Dejtonski sporazum je imao urođene mane i nikada nije bio prava osnova za funkcionalnu državu, a međunarodna zajednica je napravila kardinalnu grešku, jer nije pokrenula ‘Dejton II’“, priznaje Wolfgang Ischinger, bivši njemački pregovarač u Dejtonu, tri decenije nakon što je parafiran mir koji je zaustavio rat, ali ostavio Bosnu i Hercegovinu zarobljenu u etničkim podjelama, prenosi N1.

U jesen 1995. godine predstavnici Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine pregovarali su u Dejtonu (SAD) o okončanju rata u Bosni. SAD su nastupile kao posrednik, a predstavnici EU učestvovali su u razgovorima. Wolfgang Ischinger je u Dejtonu predvodio njemačku delegaciju kao glavni pregovarač. On je za Frankfurter Rundschau govorio o komplikovanim pregovorima i propustima međunarodne zajednice.

Gospodine Ischinger, kada biste danas morali ponovo pregovarati o Dejtonskom sporazumu – šta biste učinili drugačije?

Dejtonski sporazum je daleko od savršenog, sveobuhvatnog rješenja za rat koji je u BiH odnio tolike žrtve. Bio je to diplomatski maksimum koji se tada, u veoma složenim okolnostima, mogao postići. Finaliziranju sporazuma 21. novembra 1995. prethodili su intenzivni preliminarni razgovori, a potom tri sedmice dana-noćnih pregovora.

Šta je konkretno bilo toliko komplikovano u tim pregovorima?

Na primjer: bosanski Srbi, ključni akteri sukoba, praktično nisu mogli biti prisutni u Dejtonu jer su svi bili pod međunarodnim potjernicama. Zbog toga je tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević – iako formalno za to nije bio ovlašten – preuzeo odgovornost da u ime bosanskih Srba prihvati i potpiše sporazum. To je bilo teško, i skoro da je propalo. Već tada je meni i mnogim drugim pregovaračima ono što smo postigli bilo vrlo nezadovoljavajuće.

Prihvatili smo tada da na teritoriji BiH postoje tri odvojene vojne sile. To je bio čisti apsurd, već tada mi je to bilo jasno. No, strukture dogovorene u Dejtonu – državna vlada, ustav, federalna raspodjela moći – bile su maksimum mogućeg u trenutku kada se rat tek završavao. Ipak, da naglasim ono pozitivno: ovim sporazumom rat je zaista završen. Danas vidimo, na primjeru Ukrajine, koliko je to teško postići. Dejtonski sporazum je postigao ono najvažnije: oružje je utihnulo. To je bio veliki proboj u BiH kada je riječ o zaustavljanju vojne sile.

Sjedili ste za pregovaračkim stolom s predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem, koji je kasnije optužen za ratne zločine. Kako je pregovarati s takvom osobom?

Iskustvo da provodite mnogo vremena s pregovaračima za koje pretpostavljate da će možda završiti u zatvoru – nije prijatno, ali je sastavni dio krizne diplomatije. Milošević je bio klasični realpolitičar, ulizivač i prijetilac. Tokom naših dugih razgovora pokušavao me opiti šljivovicom. No, bilo je moguće dogovoriti se s njim oko formulacija. Kada bismo se složili oko nečega, držao bi se toga.

Dejtonski sporazum jeste okončao rat, ali zemlja politički stagnira. Narodi se međusobno blokiraju. Šta je trebalo drugačije?

Najkasnije tri-četiri godine nakon 1995. trebali smo pokrenuti Dejton II. Trebalo je ispraviti nedostatke, popuniti praznine i ublažiti ustupke etničkim grupama. Ustav, federalno uređenje, vojna struktura i pravosuđe morali su se reformisati kako bi se izgradila država s osjećajem zajedničke budućnosti. Ključna greška međunarodne zajednice bila je što nije ostala angažirana nakon Dejtona.

Zašto je, uprkos tolikom trudu da se rat zaustavi, kasnije opalo interesovanje za BiH?

Svi smo vjerovali da je dovoljno osnovati Vijeće za implementaciju mira i imenovati visokog predstavnika. To je bila kardinalna greška. Proces je prepušten samome sebi i slabim institucijama. Glavni problem je što smo završili rat, ali nismo izgradili funkcionalnu državu sa zajedničkim identitetom. Postigli smo mir – ali ne i stvarno pomirenje.

