Prvo što će Pinokio pitati djecu jeste da li ikad lažu. Većina nas, ne samo djeca, odmahnuje glavom govoreći ne, da bi dali pozitivan primjer drugima. Zaključak je očit - svi lažemo. A kada smo naučili lagati? Naravno, još u najranijem djetinjstvu. Čiji smo primjer slijedili pa smo stekli tu  osobinu? Primjer roditelja. Da, baš onih ljudi, koji su nam uvijek govorili kako ne valja lagati. Kako? Jednostavno, slušajući sve laži koje su oni uputili nama.

Piše: Bojana VIDOSAVLJEVIĆ

Za svakoga postoji predstava koja ga je začarala toliko da su mu neki njeni prizori do danas ostali u pamćenju, zahvaljujući kojoj se uporno vraća u teatar, nadajući se da će u slijedećoj  dobiti novu dozu magije. Većina nas je prvi put u pozorište otišla s mamom i tatom, bakom i djedom, učiteljicom i ostatkom razreda na predstavu za djecu, kada smo imali manje od deset godina. I baš ta predstava, koju smo odgledali prvi put, očima nenaviknutim na teatarsku iluziju, odredila je naš životni stav prema toj umjetnosti. Važno je da predstave za djecu budu što kvalitetnije, da im se posveti što veći trud i da se na njima radi "od srca". Dječijoj publici se ne smije podilaziti. Upravo suprotno, kao najiskreniji gledaoci, djeca će često biti i najstrožiji kritičari, kako predstave koju su upravo vidjeli, tako i cijele teatarske umjetnosti, s kojom se po prvi put susreću.
 
"Pinokio u nevolji" u režiji Belme Lizde Kurt, predstava rađena u produkciji Aparat teatra, imala je svoju premijeru još 9. decembra 2010. godine. Do danas, uz promjene u podjeli glumačkog ansambla, predstava je igrana više puta na nekoliko različitih scena. U prvobitnoj podjeli naslovnu ulogu igrao je Muhamed Hadžović, dok su ostale uloge igrali Snežana Alič, Irma Alimanović i Edhem Husić. Ulogu Pinokija kasnije preuzima Igor Skvarica, dok Snežanu Alič zamjenjuje Maja Zećo. Predstava je rađena po istoimenoj dramskoj adaptaciji Aleša Kurta, koja je nastala po motivima poznatog "Pinokija" talijanskog pisca Carla Collodija.

Prva asocijacija na Pinokija, lutka-dječaka iz istoimene knjige Carla Collodija, je njegova sklonost laganju i posljedica te navike - svaki put kada bi Pinokio slagao, njegov nos bi postao veći. Pinokio u adaptaciji Aleša Kurta nije lutak koji se trudi postati pravi dječak, već dječak koji sam pokušava pronaći pravi put u životu. Na samom početku predstave, Pinokio ostvaruje direktan kontakt s publikom (koju čine mahom djeca) i razbija tabue koji im se nameću od početka njihovog mladog života. Prvo što će Pinokio pitati djecu jeste da li ikad lažu. Većina nas, ne samo djeca, odmahnuje glavom govoreći ne, da bi dali pozitivan primjer drugima. Zaključak je očit - svi lažemo. A kada smo naučili lagati? Naravno, još u najranijem djetinjstvu. Čiji smo primjer slijedili pa smo stekli tu  osobinu? Primjer roditelja. Da, baš onih ljudi, koji su nam uvijek govorili kako ne valja lagati. Kako? Jednostavno, slušajući sve laži koje su oni uputili nama. Pinokio nam daje nekoliko najočitijih primjera (Ako budeš pio kafu, izrast će ti rep!, Ne pravi grimase, jer će ti lice ostati iskrivljeno!, Budeš li kopao nos, od nosa će ti ostati velika rupa!), pri tome spominjući i one sašave odgovore koje roditelji daju djeci kada ona postave "škakljiva" pitanja (djeca se ne prave ni od blata, niti od drveta, niti su ih donijele rode, djecu prave mama i tata).

Stekavši dječije povjerenje otkrivanjem da je i on sam jedan od njih, zbunjen postupcima odraslih, koji nas uče da se ponašamo na jedan način, dok se oni ponašaju potpuno suprotno, Pinokio otpočinje priču o svojoj avanturi. Ona je počela onog trenutka kada je odlučio da prestane slušati i da život "uzme u svoje ruke", radeći samo one stvari koje mu se sviđaju (igranje i besciljno lutanje svijetom), te odbijajući da posluša sve naredbe i molbe kako dobronamjernih, tako i nedobronamjernih odraslih.

Na svom putu Pinokio se suočava sa svim zamkama koje ovaj svijet donosi, ne samo djeci, već svakome od nas. Za autore predstave od esecijalne važnosti bilo je upozoriti djecu na velike probleme koje odrasli obično prešućuju. Opasnosti pedofilije, narkomanije i korumpiranosti su samo neke od prepreka koje Pinokija vrebaju iza ugla. Sve ove teme su predstavljene na takav način da niti u jednom trenutku ne izlaze iz koda bajke i teatarske predstave (pritom ne pribjegavajući "držanju predavanja" djeci), dok su u isto vrijeme obrađene krajnje ozbiljno, s ciljem da im djeca u životu pristupe s velikim oprezom.

