Piše: Teufik Hadžiahmetović
OTROVNE STRELICE MINISTRA
Jasno odaslana poruka ministra Suljagića da se o poštivanju i primjeni zakonu ne pregovara i da se zakon sprovodi dala je nadu mnogim obespravljenim i istovremno zabrinula mnoge koji imaju problema sa poštivanjem zakona u svom radu. Međutim, odapeta strijela nikada nije pogodila svoju metu, tako da je poruka ministra Suljagića istinita u mjeri u kojoj je istinita i predizborna floskula njegove stranke „Država za čovjeka“. Osnov za ovakav svoj stav nalazim u činjenicu da sam se lično ministru Suljagiću obraćao u vezi sa grubim kršenjem zakona na Fakultetu političkih nauka više puta obraćao i tražio da u život sprovede svoje javno dato obećanje, koje je sa više ili manje uspjeha realizirao u slučaju smjene direktorice J.U. Djeca Sarajeva Arzije Mahmutović i direktora jedne lokalne škole. Međutim, ministar Suljagić je u pogledu mog zahtjeva ostao pasivan i nije ništa preduzeo da se prekršioci zakona kazne i pozovu na odgovornost. Možda ministar Suljagić zaboravlja staru istinu da zakon predstavlja izraz ljubavi prema narodu, kao i da je sasvim legitimno od njega zahtijevati da razriješava dužnosti neodgovorne dekane i upravne odbore na fakultetima, kao što to čini sa direktorima u predškolskim ustanovama, te osnovnim i srednjima školama.
DVOSTRUKI STANDARDI MINISTARSTVA
Možda ministar Suljagić iskazuje jači senzibilitet prema pravima maloljetne djece u odnosu na studentsku populaciju, ili je pitanje ipak mnogo kompleksnije, a problem mnogo složeniji. Možda je pristup ministra Suljagića ovom pitanju obojen ideološkim, političkim i vjerskim opredjeljinjima kako prekršitelja zakona, tako i samih žrtava. Pristup koji se iskazuje u slučaju kršenja zakona na Fakultetu političkih nauka pokazuje da SDP-ovski čovjek neminovno ima nacionalni, politički i vjerski predznak koji ga kao takvog kvalificira kao podobnog, a samo kršenje njegovih prava se pojavljuje i prikazuje kao ugrožavanje ljudskih prava. Ako je to tačno, onda se u ministrovoj filozofskoj percepciji stvarnosti čovjek ne pojavljuje kao građanin čija je vrijednost univerzalnog karaktera, odnosno čija ličnost i dignitet su neupitni i nepovredivi, bez obzira na njegovo političko, ideološko i vjersko opredjeljnje. Postavlja se pitanje, kako se može vjerovati ministru Suljagiću kada i sam lično javno ustvrdi da je od strane uprave Fakulteta političkih nauka zakon (i to u njegovoj zoni odgovornosti) grubo prekršen, a istovremeno ne preduzima ništa konkretno da se takvo stanje snakcionira i sanira. Tako se istina sadržana u staroj kineskoj mudrosti da „ Čovjek koji napravi grešku i ne ispravi je, pravi drugu grešku“ očito može savršeno primijenti na postupanje ministra Suljagića.
Ali, ne treba se zavarati da ministar ništa ne čini, jer njegov pasivan odnos predstavlja jasnu podršku praksi kršenja i nepoštivanja zakona, a takvo ponašanje kao pojava se jasno kvalificira kao saučesništvo. Sve što je učinio ministar Suljagić kako bi se distancirao od počinjenih nezakonitosti ogleda se u njegovom nepojavljivanju na ceremoniji dodjela zvanja magistrima u olimpijskoj dvorani Zetra u oktobru ove godine, ali to ne može dovesti u pitanje zaključak da minstar ili neće ili ne želi ili objektivno ne može da u svojoj zoni odgovornosti osigura zakonito stanje, odnosno poštivanje zakona ove države.
Bez obzira o kojem razlogu je riječ, sasvim je bjelodano da takav ministar ne može i ne treba biti ministar, jer i nemoć, kao i nepostojanje volje da se nešto učini, imaju identičnu posljedicu, a to je kršenje zakona i ne postojanje efikasne sankcije za prekšioca.
