Piše: Đorđe Krajišnik

Bio je Dan i bilo je veselje

Bio je Dan Republike, ili kako bi republikoljubci rekli rođendan Republike, i to, nije šale, dvadeseti. Organizovali su se prijemi i akademije, davale se svečane i druge izjave, čestitalo se, lijepili se bilbordi i plakati, snimale se proslavne numere i spotovi, izdavala specijalna novinska izdanja sa "svim o Republici, i svi o Republici", skraćivalo i ukidalo radno vrijeme i naravno rezervisali hoteli i restorani za ugodne i udobne proslave, napijanja i obžederavanja. Sve to za nevjerovatnih oko šest stotina hiljada konvertibilnih maraka, bezbeli, iz budžeta i preko leđa radnog, obespravljenog i obesplaćenog naroda.

Hvalilo se, podsjećalo i govorilo o dvadeset godina istorije koju smo svojom krvavom borbom stvarali i odbranili. A januar je, vrijeme praznika i lijepih želja, pa je red da se i na tom planu poželi najbolje, izjavi najbolje, malo pretjera i obmane, ali opet, kad se slavi nek se mrsi, rođendan je, nije panajia.

Rođendansko republičkosrpsko raspoloženje krenulo je već pred kraj godine, a sezonu držanja pridika i hvalospjeva nad učinjenim djelom, najvrijednijim u vascijelom srpstvu, započeo je, ko drugi nego najomiljeniji lik odavde pa do u... glavom bradom, vladom i svim raspoloživim sredstvima, pokretnom i nepokretnom imovinom, Predsjednik Republike. Za njim su poslušno, u redu po dvoje, krenuli i svi ostali članovi svite. Pa su se tako gradacijski ređale pohvalne sintagme o jedinoj, neupitnoj, istorijskoj, podržavljenoj, miloj i dragoj, samoodrživoj, nezavisnoj, poklonjenoj, po volji građana nastaloj Republici. Govorio je tu i Emir Kusturica u svom standardnom maniru političkog diletanta i manipulatora likom i djelom Ive Andrića, praveći samo njemu razumljive i jasne komparacije između Andrića i Republike Srpske, govorio je i Boris Tadić u svom dobro poznatom stilu u bijelim rukavicama do ramena, o tome kako je Srbija uvijek za mir, tri naroda u dva entiteta, i nema ko tu nije govorio i šta nije govorio.

Ipak, za nas su ovdje najzanimljivije dvije-tri izjave koje je u posljednjih desetak dana izrekao Predsjednik Republike.

Iako se često stiče dojam da je kontinuirano bavljenje Miloradom Dodikom postalo pomalo zamarajuće i zasićujuće, te da je njegova prisutnost u bh. medijskom prostoru postala topos bez kojeg se ne može zamisliti ni jedna dnevna ili sedmična novina, internet portal, televizija, radio ili bilo koji drugi poligon za razmjenu informacija, bavljenje njime je nužnost koja proizilazi iz potrebe mentalne higijene. Jer, koliko god se u pojedinim situacijama protivili i nastojali izignorisati ono što Dodik plasira bh. javnosti na dnevnoj bazi, potpuno ignorisanje, tačnije, prešućivanje javnih istupa Predsjednika značilo bi pristajanje na dato stanje stvari, koje podrazumijeva bitisanje po sistemu "šuti, dobro je dok ne tuku", te ignorisanje onoga što je fakat i stvarnost naše svakodnevice. A Dodik je u svakom pogledu i fakat i stvarnost. Naravno, bavljenje Dodikom podrazumijeva i bavljenje svim onim što je Dodik, a Dodik je i Rajko Vasić i sav raspoloživi propagandni arsenal u rukama vlasnika Republike Srpske. S posebnim akcentom na marginalnim palanačkim pojavama, koje pod dirigentskom palicom Velikog vođe iz Laktaša žare i pale svojim lokalnim sredinama, regrutujući na mikro nivou snage neophodne da bi Predsjednik na makro nivou prežvio - a to su one snage kojima se Predsjednik hrani.

