Piše: Segor HADŽAGIĆ

Katastrofalna situacija koja je zadesila kulturu u BiH krajnji je rezultat dugotrajnog procesa čiji su prevashodni krivci kulturni radnici, umjetnici i intelektualci a tek onda država, koja, na kraju krajeva, predstavlja rezultat volje njenih građana.

Institucije poput Umjetničke galerije BiH predstavljaju smrtno bolesne organizme, a trenutna vlast nesposobnog ili nezainteresiranog doktora, od kojeg se još uvijek traži neka pomoć

RAK JE METASTAZIRAO I TEŠKO DA SE IŠTA MOŽE UČINITI: Trenutno stanje u kulturi podsjeća na čovjeka koji je primijetio simptome neke bolesti, ali je u skladu s našim mentalitetom odmahnuo: „haj' bogati, izdržalo se i gore“. Potom, situacija se vidno pogoršala, ali naš bolesnik i dalje odmahuje,“hajde bogati, važno je da se može makar na noge“,  i tako s noge na nogu, malo-pomalo, bolesnik u postelju, i naravno, sad bi valjalo pozvati doktora, i doktor se pozove, ali situacija je loša, kaže hećim, rak je metastazirao i bojim se da ništa ne možemo učiniti, možda operacija koja košta bogzna kol'ko...

Ali, buni se naš bolesnik, ja nemam novaca, znate, doktore, molim vas, pa pogledajte, uporan je bolesnik, raspadam se, dajte molim vas...Šta će doktor drugo nego hladno birokratski odgovoriti: 'Žao mi je, mi vam ne možemo pomoći, sami ste krivi'. Pacijent će: 'Ali kako, to je vaša struka...' Da, ali ne može se više ništa učiniti, da ste ranije, tiho će doktor... Šta ranije, urla pacijent, vi ste krivi, što umirem... Ne vi ste krivi... Ne, ne...vi ste krivi... I tako unedogled, eho međusobnog optuživanja, rapsodija sinhronizovane nemoći, apsurdni ritam međusobnih optužbi i pravdanja...

Eto, upravo tako je kod nas u kulturi, dobro došli u Ionescovu dramu apsurda: institucije poput Umjetničke galerije BiH predstavljaju smrtno bolesne organizme, a trenutna vlast nesposobnog ili nezainteresiranog doktora, od kojeg se još uvijek traži neka pomoć.

Svi smo postali dio iste apsurdne mašinerije, svi koristimo jezik birokratije, svi očekujemo finansijsku pomoć, svima nama usta su puna fraza poput „nebrige nadležnih insttucija“, a pri tome se nikad nismo upitali: pa dobro, postoji li s naše strane nebriga PREMA nadležnim institucijama?!

Pacijent je teško bolestan i njegovi pozivi za pomoć sada djeluju kao drskost. Kako povjerovati u iskrenost vapaja menadžmenta Umjetničke galerije kada, kako je primijetio Samir Plasto u fundamentalnom tekstu o trenutnoj situaciji u bh. kulturi pod nazivom „Zašto nisam otišao na proteste za spas Galerije,“ za čitavo ljeto, kada je po procjenama nadležnih organa bilo preko 130.000 stranih gostiju, niko nije ušao u Galeriju, jer nemaju pojma šta se dešava?! Ako ćemo pošteno, ovakvim bahatim ponašanjem Umjetnička galerija pokazuje da ne mari o državi, a ne suprotno.
 
MI BI DA GRADIMO ZDRAVO DRUŠTVO, A SAMI SMO TEŠKO BOLESNI: U skoro svim institucijama iz polja kulture vlada ista birokratizirana svijest, činovnički mentalitet i letargija, i u  takvoj situaciji jasno je da je svaki čin otpora nemoguć, kao i u Kafkinim romanima. Svi smo postali dio iste apsurdne mašinerije, svi koristimo jezik birokratije, svi očekujemo finansijsku pomoć, svima nama usta su puna fraza poput „nebrige nadležnih insttucija“, a pri tome se nikad nismo upitali: pa dobro, postoji li s naše strane nebriga PREMA nadležnim institucijama?! Nismo li sami krivi za trenutnu situaciju bez državne vlasti, mi, građani, a osobito akademski i intelektualni soj, koji žele riješiti neke nerijetko temeljne probleme bh. društva; mi, zabrinuti za podjele u društvu; mi, koje se sekiramo za cjelovitost države Bosne i Herecegovine; mi, koji osuđujemo nacionalizam i šovinizam; mi, koji mrak u kulturi liječimo paljenjem baterija; mi, koji bi da gradimo zdravo društvo, a sami smo teško bolesni...

Nismo li mi došli u paradoksalnu situaciju da se bunimo, a ne znamo protiv čega. Opet Kafka: kako da postoji otpor, kada nema ni moći? Kako da imamo opoziciju, kada nemamo ni poziciju? Nisam politolog niti jedan od brojnih političkih analitičara, ali borba za moć (Državu, Grad, vlast) upravo počinje od jednostavne akcije, a ne šupljeg postmortem pseudoaktivizma - postaviti tablu na vidno mjesto ili ispis Times fontom na ugaonom portalu da je ovo zgrada BH Galerije, kako predlaže Samir Plasto. Nikakve velike riječi i zvonke fraze, samo to, taj mali detalj, poslić od pola sata, početak je liječenja bh. kulture i metafora buđenja aktivne političke svijesti! Dvije škole pod jednim krovom! Opet arhetipska tema zabrinute bh. javnosti! Pa kako, pa to je nedopustivo, pa to je sramotno, pa to je apsurdno... Jeste, slažem se, ali podjele nije tako lako izbrisati i jedino što možemo učiniti, jeste da popravimo krov da ta djeca iz dvije škole pod jednim krivom, zaboga, ne kisnu...

