Priredio: Saša Buljević

Uzvišena i upravo nenatkriljiva poezija našeg divnog i junačkog naroda, kao što i drugi njegovi umotvori, često put su isprepleteni, čisto – da reknemo- obiluju kojekakim mitološkim pojavama, koje nas još uvijek sjećaju: bilo na drevno praslavjensko poganstvo, bilo pak na poganstvo drugijeh starijeh naroda, s kojim stari Slovjeni ili u zajednici još, ili u bud kakvom doticaju življahu, podnašajući zajedno s njima svoju sudbinu.

Samo se po sebi dakako razumije, da su takve uspomene, odnosno ostanci, danas pod uticajem kršćanstva i drugijeh kulturnijeh pošljedica sasma predrugojačene i u drugo ruho zaodjevene. Ali ipak, kad se malko s njih podigne ta neprozirna koprena, koja ih obavija i zaklanja, opazićemo već s prvog pogleda, samo, ako pazimo, te veličajne mitičke ostanke prastarog poganstava

Među takove ostanke valja u prvom gotovo redu računati u narodnim pjesmama toliko spominjane i u onijem velopojnim stihovima opjevane „utve zlatokrile.“

Na prvi mah čovjek bi mislio, da to zbilja ništa drugo nije, nego neka species plivačica, koja se još i sada u narodu tijem imenom naziva, samo dakako s tom razlikom što ju je živa i bujna narodna uobrazilja onijem stereotipnijem izrazom „zlatokrila“ okitila i naresila. A u zbilji, vidite, baš  nije tako. Za to mislim, da ne samo što je umjesno i opravdano progovoriti koju o ovome, nego da će još i štovane čitatelje zainteresovati ovaj kratki opis, koji se tiče ovog prijedmeta i koji je jedino na tradiciji samoga naroda proučen i ovdje opisan.

Po narodnom pričanju „utve zlatokrile“, ako i nijesu baš kakva božanstva prvoga reda, a ono svakako jesu neka vrsta dobrijeh demona. U najprvotnijem značenju ove riječi to su bile prave zaštitnice, kako pojedinijeh individua, tako i cijele neke mase pojedinog naroda. Svoje miljenike one su pomagale ne samo u lovu, nego i u svakoj zgodi i nezgodi.

Opisuju ih dvojako. Čuo sam, gdje se kaže, da su to prekrasne djevojke, kojim je u istinu gornji dio tijela najljepše djevojačke spodobe, dok im je donji dio ptičije slike i prilike. Po tijelu su ozgor pokrivene prekrasnim krilima, koja odsijevaju poput žarkog sunca, tako, da svjetlost od njih dopire čak i u sedmo nebo. Njih je Bog stalan broj stvorio, upravo kao i vila. Više ih ne može biti, pa da živu milijon godina, a manje može, jer u današnje vrijeme, kao i vile, dok je puška na svijet došla, sve većma i većma izumiru, da je malo koju rijetko danas i vidjeti, kamo li s njome drugovati.

I drugo pripovjedanje donekle se spomonutijem slaže, samo što se drugo razlikuje u toliko, jer veli, da nije gornji dio ljudski, nego donji, a da je gornji s ptičijom glavom i poprsijem. Bar ja mislim, da je ovo drugo pripovijedanje i autentičnije i korektnije, uzmemo li obzir na najstarije narodno vjerovanje u pogledu ove stvari. Još i sada ima priča u narodu, koja pripovijeda, kako je neki silni i mogući kralj zauzeo i na juriš osvojio Indiju, tu „zemlju prokletu“, i kako je tamo našao ljudi s pijevčevom glavom a ljudskim trupom, koji su mu dosta zora i muzke  zadali, dok ih je nadhrvao i nadvladao. To i tako narod o tijem „utvama zlatokrilima.“

Po narodnom maštanju pribilježio Ivan Zovko (Glasnik Zemljaskog Muzeja 1891 kniga 3),

VEZANI TEKSTOVI:

U ŠTA SU VJEROVALI NAŠI STARI: Svaka je vještica makar malo brkata

U ŠTA SU VJEROVALI NAŠI STARI: Mora najviše navaljuje na djecu pa im sisa sise

U ŠTA SU VJEROVALI NAŠI STARI: Ne predaji ništa đavolu!

U ŠTA SU VJEROVALI NAŠI STARI: Pripovjedaju da vukodlak dolazi svojoj ženi, te još, ako je lijepa, pa s njome priliježe

(BLIN MAGAZIN)