne vidim alat kojim bi se izborili za bolju poziciju. Kada koproduciramo, filmovi nam definitivno bolje «putuju» ili predstave se na više tržišta, što je svakako pozitivno. Isto je tako korisno za filmske profesionalce da rade na više tržišta jer tako razmjenjuju iskustva – to je u svakom poslu dragocjeno.

U svijetu su posljednjih godina do izražaja došle tzv. male kinematografije, gdje se filmovi rade sa nezamislivo malim finansijskim sredstvima, čak do eksperimenata sa mobitelom ili malim ručnim kamerama. Smatrate li to lošim ili dobrim smjerom za budućnost filma, odnosno da li nas nedostatak novca vodi do nestanka filma kao „iluzije na platnu“?

Mislim da je za svaku kinematografiju i te kako pozitivno da gaji i ovaj model nezavisnog filma ili niskobudžetnog filma. Opet, to ne može biti pravilo kinematografije, inače će se njome baviti samo amateri. Ne samo da pozdravljam takve „male“ filmove, nego ih i sama radim, ali iznimno a ne kao pravilo. Ipak bi mi svi trebali moći živjeti od posla koji radimo, jednako kako žive doktori, učitelji, ličioci ili bilo koji drugi profesionalci.

Kada se film završi i stupi na scenu, svjetla su gotovo uvijek uperena na glumce i reditelje, no zapravo je producent glavna karika svakog filmskog proizvoda. Smatrate li da je ovo zanimanje, da ga tako nazovemo, u Hrvatskoj dovoljno cijenjeno ili se za njega vežu uobičajene negativne predrasude? Drugim riječima, šta znači biti producent danas u Hrvatskoj?

Mislim da je ključ zapravo isti kao u svim drugim profesijama: treba strpljivo i ozbiljno prikupljati znanja i stjecati iskustvo, a onda to iskustvo primijeniti na vlastite projekte. Svi mi iz Kinorame smo godinama radili kao slobodnjaci prije nego što smo osnovali svoju produkcijsku kuću i upustili se sami u ovaj rizičan posao. Vrlo smo oprezni u poslovanju a posve predani i strastveni u razvoju projekata, i to je vjerojatno dobra kombinacija.

Moram priznati da meni osobno više odgovara da nisam u fokusu i da taj posao preuzmu redatelj i glumci. Opet, moram priznati da je moje zanimanje daleko cjenjenije u Europi nego u Hrvatskoj i da mi je žao zbog toga. Isto tako, mislim da je na nama da educiramo ljude o tome što radimo i da sami moramo popraviti svijest o vlastitoj profesiji. Uz nju su, na žalost, danas uglavnom vezane ili predrasude ili negativne konotacije. Bilo mi je zanimljivo kad je nedavno urednica Silvana Menđušić napravila intervjue sa nekoliko hrvatskih producentica. Na pitanje koja je najčešća predrasuda vezana uz naše zanimanje, gotovo svaka od nas je odgovorila „da smo puni love“. Što se same važnosti tiče, moram reći da je uloga redatelja barem jednako teška – ako i nema financijsku odgovornost, njegova je umjetnička odgovornost ogromna i uvijek na njegovo ime dolaze kako i pohvale tako i kritike, tako da nisam sigurna kome je zapravo teže. Svakako dijelimo odgovornost, ali i veselje ako je film dobar i ako uspije.
A biti producent danas u Hrvatskoj slično je kao i biti producent u bilo kojoj europskoj zemlji –velika neizvjesnost, puno stresa, na momente zastrašujuća odgovornost, ali i puno divnih stvari: neprekidno novi izazovi, poticajna radna sredina, interakcija s kreativnim ljudima, veselje stvaranja, dinamičnost, neprekidno učenje i usavršavanje  – zaista nimalo dosadan posao.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/A.A.Duraković)