Piše: Midhat AJANOVIĆ AJAN /www.ajan.se/

Ovo sam zapisao početkom godine koja se upravo završava: "2011 mi je počela sve nekako napola i s prekidima. Nikako da završim ono što započnem. Tako sam planirao duge praznike iskoristiti da pročitam roman Johna Updikea „U ljepoti ljiljana“ obimnu hroniku dvadesetog stoljeća koja počinje izuzetno zanimljivo. U prvom dijelu knjige nalazimo se negdje oko 1910., dobu nijeme filmske komedije i radničkih protesta u USA, kada svećenik po imenu Clarence Wilmot pod utjecajem marksističkog i darvinističkog učenja prestane vjerovati u Boga i odluči napustiti crkvu sa svim konzekvencama tog čina za njegovu familiju i njega samog. Negdje oko stote stanice kada se nezaposleni Clarence bori sa sve većim siromaštvom, a njegov sin biva teško ranjen u Prvom svjetskom ratu postaje mi jasno kako će se priča dalje razvijati i odmah preskočim nekih četiristo stranica i pročitam kraj. Sve je upravo onako kako sam i očekivao: u zadnjem poglavlju Updike opisuje Clarenceovog praunuka koji usred američkih 1990-tih, dobu MTV-a i nadolazeće kompjuterske kulture, smisao svog života nalazi - u religiji.  

FINCHEROVA "DRUŠTVENA MREŽA": Proglašavam "filmom godine" i "sigurnim kandidatom za Oscara"... Zapravo, kad bolje razmislim, bio bi to dobar i zanimljiv film samo da je recimo snimljen 1980. i da umjesto o sadašnjosti  govori o antiutopijskoj budućnosti. Stravična slika svijeta koji će doći ako čovjek moralno ne sazri: prenaseljenim gradovima bazaju bezvoljne, blazirane kreature, čiji su mozgovi oprani medijski raširenom mržnjom i koje po čitav dan bulje u ekrane kompjutera, eventualno se putem raznih "fejsbukova" dogovaraju o parenju sa srodnim kompjuterskim dušama, jer to još uvijek nije moguće izvesti digitalnim putem. U takvom svijetu ljudi su nesposobni da osjete bilo kakvu empatiju i ne zanima ih doslovce ništa.

  
Poslije uzmem knjigu Margaret Atwood „Godina rijeke“ koju sam kupio još prije nekoliko mjeseci. Knjiga mi nimalo ne prija. Mučim se skoro do trećine, ali vidim da ću odustati. Atwood je jedan od mojih apsolutnih književnih favorita i sve što odlikuje njen čarobni rukopis nalazi se i u ovoj knjizi, ali opet mi se ne čita. Mislim da je problem u žanru antiutopije kojim sam se u životu očito predozirao.    
  
Onda odem u kino pogledati film „Biutiful“ meksičkog autora Alejandro Gonzáleza Iñárritua, sa Javierom Bardemom u glavnoj ulozi. Već nakon prvih kadrova je jasno da je Iñárritu, kojeg smatram jednim od danas najvećih među aktivnim autorima igranog filma, ostao na nivou svojih ranijih majstorija „21 gram“, „Babel“, „Volio je pse“. U istinskom uživanju u filmu me nakon pola sata prekida SMS-poruka od sina. Kaže da cupka pred vratima jer je zaboravio ključ od stana, a napolju minus petnaest. Šta ću, kud ću, nego napolje iz kina...
   
Kod kuće uzmem veliki strip-album koji sam dobio kao novogodišnji poklon od jednog prijatelja u kojemu su sabrane sve epizode „John Diffula“, stripa s kojim su krajem sedamdesetih scenarist Jodorowski i crtač Moebius napravili senzaciju. Već nakon tridesetak stranica odustajem od čitanja jer sam se dvostruko razočarao. Prvo, strip je kompjuterski obojen što je steriliziralo Moebiusov još uvijek fascinantni crtež, i drugo, vrijeme je brutalno pregazilo većinu Jodorowskijevih ideja. Na primjer, on je zamislio da će u dalekoj budućnosti, radnja se odvija u četvrtom mileniju, ljudi imati mobitele!!! Onako kako ih je Moebius nacrtao ti mobiteli iz daleke budućnosti izgledaju otprilike kao stari Erikssonovi modeli koji su prestali biti moderni prije deset godina.

