Od dijela tog novca kupili su zatim stan u zagrebačkoj Preradovićevoj ulici, koji su počeli adaptirati, no u njemu nikad skupa nisu počeli i živjeti. Kako je naknadno pojasnio Marijan Hanžeković, advokat Dijane Čuljak, palača u Gundulićevoj prodana je zbog Šelebajevih dugova, za čije je podmirenje otišlo više od polovice novca dobivenog prodajom.

Šelebaj je, s druge strane, u pismu što ga je 8. septembra napisao ministru unutarnjih poslova Tomislavu Karamarku ustvrdio kako mu je supruga tokom aprila otuđila preostali iznos od 5, 8 miliona kuna, koliko je na njezinu računu ostalo nakon što su podmireni dugovi.

Šelebaj je uz to u Zadru imao dva stana. Prvi se nalazio u Relji, u ulici Polačišće, a početkom ljeta viđen je kako iz tog stana iznosi palmu u tegli, madrac, posteljinu i još neke sentimentalne sitnice. Drugi Šelebajev zadarski stan nalazi se u ulici Kneza Višeslava. Pretpostavlja se da je upravo na te stanove mislio advokat HTV-ove novinarke koji je u priopćenju medijima napisao kako je Šelebaj potkraj proljeća ispraznio dvije zajedničke nekretnine ukupne površine od 1000 kvadratnih metara.

Par mjeseci nakon upoznavanja Dijana je ostala u drugom stanju. Šelebaj se u međuvremenu razveo od prve supruge, a s novinarkom se vjenčao 18. decembra 2004. godine. Nedugo nakon svadbe uselili su u kuću od 600 kvadrata u zagrebačkoj Gundulićevoj ulici, odlazili na putovanja u romantičnu Toskanu, obilazili Francusku, naročito Pariz koji je Dijani uvijek bio jedan od najdražih mjesta za šoping, što je i sama svojedobno opisala u Jutarnjem.

- U ranim godinama braka muž mi je u prvih par dana boravaka u Parizu, meni najljepšem gradu na svijetu, prvo pokušavao pokazati sve njegove ljepote. Prve svađe u našem braku dogodile su se kada sam mu objasnila prioritete: prvo šoping, onda ljepote i kultura....

Od vrlo racionalne osobe ulazak u pariške dućane pretvara me u sumanutog Gustava iz jednog mađarskog crtića. Ništa mi više nije važno, ludilo uzima maha... Ne biram ni dućane niti artikle, jedino o čemu zadnjim atomima razuma pokušavam voditi brigu je cijena.

U tim trenucima osjećam da mi baš sve treba: čarape, cipele, štikle, majice, badić, hlače, vesta, kardigan... Ne gubim vrijeme, robu uopće ne isprobavam - znam svoj broj. Potpisujem slipove kreditne kartice bez probe, bez ogledala i svjedoka, kupujem, samo kupujem, kao u gerilskoj akciji... Kupujem i ono što nikad neću obući...
(Jutarnji.hr, DEPO PORTAL/dg)