Praksa dvostrukih standarda koja se može uočiti u ponašanju ministra Suljagića u slučaju Fakulteta političkih nauka i smjene naprijed spomenutih direktora, jasno potvrđuje da ministar Suljagić ne postupa rukovodeći se svojim zakonskim obavezama. U njegovom ponašanju jasno se mogu uočiti ideološki i stranački interesi koji su kao takvi stavljeni u rang sa intersima države i društva odnosno sa obavezom zaštite pravnog sistema. Takva praksa je pogubna sama po sebi, a pogubno je i za SDP, jer se na takav način uništava država, kao i SDP-ov predizborni čovjek, a samim time gubi se razlog i svrha odnosno smisao postojanja samog SDP-a. Na kraju, sve se pokazuje kao jedna efektna fatamoragana i to kako SDP sa svojim proklamacijama i političkim programom, tako i država i čovjek koji su u preidzbornom zanosu zagovarani.
HISTORIA MAGISTRA VITAE
Međutim, zemlja Bosna i njeni stanovnici, dobri Bošnjani, su mnogo puta kroz historiju dokazali da su iznad svake partije i ideologije koja nije utemeljena na čovjeku i koja ne služi interesima i potrebama običnog čovjeka. U ovoj napaćenoj i prkosnoj zemlji nebrojeno puta se pokazalo da su ideologije i stranke, kao i njihovi protagonisti prolazne, tako da je neminovno da će i SDP upravo zbog svojih varki i obmana doživjeti istu sudbinu. Svi koji žele da vladaju, a da ne služe čovjeku imaju svoj vijek trajanja. Neminovno je i da SDP zbog svojih nedosljednosti neće vječno vladati, samo je pitanje koliko i do kada će se zadržati na vlasti.
Sigurno je da će odlasku sadašnje političke opcije sa vlasti doprinijeti i glasovi preko 600 prevarenih studenata sa Fakulteta političkih nauka, nazovi magistarskog studija, koji tuđom krivicom ne mogu steći validno zvanje i validnu diplomu. Takvu prevaru su studenti, da scenariji bude savršen, izuzetno skupo platili, što je na moje traženje zvanično utvrdila i Komisija za pravdu, ljudska prava i građanske slobode Skupštine Kantona Sarajevo o čemu sam upoznao ministra Suljagića, kao i stranačkog mu kolegu gospodina Fikreta Musića, premijera Vlade Kantona Sarajevo. Međutim, niti premijer niti ministar, nisu ništa konrektno preduzeli da se prevareni i izmanipulirani studenti zaštite, a krivci imenuju, sankcionišu i kazne, baš kao što se ni Komisija za mlade i Komisija za obrazovanje, nauku, kulturu i sport (predsjednici komisija su Branislav Crnogorac i Haris Alić) nikada nisu jasno odredile u vezi sa počinjenim nezakonitostima. Tako se predizborna obećanja SDP-a, od kojih se borba protiv koprupcije u obrazovanju nalazi u vrhu ljestvice prioriteta, pokazuju istinitim upravo u onoj mjeri u kojoj su istinite, validne i zakonite diplome i zvanja koja su obećana za preko 600 prevarenih studenata. Nije sporno da je današnji čovjek, a posebno mladi ljudi u BiH, obojen crvenom bojom, samo je razlika u tome što se u slučaju preko 600 fiktivnih magistara sa Fakulteta političkih nauka ne radi o ideološkoj aromi, nego o osjećaju i emociji ogorčenosti i razočaranosti koju će kao takvu moći osjetiti i shvatiti postojeće vladajuće strukture na narednim izborima (ljudi su crveni od muke).
