Piše: Ahmed BURIĆ

Manjak arhivske ili bilo kakve relevantne dokumentarne građe o radu naših umjetnika kao da se najbolje očitava u slučaju Kemala Hadžića, fotografa koji već oko pet decenija uredno gradi svoju umjetničku karijeru, konzistentno podsjećajući na to da je umjetnost samo onda blizu svojoj suštini kad se za određeni sadržaj koristi određena forma, odnosno kad se slijedeći osnovni motiv kojim se želi nešto pokazati dođe do jedinstvenog rezultata.
Do kojeg je KemalHadžić svojim fotografijama dolazio od osnivanja studentskog foto kluba u CEDUS-u, preko rada u umjetničkoj grupi “Zvono“ i u svojoj, ako bi se moglo tako nazvati, trećoj umjetničkoj biografskoj fazi koja se odvija u Phoenixu, u američkoj saveznoj državi Arizona, gdje danas živi i radi.

Space cowboy iz Bosanske Krajine

I tako, kad u Google pretraživač ukucate njegovo ime i prezime nećete dobiti bog zna kakve rezultate – naći ćete tu recimo Kemala Montena, pa Kemala Malovčića,Kemala Ademovića, Kemala Mahmutefendića, ali članak na Wikipediji o Kemalu Hadžiću - nećete naći. Što, ako pogledamo u oči istini, danas više nije nikakav manjak. Jer, Kemal Hadžić je space – cowboy. Neko čiji su se radovi morali dogoditi, neko ko je tu da vidi ono što mi drugi ne znamo i ne možemo prepoznati, i neko ko u svim sredinama u kojima boravi traži one univerzalne detalje koji isprva izgledaju obično, a kriju duboka značenja .
Onaj ,za umjetnost valjda najvažniji, preskok koji od unutarnjeg impulsa prepoznavanja vodi do oblikovanja u neko umjetničko djelo je, čini se, najvažnija značajka rada ovog umjetnika fotografije. Onaj dodir nečeg izvanjskog koji često volimo zvati darom, iako se potajno nadamo i stalno dokazujemo da se tu, ipak, radi o stalnom djelovanju, radu bez kojeg nijedan talent ne može.

Mi (ni)smo sami

Fotografije sabrane u izložbu “Woytila u Sarajevu” imaju  ono hvatanje momenta koji jedan trenutak odvode u vječnost: plakati na kojima je možda i najpopularniji vjerski velikodostojinik novog vremena Papa Ivan Pavao Drugi, bili su izlijepljeni u opkoljenom Sarajevu, a Kemal Hadžić ih je hvatao aparatom radeći svojevrstan teatar sjena.
Taj plakat na kojem stoji Papa, “božji čovjek”, zapravo funkcionira kao bijela tkanina iza koje progovaraju likovi – sjene, tvoreći svojevrstan dijalog koji se unutar tih fotografija događa. Poruka s plakata “Niste sami, s vama smo”,zapravo funkcionira kao sublimat onoga što se u Sarajevu događalo.
Dok grad stoji u srednjovijekovnoj opsadi i dok međunarodna zajednica to promatra s priličnom nezainteresiranošću, u gradu se odvija život koji u jednom smislu najviše odgovara onome što život primarno jeste: često besmislena, apsurdna borba dobra i zla, u kojem je zlo ono što zapravo nadvladava u takvim okolnostima. Simboli dobra tako poprimaju apsolutnu grotesknost, tako da se to traženje oblika ljudskosti ispod tog plakata, svodi na umjetnički čin.

Lažna savjest, Ništa i Sve

I to je jedino što je bitno u ovom često nehumanom i  bizarnom svijetu, a to bi trebala biti i prva zadaća umjetnosti: potraga za čovjekom, za njegovim univerzalnim osobinama, koje eto, pojedinim akcijama i situacijama bivaju izigrane, često i ismijane političkom grotesknošću guranja pravih problema pod tepih.I građenjem lažne savjesti,koja često zaboravlja da je pokazivanje ono što zapravo,  najdublje otkriva suštinu nečega, najčešće suprotnu od onoga čemu se onaj ko želi nešto pokazati – nadao.
To nam pokazuje da je umjetnost, zapravo, Sve i Ništa.Sve, ukoliko ste spremni vidjeti cjelokupnost stvari, preko detalja koji inicira neki sliku, a Ništa ukoliko slijedite zadane okvire, i teze koje ste unaprijed pripremili. Stoga je i strah od pokazivanja ratnih sarajevskih fotografija u ovom slučaju odmah nestao: Hadžić ne pokazuje samo političku ravan Woytilinog (ne)bivanjau ratnom Sarajevu, on pokazuje sve one silne refleksije koje implicira njegovo plakatno, moglo bi se reći, ekonomsko-propagandno postojanje. Odnosom prema takvim stvarima, mjeri se zapravo, vlastita odgovornost i težina u svijetu.
U svijetu koji sve manje prihvata ljudsko, a sve više počiva na “transparentima”, na porukama koje trebaju zvučati mudro, a zapravo su svojevrsne pilule za ispiranje mozga, provizoriji koji hoće sakriti nepotrebnu pohlepu i konzumerizam u koji je upao svijet.
Zato ima neke pravde i opravdanog stava u tome što Kemala Hadžića nema na wikipediji. Šta čovjek s takvim senzibilitetom i unutrašnjom finoćom koja se vidi unutar svake njegove fotografije ima tražiti u brzom, pokazivačkom, napametnom svijetu za kojeg svaki detalj u životu
traje samo onoliko koliko traje skandal koji prati taj događaj. U svijetu robota i kiborgaHadžić  je izabrao da ne bude to, nego da pokuša ići težom stazom, “o(p)stati u mediju s kojim se polazi na put, i slijediti  teme i detalje koji su univerzalni i koje autor gleda i promišlja čitav život. U takvom svijetu o(p)staju fotografije Kemala Hadžića pričajući jedinstvenu priču, ali uvijek na nov i prepoznatlji način.
U ovakvom svijetu, dakle, jedino što ima smisla biti, ako išta uoće ima misla jeste – space cowboy. Dakle, ptica nebeska, kako bi kod nas rekao jer ptice nebseke vide ono što mi obični i mali   zabavljeni svojim sudbinama – ne vidimo.
Zato je dobro da je ova izložba tu , i da  je tu Kemal Hadžić. On svojim radom oplemenjava i dodaje većini priča onaj detalj koji spaja svakodnevnicu i vječnost.
Kad imate to u sebi, onda vam ne treba ništa osim  srca i fotografskog aparata. I puta koji vam valja s njima prijeći. Puta koji ovaj autor prelazi na fascinantan način.

INFO:
Izložba Kemala Hadžića “Wojtyla u Sarajevu” otvara se sutra uveče u galeriji CeKA Charlame, 19h, Privredni grad Skenderija.

LINK:"Wojtyla u Sarajevu"