Moralnu okosnicu avanturističkom Pinokiju daje Cvrčka (feministrička tendecija je kroz predstavu prepletena na vrlo suptilan i simpatičan način, u kojem Pinokio svaki put kada spominje Cvrčka, bude od iste ispravljen da "ona nije Cvrčak već Cvrčka") koja, kao i u orginalnoj bajci, predstavlja glas savjesti. Njen lik, kao i lik mudrog skitnice, opominju Pinokija i nastoje ga naučiti glavnu životnu lekciju, koju će Pinokio shvatiti na samom kraju svoje avanture: život nije savršen i niko od nas ne može uvijek raditi ono što hoće. Pravila jesu dosadna, ali se nekada moraju slijediti. Ne zato što nam se na taj način želi uskratiti pravo na igru i slobodnu volju, već zato što je to jedini način da ostanemo zaštićeni u svijetu, u kojem nam se može desiti dosta zlih, neželjenih, pa čak i tragičnih događaja. Pinokijeva svojeglavost nije predstavljena kao negativna, ona je, štoviše, svakome od nas potrebna. Ipak, pravila su tu da nas zaštite od opasnih mreža i udica, jer smo svi mi, kako sam Pinokio kaže, nečija riba i nečija lovina.

Iako je prvenstveno rađena za mlađu publiku, ova predstava korespondira i sa odraslima, kao i sa iskusnom teatarskom publikom. U njoj se vidi suptilna parodija određenih tendencija u teatru  na ovim prostorima (scena plesa pelikana, koji je krajnje neujednačen i nesvrsishodan, a kada to Pinokio primjeti, biva optužen kako ne razumije pravu umjetnost), kao i "poremećenog" stanja unutar teatarskih institucija (scena s upravnikom pozorišta, oko kojeg se glumci šunjaju kao vjerni psi i metu mu prašinu pod nogama). Predstava promovira i ekologiju, te zaštitu životinja (mudri skitnica Pinokiju daje eko krušku, a Pinokio oslobađa psa koji je vjerno služio svom vlasniku koji ga je, nakon što je ostario, ostavio zarobljenog u šumi da umre od gladi). Pohlepa i lažljivost bankarskog sistema su predstavljene likovima Mačka i Lisice, koji ubjeđuju Pinokija da im da pet zlatnika (koje je od upravnika pozorišta dobio da bi nastavio da se obrazuje, upisao akademiju i postao glumac), u zamjenu za niz kreditnih kartica preko kojih će Pinokio uzimati onoliko novca koliko zaželi.

Zaključak je očit - svi lažemo. A kada smo naučili lagati? Naravno, još u najranijem djetinjstvu. Čiji smo primjer slijedili pa smo stekli tu  osobinu? Primjer roditelja. Da, baš onih ljudi, koji su nam uvijek govorili kako ne valja lagati. Kako? Jednostavno, slušajući sve laži koje su oni uputili nama...

Ono što "Pinokija u nevolji" razlikuje od niza dječijih predstava koje igraju na repertoarima naših teatara je drugačiji, svježiji način igre (u predstavi vidimo elemente slap-stick komedije, tmjuzikla, kung fu filmova...), te songovi i muzika koja se izvodi na sceni. Osvježenje je čuti glumce kako uživo pjevaju djeci, praćeni muzikom koja dolazi iz "stvarnog" instrumenta, umjesto nasnimanih matrica ili, u najgorem slučaju, cijelih pjesama, koje ubijaju magiju scene, dok svi čekamo da prođe pjesma u kojoj glumci otvaraju usta poput riba na suvom. Muziku i songove, koji besprijekorno upotpunjavaju atmosferu pojedninih scena, potpisuju Hamo Salihbegović i Nedžad Merdžanović, a na sceni je izvodi Ana Kobelja.

Pinokija igra Igor Skvarica, apsolvet glume na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Svojom interpretacijom on balansira između scene i gledalaca, bivajući istovremeno pripovjedač, jedan od dječaka u publici, te glavni akter avanture koja se odvija pred našim očima. On bez poteškoća uspijeva da osvoji dječije povjerenje i uvede nas u priču. Irma Alimanović, Maja Zećo i Edhem Husić uspijevaju utjelotvoriti čitavu galeriju likova koje Pinokio sreće tijekom svog putovanja, "uskačući" iz jednog karaktera u drugi u nekoliko minuta, bez neophodnog odlaska sa scene. U svemu tome im pomažu maštoviti, a u isto vrijeme jednostavni kostimi, te scenografija (oboje potpisuje Sanja Džeba) koja se sastoji od nekoliko štapova i stolaca, a koja, u glumačkoj igri, uspijeva predočiti razne stvari, poput vrata, kuće, čamca i kaveza. Jedina zamjerka koja bi se mogla uputiti glumačkom ansamblu je nedovoljna uigranost u pojedinim scenama, koja za posljedicu ima pad u ritmu predstave, koju inače, bez obzira na njeno trajanje (85 min.), bez problema prate i djeca najmlađeg uzrasta.

Nemoguće je oteti se utisku kako jednoj ovakvoj predstavi nije posvećeno dovoljno pažnje, kako na zadnjem MESS-u, gdje je igrala u okviru dječijeg programa, tako i u medijima. Imajući u vidu da je rađen u produkciji alternativnog UG "Aparat teatar", možemo reći da je "Pinokija u nevolji" u životu održala prije svega ljubav i trud umjetnika koji su ga stvorili, te publika koja je, pogledavši ga, preporučila predstavu svojim prijateljima.

(DEPO PORTAL)