* * *
Nešto kasnije tokom 2011. zapisao sam i ovo: Strip „John Difful“ me je podsjetio na mladost kada je budućnost izgledala jednako daleko kao u viziji Jodorowskog i Moebiusa. Kraj sedamdesetih i početak osamdesetih se može označiti kao veliko doba evropskog stripa. Naravno, centralna figura bio je Moebius ili Gir (ovisno od toga kako se pod koji rad potpisivao) za koga je recimo Federiko Fellini napisao da je "Svemogući Bog" stavljajući ga u istu ravan sa Piccasom i Matisseom. U to vrijeme je festival filmske fantastike u Avoriazu bio interesantniji od Cannesa, Berlina i Venecije zajedno afirmirajući jedan za drugim filmove koji su inspirirani ikonografijom tadašnje francusko-belgijske škole stripa. Među autorima koje je Avoriaz proslavio posebno se ističe Francuz Luc Besson koji je 1983. bio festivalski pobjednik sa svojim prvim filmom „Posljednja bitka“, što je bila filmatizacija nekoliko Moebiusovih kraćih strip-radova. Kasnije će Besson kao poznati reditelj i sa velikim budžetom napraviti svoju verziju „Johna Diffula“ samo sa ženskim glavnim likom i pod naslovom „Peti element“ (1997).
  
Naravno, francusko-belgijsku školu stvorili su ne samo Moebius i Jodorovsky nego i cijeli niz drugih autora osobne poetike i vizije, a posebna zanimljivost je da su značajan trag u cijelom tom fenomenu ostavili ljudi vezani za naš prostor, kakav je Enki Bilal, Bosanac rođen u Beogradu, Sarajlija Ervin Rustemagić koji je između ostalog bio agent slavnom belgijskom strip-crtaču Hermannu, ali prije svega rad zagrebačke strip-grupe "Novi kvadrat" čiji su neki pripadnici postali globalno prepoznati po svom grafičkom ekshibicionizmu, sklonosti crnom humoru, ali i činjenici da su dolazili iz, kako se to tada zvalo, jedne "komunističke" zemlje.  
  
Francusko-belgijski strip odlikovao se izuzetno realističnim tretmanom prostora i figura u pokretu obogaćenom jednom vrstom grafičke pirotehnike u načinu sjenčenja, riskantnim pripovjedačkim tehnikama i inovativnim pristupom montaži kadra i stranice. Na tematskoj ravni ti su stripovi najčešće bili prožete inteligentnom i surovom satirom kojom su izražavane i nijansirane ljevičarske ideje i egzistencijalni pesimizam njihovih autora. Žanrovski dominirala je antiutopija, dok su neomarksistički filozofi kakvi su Marcusea i Lefebvre bili obavezna literatura većine francusko-belgijskih autora stripa. Neomarksisti su svoju kritiku društva zasnovali na stanovištu da se "čovjek više ne identificira sa onim što proizvodi već sa onim što konzumira". U svojim radovima raskrinkavali su visoko organizirane skupine koje rade preko države i/ili korporativne države i koji za razliku od ranijih vladajućih klasa svoju moć vide manje u vlasti nad proizvodnjom već svoj utjecaj vrše putem kontrole potrošnje. Tako je Lefebvre pisao da je reklama postala dominantna snagu u suvremenom svijetu, takva koja uništava sve što joj stoji na putu. Reklamom se vrši preoblikovanje kulture (uključujući i umjetnost), stvara se sistem vrijednosti i kreira ideologija običnih ljudi - ideologija koja stimulira osobno konzumacijsko zadovoljstvo. Poeziju je zamijenilo oglašavanje, a individua je postala puki konzument podčinjen mehanizmu straha - straha da ne prati modu i da nije u trendu.

Svakodnevni život u suvremenom svijetu već je bio sasvim izbrisao tragove nade probuđene 1968., iluziju da je snagom čistog protesta zaustavljen jedan nepravedni rat i da je u svijetu moguće graditi socijalizam oplemenjen demokracijom. Ideali takvog društva bili su stvaranje moralnog građanina, ulaganje u obrazovanje, približavanje ljudi jednih drugima, deidelogizacija izvora znanja i olakšan pristup ka njima, usavršavanje, intenziviranje i unapređenje načina komunikacije. Stapanje slike i riječi. Možda je zbog toga upravo strip bio medij putem koga je odašiljana poruka da utopija uvijek postane vlastita suprotnost, da se stoga svako do sada poznato društvo pokazalo kao antiutopija i da će se tako nastaviti ako se čovjek ne promijeni. Izmaštani užasi iz svijeta budućnosti željeli su upozoriti na to kamo ide konzumacijsko društvo. Stripovi su prikazivali ljude koji uprkos tehnološkom napretku žive u srednjovjekovnom mulju noktiju čvrsto zarivenih u mržnju: moj Bog je bolji od tvog, tvoja zemlja je moja zemlja, proganjanje manjina kakvi su recimo muslimani ili pušači, nepravde koje stvaraju siromaštvo, siromaštvo koje rađa primitivizam čega je posljedica fašizam, pohlepa, neodgovornost, nesolidarnost, nesloboda...
 
A, onda je budućnost došla i prošla kako to naslovom svog znamenitog eseja (Vergangene Zukunft) sugerira njemački filozof Reinhard Koselleck.

* * *
U isto vrijeme, dakle početkom ove godine, koju usput budi rečeno ni po čemu dobrom neću pamtiti, uložio sam ogroman napor da do kraja pogledam film „Društvena mreža“. Učinio sam to iz čiste radoznalosti jer je film skoro u svim novinama i filmskim portalima, gdje pišu ljudi dvadesetak godina mlađi od mene, proglašavam "filmom godine" i "sigurnim kandidatom za Oscara". Osim toga, reditelj Fincher kod mene još ima dosta kredita zbog odličnog film „Sedam“ (1995), iako je nakon toga karijeru nastavio uglavnom podilazeći trendovima. To je učinio i taj put. Film inače govori o nekom mladiću koji je izmislio "Facebook" i postao milijarder. Naravno, riječ je o užasnoj dosadi, barem ljudima moje generacije za koje se jedan film nikako ne može sastojati od sjedenje hakera pred kompjuterom i njihovom beskrajnom brbljanju o blogovima, domenima, web-stranicama, serverima...

Zapravo, kad bolje razmislim, bio bi to dobar i zanimljiv film samo da je recimo snimljen 1980. i da umjesto o sadašnjosti  govori o antiutopijskoj budućnosti. Stravična slika svijeta koji će doći ako čovjek moralno ne sazri: prenaseljenim gradovima bazaju bezvoljne, blazirane kreature, čiji su mozgovi oprani medijski raširenom mržnjom i koje po čitav dan bulje u ekrane kompjutera, eventualno se putem raznih "fejsbukova" dogovaraju o parenju sa srodnim kompjuterskim dušama, jer to još uvijek nije moguće izvesti digitalnim putem. U takvom svijetu ljudi su nesposobni da osjete bilo kakvu empatiju i ne zanima ih doslovce ništa.
  
Najluđe od svega je da bi se u starim kompletima stripova iz sedamdesetih i osamdesetih sigurno našle mnoge priče koje slikaju svijet sasvim sličan onom iz „Društvene mreže“, kao viziju daleke i zastrašujuće budućnosti.

* * *

Kako budućnost brzo prolazi. Sjeća li se danas iko živ „Društvene mreže“, filma koji je još na početku iste ove 2011. proglašen "remek-djelom"?

(DEPO PORTAL)