Đoković je bio dijete, kada su NATO bombe 1999. godine padale na Beograd. Srbin, koji je i tokom rata trenirao u međuvremenu je postao najbolji teniser svijeta.

Đoković dobro pamti svoj dvanaesti rođendan, ali ne zbog poklona, već zbog bombi. Bilo je to 22. maja 1999. godine.
 
„Rođendan sam slavio u teniskom klubu Partizan, to je klub u kome sam odrastao. Roditelji su mi pevali rođendanski pesmu, bilo je blizu podneva kada su počeli napadi... Odjednom su se začule sirene i kratko zatim na nebu su se pojavili bombarderi. Leteli su direktno iznad moje glave. U daljini su odzvanjale eksplozije. Nestalo je struje. Bojao sam se“, prisjeća se za Spiegel Đoković i kaže:

„Rat je od mene napravio boljeg čoveka, jer sam naučio da cenim mnoge stvari, a ne da na njih gledam kao da se one podrazumevaju. Kroz rat sam postao i bolji teniser, jer sam se sebi zakleo, da ću svetu da pokažem da ima i dobrih Srba“.

List piše da se u glavama mnogih ljudi Srbija vezuje za slike masakra i masovnih grobnica, istorijske krivice i moralnog sunovrata.

"To je zemlja kojoj su potrebne pobjede i heroji. Zemlja koja je samo čekala na nekog kao što je Đoković. Po čitavom Beogradu vide se plakati na kojima je u šampionskoj pozi, po kioscima su poštanske markice sa njegovim likom, njegovo ime ispisano je na upaljačima, kesicama za šećer i privjescima za ključeve. Djeca se više ne zanimaju za fudbal, odnedavno igraju tenis i samo njega prate. Dječaci imaju frizuru kao on, a djevojčice u srcu nose njegovo ime. Na televiziji se uveče prikazuju dokumentarci o njegovim uspjesima, koji ponosnim tonom podsećaju na propagandne filmove“.

Spiegel podsjeća na Đokovićevo osvajanje Wimbledona, kada je postao najbolji teniser svijeta, ali i na svečani doček u Beogradu, sa 100.000 ljudi, muzikom, vatrometom i crveno-plavo-bijelim zastavama.

„Đoković je pehar posvetio svojoj zemlji, naravno. On je lice Srbije i simbol preporoda zemlje“, piše list.

DW/BL!N/DEPO/fp