Piše: Gojko Berić

I pored najbolje volje, nisam u stanju da shvatim logiku po kojoj funkcioniraju dvije od tri dominantno nacionalne politike u Bosni i Hercegovini. Gledam, slušam i čitam sve što o bošnjačkoj nacionalnoj politici razglabaju bošnjački lideri i bošnjački akademici, bošnjačka nacionalna pera i bošnjački pisci i pjesnici, sve do reisa Cerića i njegovog "političkog biserja", i nailazim na šumu i šipražje kroz koje se teško probiti. Sve same populističke fraze i jadikovke nad historijskom i ovovremenom sudbinom vlastitog naroda, oživljavanje teorije o međunarodnoj zavjeri protiv muslimana, otvaranje "izdajničkih dosjea", uz medijsko potapanje Sulejmana Tihića i Bakira Izetbegovića, sve do ispraznih poziva na zbijanje redova po vjerskoj i etničkoj prozivci, i retoričkog iskopavanja ratnih sjekira. Nigdje konkretne, realne i općeprihvatljive ideje koja bi označila kraj višegodišnje pometnje koja vlada u bošnjačkom korpusu. Više niko ne pominje već zakazani ali neodržani svebošnjački sabor, ustavne promjene koje je predlagala Akademija nauka i umjetnosti nestale su kad i davni snjegovi, Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca ionako niko nikad nije shvatao ozbiljno, baš kao ni one koji propagiraju definiranje bošnjačkog nacionalnog programa a da ni sami ne znaju kako bi on morao izgledati.

Lako je interpretirati politiku Milorada Dodika, to nepogrešivo čini i svaki sarajevski piljar, ne samo zato što nas mediji redovno kljukaju informacijama o tome kakvu je novu pakost predsjednik Republike Srpske iznio tog dana na politički pazar, već i zato što u Dodikovim antidržavnim stavovima nema nikakvih nejasnoća. Njemu je svaki aluzivni ili metaforični govor stran, Dodik zbori tako da ga i posljednji srpski seljak razumije. Sviknut na poslušnost, naš obični svijet sa strahopoštovanjem doživljava samouvjerene i bahate tipove kakav je današnji vođa bosanskih Srba, koji je od socijaldemokrate postao ultranacionalist, kao što je Mussolini od socijaliste postao vođa italijanskih fašista. Prkoseći "svim zastavama", osim ruskoj i kineskoj, Dodik već godinama praktično "hrani" cijelu bulumentu novinara, bilo da ga čereče kao "državnog neprijatelja broj jedan" ili podržavaju. U Republici Srpskoj ima gotovo apsolutnu političku i medijsku podršku za oba svoja strateška cilja: istjerivanje OHR-a iz Bosne i što veće distanciranje od Sarajeva. Zapad ne pokazuje želju da ga obuzda i zaustavi, dapače - svojom mu je neodlučnošću omogućio da se nametne kao figura od čije volje zavisi sudbina Bosne i Hercegovine. Da li je njegova moć zaista tako velika? Ili je u pitanju nemoć svih ostalih?

Kao što imam teškoća u razumijevanju bošnjačke politike, imam ih i u razumijevanju hrvatske. Tek tu vlada pravi haos. Brojčano gotovo prepolovljeni u odnosu na predratno stanje, ovdašnji Hrvati su danas politički fragmentirani i posvađani. Slažu se jedino da nisu jednakopravni sa Srbima i Bošnjacima, ali su daleko od jedinstvenog stava o tome kako da budu ravnopravni sa ostala dva naroda. Nedovršeni rat, kao sinonim za dejtonski mir, ostavio je i na njima dubokog traga. Nakon propalog pokušaja da se zapadna Hercegovina pripoji Tuđmanovoj Hrvatskoj, hercegovački Hrvati, uključujući i Katoličku crkvu u Hercegovini, ostali su duboko frustrirani. Nedavna proslava godišnjice osnivanja Herceg-Bosne u Mostaru posvjedočila je da zapadni Hercegovci nikada nisu prežalili svoju paradržavnu tvorevinu. Oba HDZ-a slijede emocije i raspoloženje svojih birača, nudeći im lažni mamac zvani "treći entitet", nedosanjani san potencijalnog robijaša Dragana Čovića, koji ne gubi nadu da će jednog dana biti njegov prvi predsjednik, sa Mostarom kao "hrvatskim stolnim gradom".

Veličanje Herceg-Bosne i Čovićevo prizivanje trećeg entiteta posredovanjem nikog drugog do samog Boga, potom Dodikovo i Čovićevo "vezivanje zastava", kao i nemoć bošnjačke politike da se suprotstavi Dodikovim permanentnim opstrukcijama i provokativnim političkim "eksperimentima" otvorili su front između bošnjačkih i hrvatskih lidera. Stvari su otišle tako daleko da je prije nešto više od dva mjeseca Marinko Čavar, predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a u Parlamentu BiH, izjavio kako Bošnjaci "od Hrvata ne traže ustupke, nego kapitulaciju", dodavši da je "hrvatski narod unio u Federaciju BiH 27 posto svog teritorija, unio svoju samostalnost i suverenost", što, čavarovski rečeno, znači da taj teritorij isto tako može i "iznijeti". Za prof. Franju Topića se, naprotiv, ne može reći da nije probosanski orijentiran. A evo što je prof. Topić izjavio prije godinu: "Bosna i Hercegovina je podijeljena zemlja, Bošnjaci to moraju prihvatiti. Apsolutna većina Hrvata u Hercegovini živi kao da je treći entitet već stvarnost. Pa, Hrvati u Širokom Brijegu su uvijek živjeli kao treći entitet. Nema što drugo tamo biti, kad tu žive sto posto Hrvati. Gledajte, što može jedna državna vlast u Banjoj Luci? Apsolutno ništa!" U Večernjem listu (izdanje za BiH) od  prošle subote, dnevniku desničarske orijentacije, njegovo vodeće bojovničko pero Milan Ivkošić piše: "Milorad Dodik je predložio da se u Ustav BiH unese mirni razlaz. Potraje li sadašnja neravnopravnost naroda bez hrvatskog entiteta, postoji više mogućnosti - mirni razlaz, razlaz kakav se dogodio u Jugoslaviji ili prisilno jedinstvo koje će za Hrvate značiti razlaz iz BiH. U svakoj inačici Hrvatima je razlaz sudbina". I, ko da se tu snađe?

Srpska politika je opsjednuta tapijom na Republiku Srpsku, bošnjačka strahom od gubitka države, a hrvatska razvodom federalnog braka. Nikoga nije briga što država klizi u politički i ekonomski kolaps, prema još nedotaknutom dnu, i što ljudska energija, vrijeme i novac odlaze nizvodu.

Oslobođenje/DEPO PORTAL/a.k.