Nakon što je finalu plej ofa izgubio od daleko bogatijeg njujorškog kluba, Beane se 2002. našao u tako tipičnoj sportskoj situaciji: glavne zvijezde su mu “prerasle sredinu”, bježe primamljene boljim ugovorima u bogatije klubove, a Beane nastoji unatoč skromnom budžetu spasiti klub.
Pritjeran o zid, za asistenta je uzeo Petera Branda (Jonah Hill), debeljuškastog diplomanta ekonomije s Yalea koji nikad nije igrao ni trenirao bejzbol, ali je opsjednut statistikom.
Bejzbolski sleng
Brand ga uvjerava kako uz korištenje statistike može sastaviti ekipu od jeftinih i podcijenjenih igrača. Beane ga posluša, u početku stvari baš i ne klapaju, ali tada ekipa ražalovanih gubitnika počne pobjeđivati u seriji i obori rekord u neprekinutom nizu pobjeda. “Baseball” je, barem nakratko, pobijedio “moneyball” (igru novca), a za to su zaslužni jedan univerzitetski očajnik, jedan propali igrač i nekoliko igrača škartiranih iz bivših klubova.
Kako se već vidi iz ovog opisa, film “Moneyball” pravo je otjelovljenje snova za svakog igrača FIFA Soccer Managera, ali vjerojatno i za svakog navijača. S izuzetkom možda navijača Chelsea i Manchester Cityja, svaki navijač svijeta htio bi da njegov klub pobijedi bogatije i bahatije, a dio te fantazije je i to da vaš klub može otkriti potamnjele dragulje i iz njih izbrusiti Messija.
Sve te fantazije ovdje su na jednom mjestu, u filmu koji je pravo navijačko ispunjenje snova, pod jednim nezgodnim uslovom - a to je da ste navijač bejzbola. Naime, film Bennetta Millera toliko je impregniran bejzbolskim slengom, toliko prekrcan stvarnim osobama i rekonstrukcijama utakmica, da se bilo tko tko nije verziran u najameričkiji sport u kinu osjeća pomalo poput nepozvanog uljeza.
Utješna fantazija
“Igra pobjednika” nije loš film. Režiran je elegantnim, diskretnim realističkim stilom, glumačka podjela je vrlo dobra, uključujući samog Pitta koji u filmu ima i producentski kredit.
Ono što Millerovom filmu međutim nedostaje je malo oštriji rez u ono što sam naslov definiše kao “moneyball”: dakle, vladavinu novca koji je svojim diktatom ukrao igru. Bez toga, “Igra pobjednika” uglavnom je lakogledljiva, utješna fantazija o sportu u kojem znamo malo.
Jutarnji.hr, BL!N-DEPO/đk