„Moja domovina je zaista 'mala zemlja među svetovima', kako je rekao jedan naš pisac i to je zemlja koja u brzim etapama, po cenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju sveta na njene kulturne napore i to upravo u vreme kada je naša književnost nizom novih imena i originalnih dela počela da prodire u svet...“

Ovo je dio kazivanja kojim je Ivo Andrić 10. decembra 1961. godine izrazio zahvalnost zbog dobijanja prestižne nagrade, a koji je potom prerastao u esej „O priči i pričanju“.

Najveće priznanje za pisanje koje poznaje svijet- zlatnu medalju, povelju i ček na više od milion dolara- Andriću je uručio tadašnji kralj Gustav Adolf VI. Sve je bilo kako i dolikuje trenutku: i otmjeni skup, kojem su prisustvovali premijer Tage Erlander i član Švedske akademije dr Andreas Esterling, i otmeni Andrić na čijem licu nije moglo da se primjeti veliko uzbuđenje koje ga je, kako je kasnije priznao, pratilo tokom boravka u Švedskoj.

Pisac je u Stokholm stigao 9. decembra u pratnji supruge Milice i mnogobrojnih novinara i snimatelja. Sve vrijeme je bio pod reflektorima javnosti i to je ono što mu je, kako je kasnije priznao, najviše i smetalo.

„Nekim ljudima publicitet godi, ali mene i od same pomisli na to spopadne strah…Ja sam posve bio propao. A kako i ne bih od onolike trke i novinara. Da je bilo po mome, radije bih otišao u Kinu i sačekao da prođe sav taj tutanj. Ali, nisam u pitanju bio samo ja, nego i dug prema zemlji i mom narodu. Videvši kako sam ubledeo, prijatelji su mi govorili: ti kao da ideš u aps, a ne po Nobelovu nagradu“, ispričao je kasnije Andrić.

Andrić je nekoliko godina zaredom bio kandidat za Nobela. Vijest da se njegovo ime našlo na listi besmrtnika obišla je svijet 26. oktobra u 13:05 časova. Agencije su se utrkivale: Ivo Andrić je ove godine dobio Nobelovu nagradu kao priznanje za epsku snagu kojom je prikazao motive i sudbine iz istorije svoga naroda.

Andrić se tog lijepog jesenjeg dana, kao i obično, zatekao u šetnji do Kalemegdana. Kada se vratio kući na ručak, dočekala ga je grupa novinara, pisaca, prijatelji. U početku nije povjerovao. Bio je zbunjen, kao dijete, iako mu je tada bilo šezdeset devet godina.

"Najiskrenije vam kažem, nisam ovo očekivao. Veoma sam uzbuđen i iznenađen. U prvom trenutku nisam poverovao da sam zaista dobio ovo visoko priznanje, visoko za mene i za jugoslovensku literaturu uopšte", izjavio je tada Andrić.

I u tim trenucima nije mogao da zaboravi svoje ishodište, o kome je inače često govorio i pisao. „Moja je želja da se ova sredstva (od Nobelove nagrade) upotrebe za unapređenje narodnih bibliteka u BiH“.

Tanjug, BL!N-DEPO/đk