Piše: Midhat AJANOVIĆ AJAN


1.
Krenuli smo autom. Greška. Semafori, i to od vrste u kojoj su sva tri svjetla crvena, kao da su se preko noći namnožili. Nikad stići... Tramvajem bi prije. Kad negdje žuriš, trebaš ići polako, ali sigurno.
  
Parking pred bolnicom postoji samo u ovom gradu, a moji džepovi i novčanik su potpuno prazni. Da platim karticom, ne može.
 
Ispred bankomata tipično dugačak red. Čekam sto i jednu godinu. Nikad dočekati. Kupi naranču da bi dobio kusur u kovanom novcu. Trči natrag na parking. Imam sitnine samo do 10.22.
  
Sad se penji na šesti sprat. Nikad se ispeti... 
Ona je mirna i čeka operaciju, čeka svoju sudbinu.
Moj svijet je polomljen, smrskan, raspršen...
Bojim se, urlao bih...

2.
Moj svijet je nalik onom u kanadskom filmu 'The Tracey fragments', čudesno kreativnog autora Bruce McDonaldasa koji izuzetno funkcionalno koristi takozvani split screen, ekran izdijeljen na brojna mala prizor-polja. Na taj način on vizualizira lomove u mladoj duši petnaestogodišnje Tracy čiji se svijet raspada; od strane drugova iz razreda izložena je pomami ljudskog zla i nasilja, mladić s kojim je izgubila nevinost nogom je izbaci iz auta kao prljavu krpu, naravno i njeni roditelji su neprijateljski nastrojeni prema njoj, i najveća tragedija od svega - Tracyn mali brat je nestao njenom krivicom... 
  
Sa ovakvim filmom može komunicirati malo ko iz moje generacije. Digitalna tehnologija uzrok je u historiji nezabilježenog jaza između roditelja i djece. Neki misle da danas po prvi put imamo situaciju da djeca REALNO poznaju nešto bolje nego njihovi roditelji. Ne slažem se baš s tim, nije prvi put da mlada generacija nadmaši stariju i nije prvi put da generacijski konflikt sasvim nalikuje onom klasnom. Ali to se možda nikad ranije nije dogodilo u tako drastičnom obliku.
  
Certeau kaže da danas više ne postoji demokracija već "semiokracija"- društvom dominiraju vizualni znaci koje većina ljudi nije u stanju čitati i time razumjeti vlastitu stvarnost.
  
Većina nas danas, baš kao Tracey, vidi samo fragmente svijeta u kojem trajemo.

3.
Vrijeme nije rijeka, vrijeme je kao kiša: katkada se nađemo u međuprostoru između kapi gdje nas se prolaznost ne dotiče...
  
Prije nekoliko godina sam u sarajevskom "Media centru", slučajno prelistavajući jedan stari broj časopisa "Lica" iz 1980-tih, naišao na esej pod naslovom "Strip i drugi vizuelni mediji u samoupravnom društvu", koji sam ja napisao. Zapravo tekst je potpisan mojim imenom, mada se ja uopće ne mogu sjetiti ni kada ni zašto sam to pisao. Dugo sam buljio u štampane riječi na požutjelom papiru i razmišljao o čovjeku koji je to napisao, a s kojim sam teško nalazio bilo šta zajedničkoga.
  
Ko je bio taj čovjek? Kakvu budućnost je sanjao?  
  
Kao mladić sam s teškom mukom naučio kompliciranu proizvodnu tehniku filmske animacije, pogotovo što u Sarajevu nije postojala nikakva tradicija u toj oblasti pa sam, nemajući doslovce nikoga pitati ni najprostiju stvar, bauljao sam po mraku otkrivajući najčešće toplu vodu. Animacijom sam se amaterski bavio paralelno sa studijem žurnalistike, želeći nekako povezati živu sliku i živu riječ, instinktivno osjećajući da će tokom moje životne dobi centralno izražajno sredstvo biti ne samo slika i ne samo riječ, već mješavina toga dvoga. U toj novoj ljudskoj komunikaciji riječ će biti kao slika, slika kao riječ, a sve to pokrenuto i oživljeno na mnogobrojnim i sveprisutnim ekranima.
  
Djevojke koje sam poznavao voljele su da im pričam o mojim snovima.
  
Posebno jedna od njih...
  
Onda je došao predratni haos, pa rat, pa izbjeglištvo... Sve me to odvojilo od animacije nekih pet- šest godina, nakon čega sam ustanovio da se tokom tog vremena, od recimo 1991. do 1996, svijet iz temelja promijenio.
   
Dok sam u Sarajevu imao najmanje tri zanimanja i od svakog od njih pojedinačno mogao pristojno živjeti, osvanuo sam u Švedskoj, zemlji čiji jezik nisam poznavao. Ali nije švedski bio jedini jezik koji sam morao učiti. Tranzicija ka kompjuterskoj animaciji bila je totalna i ja sam odjednom postao čovjek bez profesije, morao sam sustizati jezik i novu tehnologiju, a na takvom putu čovjek se brzo iscrpi. Jedan nenadmašni majstor Zagrebačke škole animacije je jednostavno promijenio profesiju jer "to više nije to", zato što mu se digitalna tehnologija ne sviđa.
  
