Piše: Aleksandar Dragaš
Mornu, muzikolozi kažu “monotonu”, a zapravo osebujnu i kolorističnu glazbu s Kapverdskog otočja, koju zbog osjećajnosti i melankolije često uspoređuju s američkim bluesom i portugalskim fadom te kubanskim sonom, rumbom i bolerom, Cesaria Evora počela je pjevati sa 16 godina po lučkim barovima kapverdskog grada Mindela. Tako barem kaže legenda po kojoj se Cesaria predala morni kad je upoznala jednog naočitog gitarista. Kasnih šezdesetih dvije su njezine snimke nekako dospjele do Portugala i Nizozemske, no kako su došle, tako su se i zagubile u bespućima tadašnje diskografije kojoj world music segment još nije ništa značio.
Šlager-glazba
Polovicom 70-ih, zbog besparice, Cesaria je čak napustila pjevački poziv. Njezine snimke iz 60-ih prije nekoliko godina napokon su okupljene na albumu “Radio Mindelo”, nastalim za potrebe kapverdskog Radija Barlavento na kojem mornu u Cesarijinim elegantnim izvedbama možemo shvatiti i kao tamošnju šlager-glazbu 60-ih.
Tijek njezine internacionalne karijere uvelike je nalikovao otkrivanju zaboravljenih i starih kubanskih zvijezda koje je Ry Cooder okupio i prezentirao na “Buena Vista Social Clubu”.
Poziv iz Pariza
Naime, polovicom 80-ih Cesaria, koja je lagano tonula u zaborav na svom Zelenortskom otočju, napokon je optutovala u Lisabon snimiti dvije pjesme za kompilaciju kapverdskih pjevačica morne. Napokon, 1988. godine stigao je poziv iz Pariza, europskog ulaza za razne glazbene žanrove iz Afrike, Latinske Amerike i Azije, da snimi album “La Diva Aux Pieds Nus” po kojem će do smrti ostati poznata kao “Bosonoga diva”.
Kao što zna i hrvatska publika koju je tijekom prvog desetljeća 21. stoljeća pohodila četiri puta, Cesaria je voljela nastupati bez cipela, ali uvijek s čašom konjaka i cigaretom. Ta se slika velike pjevačice sklone porocima savršeno uklapala u pjesme o potopljenim ili u stijenje života razmrskanim ljubavima i olujama na moru i u životu koje je tako zanosno opjevala na albumima “Miss Perfumado” (1992.), “Cesaria” (1995.), “Cabo Verde” (1997.), “Cafe Atlantico” (1999.), “Sao Vicente di Longe” (2001.), “Voz d’amor” (2003.), “Rogamar” (2006.) i “Nha Sentimento” (2009.).
Žene čekaju muževe
Tko god je čuo Cesarijine pjesme koje je pjevala nevjerojatnom lakoćom i s teško podnošljivom tugom, učas je kroz njih stjecao manje ili više filmičnu - stvarnu ili nestvarnu, posve je nebitno - sliku o tim, u bespuću Atlantika zagubljenim otocima s ribarskim lučicama i barovima u kojima žene čekaju muževe koji se s mora više neće vratiti, dok oni drugi, samo naizgled živi muškarci koji žale za ženama koje nikada nisu imali, a samo su njih željeli, tugu utapaju u rumu jer nemaju hrabrosti utopiti se u moru.
Cesarijin je glas bio utjelovljenje tuge, a to što je u pedestim godinama života napokon postala jednom od najvećih zvijezda takozvane world music scene i stanovnicom svijeta mogla je zahvaliti samo i jedino tome što nikada nije izgubila dosluh s pravom mornom i tim stvarnim ili imaginarnim barom na obali Zelenortskih otoka o kojem smo maštali dok smo slušali njezine prekrasne pjesme o ljubavi koja joj je izmicala i smrti kojoj nije mogla umaknuti.
Jutarnji/DEPO PORTAL BLIN/a.k.