S druge strane, svakodnevno kritikovanje Milorada Dodika, koje dolazi iz Federalnog dijela bh. medija, po unaprijed zadatim modelima, a u službi legitimiranja njemu suprotne ili od njegove "čovječnije" političke opcije u cilju stvaranja polova crno-bijelo, zlo-dobro (obično na relaciji Dodik - Lagumdžija), što se iz priloženog vidi u svakodnevnom orkestriranom bavljenju Dodikom od strane FTV-a, samo doprinosi Dodikovom uzletu, tačnije, daje mu vjetar u leđa na njegovom političkom putu. FTV svojim kontinuiranim insistiranjem da je zlo tamo u, uslovno rečeno, tuđem dvorištu, i da su anamo-oni krivi za svu našu nesreću, dok se pri tome ignoriše sve ono što u našoj avliji ne valja, zapravo predstavlja samo još jedan tipičan primjer igranja po taktu koji je Dodik zadao. Takvo bavljenje Dodikom, nikada neće uroditi njegovoj demistifikaciji i postavljanje na mjesto koje mu zaista i pripada. Niti će doprinjeti proširivanju vidika i svijesti kod većine građana BiH o pogubnosti Dodika i svih dodika na bh. političkoj sceni. A njih je, moramo napomenuti, veoma veliki broj. Predsjednik Republike Srpske je trenutno samo najglasniji.

"Svi smo mi Republika Srpska",

No, vratimo se Dodikovim izjavama koje su date u susret Danu Republike, te onima koje su date na sam Dan Republike. Sve one su, izjave, u sebi nosile sudbonosan prizvuk. Pod sudbonosnim prozvukom mislimo prije svega na činjenicu da su bile intonirane na takav način, da bi neupućeni neko mogao steći dojam da je ta, da prostite, Republika Srpska jedno napaćeno, od svih sila napadano i osporavano, stvorenje koje uprkos svemu u svom mučeništvu ustrajava i odoljeva, te koje  u konačnici treba pobijediti sva zala koja joj prijete i na svom nebeskom tronu zablistati punim sjajem i obasjati vaskoliko srpstvo svojom božanskom svjetlišću. Zapravo, ključni momenat, još tačnije lajt motiv, svih Dodikovih izjava u naznačenom periodu bilo je utiskivanje RS-a kao jednog homegenog srpskog tkiva u tijelo Srba - kao naroda. Te tim putem stvaranja jednog novog republičkosrpskog identiteta, koji podrazumijeva potpunu simbiozu naroda i republike, postavljajući Republiku kao kategoriju kojoj je srpsko biće u BiH vijekovima težilo, te koju sada, kada smo je konačno, milošću Božijom, stekli treba po svaku cijenu do posljednje kapi krvi braniti.

Tome najbolje svjedoči Dodikova izjava, data beogradskim Večernjim novostima, da je RS danas bastion srpstva i odbrane nacionalnog identiteta, te da je ona korisna Srbiji jer joj može pomoći. A u čemu je RS zaista korisna i kome u Srbiji može pomoći već je davno objasnio Otac nacije Dobrica Ćosić svojom izjavom da je RS jedina srpska pobjeda u ratovima devedestih, te da se ona, kao takva, valja i mora čuvati kao zjenica svesrpskoga oka. Upravo snage koje je Ćosić vaspostavio i koje danas haraju beogradskim i ulicama drugih gradova u Srbiji, misli se prije svega na razne ekstremne desničarske i neonacističke grupacije, iz RS crpe svoju snagu i inspiraciju u borbi za "srpski narod, njegovu tradiciju, duh i svetinje". Jer, upravo je ovakav prostor, kakav je RS, obećana zemlja i težnja za sve ekstremističke i rušilačke elemente, te u njoj leži i njeguje se stara srpska tradicija i identitet zasnovani na "ideologiji krvi i tla". I baš u njegovanju te ideologije Dodik vidi svoju važnost za Srbiju i baš zbog toga u njegovoj percepciji i percepciji drugih srpskih ideologa Republika Srpska predstavlja čuvara "autentičnog" srpskog identiteta.

S druge strane, Dodik dobro smišljenim strategijama, putem svojih medijskih istupa i uz pomoć svoje medijske služinčadi,  vrši manipulacije i kreiranje straha od drugog, koji se predstavlja kao onaj koji neprestano napada i želi ugroziti opstanak Republike Srpske. Na taj način stvara svakodnevno napetu atmosveru, držeći srpski nerv u BiH do te mjere zategnut i u stanju pripravnosti da on postaje u svim pogledima manipulabilan i slijep za jadnu i bijednu stvarnost u kojoj živi, a operazan i širom otvorenih očiju u osluškivanju prijetnji koje se "nadvijaju" nad opstankom drage mu Republike.

Da je stanje zaista ovakvo kako je prikazano najbolje ilustruje Dodikova nedavna izjava data Srni: "Obaveza čuvanja Republike Srpske nije ništa manja od one iz perioda rata. Mnogi naivno misle da je ta priča završena. Naravno da nije. Mogu da svjedočim svaki dan da to nije tako. Čeka se naša neopreznost, naše uljuljkavanje, naše samozadovoljstvo učinjenim, i da ponovo počne najezda na naša prava, na našu autonomiju". Upravo ovakvim tvrdnjama Predsjednik Republike Srpske zadaje odlučni udarac sluđenom republičkosrpskom narodu, bacajući ga u paranoični strah koji je prožet zaprepašćujućom spoznajom da bi mu neko mogao ukrasti ono za što se borio - njegovu Republiku. Tako sluđen narod više ne misli o svojim osnovnim egzistencijalnim problemima, o tome kako preživjeti, kako svoj život i život svoje porodice učiniti što kvalitetnijim i bezbolnijim, već živi u stanju stalne ratne pripravnosti, samo čekajući kada će nepoznati ONI napasti, da ponovo odlučno stane "na branik vjekovne otadžbine i grobova pradjedovskih".

Svemu navedenom doprinosi i svakodnevno sluđivanje od strane Predsjednikovih medija koji se, umjesto stvarnim problemima, svakodnevno bave navodnim terorističkim prijetnjama po RS (kao što su nedavne priče o vehabijskim selima u režiji RTRS-a i Nezavisnih novina, te priča o navodnom pokušaju atentata na Dodika i Tadića tokom jučerašnje svečane akademije u dvorani Borik), tako zastrašuju javnost, te procesom eksternalizacije zla zamagljuju istinske unutrašnje probleme građana, a u prvi plan guraju imaginacije i obmane, koje pogoduju jedino Predsjedniku i njegovim kriminogenim nakanama.

"Svi smo mi Milorad Dodik" 

Upravo na tom mjestu, uz sve pogodnosti datog stanja stvari i atmosvere, se ponovo pojavljuje Predsjednik Republike. On dolazi kao jedini spasilac ugroženog republičkosrpskog naroda, onaj u kome je sadržan gen svih srpskih "junaka i boraca" od Svetog Save do Ratka Mladića, on je taj koji treba izvesti narod iz tame neznanja i odbraniti ga od nasrtaja pobješnjelih plemena, koja mu žele nauditi i ukrasti njegovu zemlju. U njemu je personifikovana cijela Republika, o njemu će se pjevati pjesme, i drzne li se neko kaljati njegov lik i djelo, drznuo se udariti na Republiku i vascijeli srpski narod.

Stoga, kada je postigao potpuno sjedinjenje i jedinstvo sa Republikom i narodom Predsjednik mirna srca može reći: Na ti narode Republika, na ti, ona je tvoj poklon, tvoj hljeb nasušni, tvoja plata i penzija, tvoj krov nad glavom, tvoj jedini posao, tvoja fabrika, tvoj auto-put, tvoj aerodrom... Na ti narode glođi Republiku, glođi narode i umri od gladi.

BL!N MAGAZIN