NE/VLADIN SEKTOR
Nevladin sektor treba da predstavlja korektiv i opoziciju aktualnoj vlasti, a u cilju efikasnijeg i zakonitijeg vršenja povjerene vlasti i javnih poslova. Pravilno shvaćena uloga i vršenje funkcija nevladinog sektora, podrazumijeva eliminaciju ili svođenje na najmanju mjeru anomalija u funkconisanju političkog sistema. Ukoliko nevladin sektor prestane vršiti svoju funkciju, onda se može govoriti o patologiji političkog sistema. Tada nevladin sektor gubi svoj prefiks i postaje vladin sektor odnosno produžena ruka aktuelne vlasti. Sigurno je da se politička zrelost jednog društva može sagledavati pored ostalog i po tome koliko je razvijen, djelotvoran i konzistentan u svom radu nevladin sektor odnosno civilno društvo Analizirajući ponašanje Helsinškog komiteta za zaštitu ljudskih prava u BiH u slučaju nezakonitosti počinjenih na Fakultetu političkih nauka, na koje sam više puta ne dokumentovan način ukazivao pomenutoj instituciji, ukazuje na ozbiljnu patologiju u funkcionisanju ne/vladinog sektora. Iako su gospođa Vera Jovanović i gospođa Branka Inić u nekim slučajevima pokazale i demonstrirale zavidnu energičnost i dosljednost u zaštiti ljudskih prava, u slučaju nezakonitosti počinjenih na Fakultetu političkih nauka su iskazale zapanjujuće ignorantski odnos. Na takav način u svom radu pokazuju politiku dvostrukih standarda u izvršavanja svojih obaveza i promociji vladavine prava. Iako je vladavina prava suprotna vladavini ne/odgovornih pojedinaca ona u produkciji Helsinškog komitet u BiH, nosi elemente diskriminacije i obojena je nacionalnom, političkom i vjerskom pripadnošču podnosioca prijave. Nije teško prisjetiti se energičnih reakcija Helsinškog komiteta BiH, a posebno gospođe Jovanović u slučaju „ugrožavanja“ prava građana na pohađanje vjeronauke u osnovnim i srednjim školama kojom prilikom je žestoko kritizirala Rijaset islamske zajednice i zvanične institucije, odnosno vrhovnog vjerskog poglavara. Međutim, začuđujuća je i zastrašujuća šutnja Helsinškog komiteta u slučaju dokazanih nezakonitosti na Fakultetu političkih nauka kojima se ugrožavaju sami temelji vladavine prava. Iskreno se nadama da se ne/odgovorni u Helsinškom komitetu ne rukovode primjerom Institucije ombudsmena za zaštitu ljudskih prava u BiH koja predstavlja jednu od institucija sistema, a koja takođe ostaje nijema na moje kontinuirane zahtjeve da prekršioca zakona upozori na neprihvatljivost njegovog postupanja. Nasuprot tome, pomenuta institucija me obavještava o aktivnostima koje su preduzele druge institucije sistema u ovom slučaju, a istovremeno me zaboravlja informisati o vlastitim aktivnostima preduzetim s ciljem uspostave i jačanja vladavine prava. Iako je Institucija ombudmsena provela istragu na osnovu moje dokumentovane prijave, nikada se zvanično nije očitovala u formi preporuke i od prekršioca zakona zatražila da se sustegne od aktivnosti koje mogu imati nepopravljivu štetu i nesagledive posljedice za preko 600 studenta.
Ostaje zaključak da se u bh prilikama važnost pridaje svemu osim poštivanju zakona i vladavini prava. Nasuprot takvom odnosu ne/vladinog sektora, kao kriterij ispravnosti djelovanju i postupanju, kako pojedinaca, tako i institucija ostaje istina sadržana u biblijskom izričaju „poznat ćete ih po djelima nihovim“. Ako se postupanje Helsinškog komiteta, kao i Transparency internatinal-a BiH posmatra u svjetlu navedneog kriterija, onda se ne možemo ne prisjetiti još jednog pokreta iz ne/vladinog sektora poznatog javnosti po svojim javnim istupima u vremenu prije formiranja aktuelane vlasti pod nazivom „DOSTA“ koji, međutim sada ostaje nijem na mnoge devijacije u funkcionisanju kako obrazovnog sistema, tako i aktuelne vlasti u cjelini.
Pogubna je činjenica da se takvim postupanjem zaštitinici društva pretvaraju u one koji potkopavaju i razaraju vezivno tkivo društva, a to je vjera i povjerenje građana da su svi jednaki pred zakonom. Međutim, kako je istorija učiteljica života, treba se prisjetiti samo koliko su puta u povijesti ljudskog roda, čovjeku i društvu štetu nanijeli upravo oni koji su se pozivali i zaklanjali iza najvećih ideala kao što su sloboda, jednakost i pravda.
VEZANI TEKST: