„Došao sam dati podršku ovom projektu zato što sam bio uz njega i prije nego što je on definisan kao ovakav, s tim da sam, još prije nekih dvadeset i nešto godina, kad su upravo na ovim prostorima bile bijenalne izložbe Jugoslovenska dokumenta, i što sam vidio da Sarajevo može prihvatiti svu tu silu novih likovnih ideja, da Sarajevo može biti istinski centar razmjene iskustava u svim vrstama umjetnosti, a likovnim posebno. Unatoč činjenici da se nisam profesionalno bavio likovnom kritikom, ja sam se na izvjestan način zaljubio projekt koji je kasnije definisan kao Ars Aevi. Enjo se sjeća, negdje početkom rata, devedesetdruge i devedesettreće godine, već tada sam bio potpuno oduševljen činjenicom da je to sve definisano i učestvovao sam, praveći jednu emisiju, u traženju nekog prostora, traženju mogućnosti da taj projekt postane stvarnost.
Razmišljati u ratu o takvim stvarima je bilo kao sanjati. Međutim, ti tadašnji snovi su se počeli kasnije ovaploćivati, tako da smo, nešto poslije rata, dobili veličanstveni most Renza Piana, poslije su iznikli oni sjajni jarboli i zastave pored muzeja. Svaki put sam mislio da ćemo narednog mjeseca, najkasnije, narednog godišnjeg doba, krenuti u izgradnju ovog budućeg muzeja savremene umjetnosti. Stvar se odgađala sve donedavno. Onda je opet bilo jedno veliko ohrabrenje kad je Enjo izašao sa nečim što se zove agenda, sa opipljivim planom i terminima koji su obećavali da ćemo do 2014. godine imati muzej savremene umjetnosti. 2014. godina bila bi višestruko simbolična za njegovo otvaranje. Međutim, činjenica da polako ti termini počinju migoljiti, da ljudi, koji su davali tako čvrsta obećanja, počinju dizati ruke od tog projekta, počinju okretati glavu od Enjine, ili zajedničke inicijative, potpuno svejedno, pokušavaju tražiti alibije za nešto za šta alibija nema, je potpuno poražavajuća. Činjenica je da jedna politika koja hoće sebe nazvati ozbiljnom, mada svi znamo koji je stupanj te ozbiljnosti, da ta politika hoće zaboraviti tako veličanstvena djela i takve vrijednosti ostaviti u zapećku, svjedoči, zapravo, ne samo o politici samoj, nego o perspektivama ove zemlje.
Muzej savremene umjetnosti nije isključivo resor kulture, on je i resor turizma, resor razvoja, na kraju krajeva. Bojim se da to što ljudi na taj način ne razmišljaju unosi potpuni nemir u duše svakog čovjeka. Bojim se da ću sad biti malo jeretičan, ali ti isti ljudi hodaju okolo, cvile, prose, i, kako ovdje narod kaže, grebu se za neku podršku za Sarajevo kao evropsku prijestolnicu kulture 2014. godine. Upravo te 2014. godine bi Sarajevo, bez obzira da li mu neko dao tu titulu, postalo prijestolnicom kulture otvaranjem muzeja savremene umjetnosti. Znači, ti isti ljudi traže da dobiju podršku i da se Sarajevo proglasi evropskom prijestolnicom kulture. Koje to evropske kulture bez muzeja savremene umjetnosti? Šta ćemo uraditi, hoćemo li ponovo otvoriti vrata Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine koja je otvorena prije šezdeset, sedamdeset godina? Bojim se da je to previše cinično - čovjek naprosto ne smije reći da nije za jednu takvu inicijativu, ali se bojim da bi ljudi, koji su najviše radili protiv kulture, pokupili kajmak ukoliko bi Sarajevo dobilo takvo jedno zvanje", izjavio je Budo Vukobrat.
Druga faza protesta trajat do 17. novembra, svaki dan u podne ispred zaključanih vrata Kolekcije Ars Aevi na platou Centra Skenderija.
(DEPO PORTAL/md)