Piše: Teufik Hadžiahmetović

Ne/funkcionisanje vlasti u svakom društvu u velikoj mjeri određuje ne/razvijenost civilnog društva. Ukoliko vlast povjerene poslove vrši na efikasan način i u skladu sa zadatim okvirima, potreba građana da svoja prava zadovoljavaju alternativnim načinima i mehanizmima je manje naglašena.

Naprotiv, stepen devijacija u funkcionisanju vlasti i njeno otuđenje od svoje osnovne funkcije tjera građane da svoja prava, potrebe i interese ostvaruje alternativnim mehanizmima.

Međutim, nesreća je u tome što su takvi mehanizmi uvijek manje efikasni u odnosu na zvanično ustanovljene čija je osnovna zadaća i funkcija upravo ostvarivanje i zadovoljavanje potreba građana.

U otuđenje institucija sistema uvjerio sam se kroz svoje napore koje već više mjeseci ulažem da zaštitim svoja prava (kao i prava preko 600 studenata) pred nadležnim institucijama, prije svega Ministarstva obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo, Vlade Kantona Sarajevo i Rektorata Univerziteta u Sarajevu.

ZA/VODLJIVOST IDEJA

U borbu za svoja prava krenuo sam čvrsto uvjeren u istinitost obećanja onih koji su građane ove države strasno uvjeravali da je ovo „Država za čovjeka“. Moje uvjerenje u istinitost navedenog slogana moglo se mjeriti možda jedino još sa poznatom krilaticom ili devizom mladih partizana „Druže Tito mi ti se kunemo“, koja je predstavljala eliksir mladim partizanima u borbi protiv okupatora. Takva borba je bila teška i duga, ali rezultat nije izostao, kao što sam čvrsto uvjeren da će i moji napori jednog dana uroditi plodom.

Ishod moje borbe nije i ne može biti određen pasivnošću ministra Emira Suljagića, niti rektora Faruka Čaklovice ili pak dekana Šaćira Filandre, kao ni šutnja premijera Fikreta Musića neće spriječiti da zakon u ovom slučaju ima posljednju riječ. Upravo na način na koji premijer Musić ovih dana u zanosu Titovog pionira osporava ustavnost Zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju pred Ustavnim sudom Federacije BiH, spreman sam uložiti energiju, intelekt i napor da se primjena i poštivanje zakona osigura i u ovom slučaju i to djelovanjem kako domaćih tako i međunarodnih sudskih organa. Premijer Musić bi morao znati da selektivan odnos prema zakonu ne predstavlja zakonito, već nezakonito postupanje, koje kao takvo podriva i potkopava same temelje povjerenje građana u sistem. Uvjeren sam da nas Vilijam Fokner kada je kazao „Čovjek je jedino biće koje može da pocrveni i jedino koje ima za to razloge“ nije poticao na članstvo u SDP-u, nego je upućivao jasan signal onima koji su na vlasti da se ne zaborave i ne otuđe od naroda.

Evropski sud za ljudska prava u Strazburu je kroz svoje presude već prisutan u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine i domaće političke oligarhije već jasno opominje da njihov način djelovanja i odnos prema svojim građanima nije evropski. Trebali bi se i ministar Suljagić i premijer Musić, kao i rektor Čaklovica ili pak dekan Filandra zapitati o posljedicama svojih postupaka kada im se sutra do/kaže da politika koju svojim ponašanjem demonstriraju ni/je EV/ROPSKA.

SPALJIVANJE ILUZIJA

Premijer Musić bi morao znati da selektivan odnos prema zakonu ne predstavlja zakonito, već nezakonito postupanje, koje kao takvo podriva i potkopava same temelje povjerenje građana u sistem. Uvjeren sam da nas Vilijam Fokner kada je kazao „Čovjek je jedino biće koje može da pocrveni i jedino koje ima za to razloge“ nije poticao na članstvo u SDP-u, nego je upućivao jasan signal onima koji su na vlasti da se ne zaborave i ne otuđe od naroda.

Takođe, o svom načinu rada i djelovanja bi se trebali zapitati i predstavnici Helsinškog komiteta za zaštitu ljudskih prava u BiH i Transparency international koji se na osnovu dostavljene dokumentovane prijave nikad nisu oglasili, kao i institucija Ombudsmana za zaštitu ljudskih prava u BiH koja ignoriše moje zahtjeve da se prema porekršiocu zakona odnosno menadžmentu Fakulteta političkih nauka izda odgovarajuća mjera kojom bi se isti pozvao na prestanak prakse kršenja ljudskih prava i spriječio nastanak težih štetnih posljedica. Bez obzira da začuđujuće pasivan i ignorantski odnos istitucija za zaštitu ljudskih prava, buđenje iz „zimskog sna“ pomenutih institucija predstavljat će kako njihovo suočavanje sa svjetlom istine, kao i suočavanje sa vlastitim zabludama. Institucija ombudsmana za ljudska prava u BiH donosi odluku o zatvaranju predmeta pozivajući se na svoja interna pravila iako nije konstovala očitu povredu zakona i da paradoks bude veći, a pogubnost za vladavinu prava očitija, pravda svoju odluku o zatvaranju predmeta uspješnom intervencijom ombudsmana. Postavlja se opravdano pitanje šta predstavnici Institucije ombudsmana u BiH smatraju pod terminom „uspješne intervencije“???

Uspjeh institucije ombudsmana u ovom slučaju znači poraz vladavine prava i pravne države, jer se u konkretnom slučaju „uspješna intervencija“ svodi na izdavanje preporuke nadležnom sudu da se priroritetno uzme u razmatranje ovaj slučaj, što i najvećim optimistima ostavlja prostor za pesimizam, jer se prema prekršiocu zakona uopšte ne reaguje niti pak konstatuje očita činjenica koja se odnosi na kršenje zakona. Ukoliko, Institucija ombudsmana u BiH nema veći domet od onog koji je pokazala u ovom slučaju, onda se opravdano postavlja pitanje svrhe postojanja te institucije, kao i opravdanost trošenja velikih suma novca koji bi se mogli pametnije iskorisititi kao npr. za finasiranje Zemaljskog muzeja koji je nažalost teret na plećima ove meglomanske birokratske  države ili planetarno poznati projekat „ARS AEVI“. No da se vratimo pomenutoj Instituciji ombudsmana rezultat njihovog ne/rada je identičan onom koji je u ovom slučaju iskazao Helsinški komitet u BiH, a to je ravnodušnost i bezosjećajnost prema ugrožavanju vladavine prava. Ukoliko se kršenje zakona i ugrožavanje principa vladavine prava, može dokazivati samo pred nadležnim sudovima onda se samo od sebe nameće pitanje opravdanosti postojanja svih institucija koje nisu pravosudne. Razloga postojanja takvih institucija se mora tražiti u izvan pravnim razlozima ili preciznije kazano u političkim razlozima koji su uvijek utemeljeni na interesu otuđenih centara moći, a ne interesima građana.

Zato građani moraju postati svjesni da je pitanje pravne zaštite i ostvarivanja zagarantovanih prava pitanje vlastite upornosti i predanosti postavljenom cilju, da je ostvarenje priznatih prava rezultat mukotrpne borbe ne samo protiv onih koji krše zakon, nego i protiv onih koji su zaduženi za promoviranje osnovnih vrijednosti pravnog poretka. U toj činjenici se ogleda tragedija savremenih institucija civilnog sektora koje više služe vladinom nego nevladinom sektoru odnosno građanima. 

BL!N MAGAZIN, DEPO PORTAL/đk/aa