Pretpostavka je bila da će se želja za suživotom razviti sama od sebe?

Da. No, na čemu je trebalo počivati zajedništvo? Zemlja je iz Jugoslavije direktno ušla u rat. U Titovo vrijeme bilo je zabranjeno isticati etničku pripadnost – Bosanac, Hrvat, Srbin. Nakon njegove smrti sve je to izbilo na površinu. Imali smo iluziju da će potraga za boljim životom prevazići etničke razlike. To je bila pogrešna pretpostavka.

Dakle, ekonomski napredak nije dovoljan?

Ekonomski prosperitet pomaže, ali nije dovoljan. U Sarajevu nije bilo volje među tadašnjim liderima da se iskreno zalažu za suživot. Nakon tako krvavog rata nije bilo moguće očekivati da se odmah rukovodi logikom saradnje. Mržnja i nepovjerenje bili su preveliki. Da se prevaziđe takav jaz, trebalo je da se pojave srpski Adenauer i bošnjački de Gaulle – i da se rukuju. Tadašnji lideri to nisu mogli. I ne zamjeram im – rat je bio previše svjež.

Kako izaći iz tog ćorsokaka?

Proces pomirenja između etničkih grupa zahtijevao je intenzivnu pažnju. Broj evropskih lidera koji su od 1995. posjetili Sarajevo bio je sramotno nizak. U idealnom slučaju, kancelari i predsjednici trebali su dolaziti svaka tri mjeseca – kao što danas idu u Kijev. To je nedostajalo. Visoki predstavnik sam, kao civilna instanca, nije imao snagu da nametne zajednički put trima zaraćenim stranama.

Može li se proces pomirenja i danas pokrenuti?

Naravno da može. To je moguće – kao što je bilo u Kolumbiji. Potrebna je snažna posvećenost. Lični pokušaji da se strane pomire, da se dogodi rukovanje – to je ključno.

Koje biste instrumente koristili za pomirenje?

U diplomatiji ponekad je bolja nagrada nego prijetnja. Sankcije ili hapšenje (Milorada) Dodika mogu izazvati samo još veću solidarnost unutar Republike Srpske. Bilo bi drugačije kada bi međunarodna zajednica poručila ljudima u RS: Ako odustanete od nacionalizma, otvaraju vam se velike ekonomske prilike. Skeptičan sam prema sankcijama.

Ali već postoje programi pomoći.

Da, ali nisu dovoljni. Kada je EU otvorila pregovore s BiH, trebalo je odmah investirati ozbiljan novac na terenu – da se, recimo, Dodik obeshrabri od traženja kredita u Moskvi.

Zašto bi se Zapadna Evropa uopšte trebala brinuti o BiH?

Ako EU želi biti politički akter koji širi mir i prosperitet oko sebe, tada ne smije ignorisati ovu ranu nestabilnosti na svom pragu. BiH je okružena članicama EU, pripada evropskom kulturnom krugu. To je test kredibiliteta evropske vanjske politike – lakmus-papir je upravo Zapadni Balkan.

Može li iskustvo Dejtona biti model za okončanje rata u Ukrajini?

Ne baš. Ključ Dejtona bila je uloga SAD, koje su mogle kombinovati diplomatiju s vojnom prijetnjom. Richard Holbrooke je više puta rekao Miloševiću: ili prihvatiš ovu formulaciju ili vojno interveniramo. To se ne može porediti s Ukrajinom i Rusijom – gdje opet imamo nuklearnu silu, ali s druge strane nemamo male države već jedan veliki sukob.

Dakle, ipak se može izvući neka pouka?

Da. Kada je Milošević shvatio da mu vojni nastavak neće donijeti dobit, potpisao je. U Ukrajini također moramo osigurati da Putin shvati kako daljnje korištenje vojne sile ne donosi nikakve strateške koristi. Kada se to desi, pristat će na pregovore.

Mislite da je to moguće?

Da. Uvjeren sam da to možemo postići. Vojni vrh u Moskvi mora shvatiti da podrška Zapada Ukrajini ostaje jaka. Rusija će se zamarati uzalud. Još nismo tu, ali doći ćemo – samo ako SAD ostanu posvećene. Moskva neće gledati Berlin, Pariz ili London – sve će zavisiti od Washingtona. Kao i 1995. godine.

(N1/DEPO PORTAL/au)