U gradu čiji se stanovnici sramno odnose prema vlastitoj tradiciji, gradu kojem je Berlin bliži od Banje Luke ili Mostara, gradu intelektualnih birokrata, mainstremaša i kulera koji bi htjeli da budu šminkeri, a zapravo su foleri, gradu kojeg neizmjerno prezirem i volim..., desio se Jazz Fest. Čuj Jazz Fest u Sarajevu?

MOŽE SE NAPRAVITI NEMOGUĆA STVAR I STVORITI SARAJEVO JAZZ FEST: Nešto se ipak može napraviti, jel' tako... A može se ići i preko toga i napraviti nemoguću stvar. U Sarajevu, gradu kod kojeg, kao nigdje drugdje, nije tako labava granica između urbanog i ruralnog, gradu čija je „intelektuala“ zabrinuta poplavom turbo folk kiča, koji je pun Sandžaklija i ostalih došljaka, koji nas k'o biva stalno truju, u gradu čiji se stanovnici sramno odnose prema vlastitoj tradiciji, gradu kojem je Berlin bliži od Banje Luke ili Mostara, gradu intelektualnih birokrata, mainstremaša i kulera koji bi htjeli da budu šminkeri, a zapravo su foleri, gradu kojeg neizmjerno prezirem i volim..., desio se Jazz Fest. Čuj Jazz Fest u Sarajevu? Otkud? Kako? Zašto?

Pa, eto, tako fino. Govorim sve ovo lakonski jer sam bio svjedokom. Bila je prije petnaestak godina grupa ljubitelja jazza. Desetak njih. Ne više. Ljubitelji jazza i muzičari. Nema tu nikakve sentimentalnosti: ljudi su slušali i svirali jazz i rodila se ideja o jazz festivalu u gradu koji nije imao jazz publike. Govorim sve ovo, jer sam bio svjedokom. Svaki od tih ljudi radio je neobični fanatični, strastveni usmeni marketing i PR jazza, svako na svoj način, ali uglavnom maltretirajući svoju raju, komšije i ukućane pričama o nekakvim Sonny Rollinsima, Albert Aylerima, Brad Melhdauima, Keith Jarretima, Miles Davisima, dok većinom osupnuti „auditorijum“ ne bi na kraju posustao: hajd', nije ti loš taj Keith Jarret, i malo pomalo raja su počela posjećivati Jazz Fest, isprva oprezno, a potom redovno, a i velika imena ove muzika postala su češća: Joe Zawinul, Jack de Johnette, Anthony Coleman, Brad Mehldau, Wadada Leo Smith, Susie Ibarra, Roscoe Mitchell, Tom Harrel, Django Bates, Richard Bonna, Dave Douglas, Han Beninnk, Misha Mangelberg, Chris Potter, Carla Bley, Steve Swallow, Charlie Haden, Mark Turner, Kenny Wheeler, Irene Schweizer, Reggie Workman, Oliver Lake, Andrew Cyrille, Marc Ribot... Menadžment Jazz Festa i ljudi okupljeni oko Sarajevo Jazz Festa bukvalno su napravili publiku u gradu Sarajevu kojeg srozavaju njegovi nesposobni građani, a ne nesposobna vlast!

BITKA ZA KULTURU JE ISTORIJA NAŠEG SRAMA: Bilo kome ko tvrdi suprotno, uvijek i svugdje, u lice će se podmetnuti argument Sarajevo Jazz Festa!  Ma znaš, Sarajevo je puno primitivizma oduvijek...Stop, ok, ali šta ste učinili u borbi protiv primitivizma?! Ljubitelji jazza, Sarajlije su napravili Jazz Fest u gradu punom primitivizma i svakakvih zala. I to je bio jednostavan čin otpora prema jednom dominantnom mentalitetu, iako taj otpor nema sentimentalnu i revolucionarnu auru kao u doba Jean Paul Sartra. Ali, ponavljam, Jazz fest je napravila mala grupa od deset ljudi. Isto tako snažnu likovnu ili pozorišnu scenu može napraviti grupa od deset ljudi. Deset dobrih urednika može poboljšati medijsku scenu u BiH. Deset, ne više!

Našu kulturu ne sabotiraju političari neznalice, već mi sami, što po mračnim podzemljima i bordelima našeg društva naprosto ne želimo da stvaramo jazz. Džaba nam sva priča o  kritici instrumentalne državne moći, kada naša kreativna moć za promjenom ne postoji!

I htio sam još samo sada da kažem kako je Jazz upravo nastao u jednom duboko podijeljenom društvu, još više nego što je naše, po klubovima i bordelima New Orleansa, u susretu crnaca i bijelaca, i kako je Americi trebalo čitavo jedno stoljeće da prevlada rasnu segregaciju, i da je ipak, uprkos ugnjetavanju crnaca od strane bijelaca, nastao najblistaviji proizvod  američke kulture, i... htio samo još da kažem, da nam svima već bude jasno, našu kulturu ne sabotiraju političari neznalice, već mi sami, što po mračnim podzemljima i bordelima našeg društva naprosto ne želimo da stvaramo jazz. Džaba nam sva priča o  kritici instrumentalne državne moći, kada naša kreativna moć za promjenom ne postoji!

Bitka za kulturu je istorija našeg srama, ali do tada, nakratko, uživajte u 15. izdanju Sarajevo Jazz Festa. Rečeno u žargonu jazza, doći će neki opasni mačori poput Richarda Bonne, John Abercrombia, Dave Hollanda, Joey Barona, Kudsi Ergunera, Ralph Townera i dr.

(DEPO PORTAL)