"Ja čim se približim kompjuteru, on se pokvari", rekao mi je.
  
Svi instrumenti u operacionoj sali su kompjuterizirani.
  
Šta ako se sada kompjuteri pokvare, šta ako nestane struje, ako udari zemljotres...?
  
Baš sada.
  
Bojim se?

4.
Bojim se misliti... Bježim iz stvarnosti zamišljajući kako putem Skype-a razgovaram s kolegama s druge planete. Kažem im da kod nas na Zemlji film više nije medij fotografije i da se tehnologija žive slike kreće prema iluzijskom pokretu projiciranom u realni prostor.
  
Digitalizacija je sasvim dezavuirala stajališta Andréa Bazina, jednog od najvećih zemaljskih teoretičara pokretnih slika  - najvećeg upravo stoga što je njegovo djelo u tolikoj mjeri stimuliralo druge autore da, suprotstavljajući mu se, stvore vlastite teorijske sisteme i tako dalje unaprijede misao o živoj slici. Dobra teorija nije betonski bunker već stepenik na nepreglednoj spirali čovjekovog duhovnog razvoja, karika koja teži stvaranju novog u lancu razvoja ljudske misli.

U svom eseju 'Ontologija fotografske slike' iz 1945. Bazin je tvrdio da "fotografija djeluje na nas poput prirodne pojave." Moć fotografije u pokretu koju zovemo film, vjerovao je Bazin, sastojala se u njegovoj sposobnosti izravnog i automatskog zahvaćanja u stvarnost bez stvaralačkog posredovanja čovjeka. Bazin smješta fotografiju u tradiciju umjetnosti shvaćenu kao "čuvanje života preko reprezentacije života".
  
Bazin je govorio o mitu albuma s fotografijama koje čuvaju realnost od zuba vremena, ali je zaboravio da mi u albumu katkad držimo i crteže naše djece koje čuvaju jednu drugu vrstu realnosti, našu doživljajnu, koja je važnije od egzaktne i mehaničke fotografske reprodukcije vanjske stvarnosti.
  
Već u njegovo vrijeme postojao je jedan putokaz prema budućnosti. Bile su to fotorealistične žive slike koje su stvorene bez upotrebe filma i fotografije, već digitalno. Stvarao ih je Alexandre Allexeieff u istom Bazinovom Parizu na svom mehaničkom kompjuteru koji je on zvao "igličasti ekran", na kojem je još tada mogao stvarati onu "baudrillardovsku" idealnu imitaciju koja nema originala.
   
Otvaram laptop i zbilja se ukucavam na Skype. Želim razgovarati s bilo kim, makar i s vanzemaljcima...
  
Želim s nekim podijeliti strah.

5.
Zamišljam da me Vanzemaljac pita o mom svijetu...
  
Kakav je ovo prokleti svijet? Perverzan, nemoralan, lažljiv, nepravedan i okrutan prema svemu, a osobito prema dobroti. Pita me u šta vjerujem. Kažem mu u ništa.  U šta da vjerujem? Zašto ona nemoralna gnjida koja gradi kamengradove na kostima poklane sirotinje ne dobije rak?
  
Zašto stalno dobri ljudi stradaju? Zašto najbolje ljudsko biće koje sam ikada sreo mora patiti?
  
Ili... Kažem im da je naš svijet postao digitalan, virtualan, nestvaran... Internet nam je postao rezervni mozak i rezervno srce. Ljudi vide fragmente. Ljudi su aktivno neaktivni. Sretao sam fakultetski obrazovane ljude koji nikada nisu čuli za ime Franz Kafka. Sretao sam filmske profesionalce koji ne mogu prepoznati najpoznatiju scenu iz filma 'Divlje jagode'. 
  
Ili... Čovjek je postao Langov 'Maschinenmenschen' koji jedino voli novac i nasilje.
"Ti možeš voljeti novac, ali novac nikad neće voljeti tebe", pisao je jako davno jedan pripadnik ljudske vrste po imenu Aristotel, kojeg smo zaboravili.
  
Ili... Godine 1977. pojavio se film 'Tubby the Tuba' koji se isključivo oslanjao na tehnički aspekt cijelog posla - riječ je bilo o tehnološki do tada najnaprednijem filmskom produktu koji je utemeljio dominantnu struju u savremenim živim slikama. Kompleksna građevina što se umjetnost zove ogoljena je na puku tehnologiju. Od 'Tubby the Tuba' pa do danas čovjek se sveobuhatno tehnologizirao, ali se tehnologija nije humanizirala. Prešli smo u novu civilizacijsku epohu za koju se nismo moralno pripremili.
  
Ili...

6.
Bojim se.
Urlao bih.
Gledam kroz prozor. Pred mojim očima se odvija metamorfoza u kojoj se prepoznatljivi svijet preobražava u pustinju. Nije me briga. Jedini svijet koji mi nešto znači nalazi se s druge strane vrata koja vode u operacionu salu.
  
A onda upirem pogled u ekran laptopa. Želim animirati stvarnost, izmijeniti svijet, vratiti prethodno stanje stvari... i ući u njega kao onaj Kurosawin lik u Van Goghovu sliku.
  
Skloniti se od kiše, prestati se bojati...