Piše: Tom Engelhardt (Al Jazeera)
Pričam o desetoj godišnjici ceremonije za 11.9. i sve što ide s tim: svečano čitanje imena stradalih, zvonjene zvonima, odavanje počasti onima koji su prvi reagovali, sastanak predsjednika, posvećivanje novog memorijalnog spomen obilježja, minuti šutnje.
Trebamo jednostavno ukunuti sve. Zatvoriti „Nultu tačku“ , turiste, „Reflectin Absence“ - meorijalnu građevinu sa otiscima bivših tornjeva i zasađenim drvećem, ogromni bazenima i mnogobrojnim vodopadima. Prekinuti radove na podzemnom Nacionalnom muzeju „11. septembra“ koji bi se trebao otvoriti 2012. godine. Uništiti „Toranj slobode“, zajedno sa 102 priče o „najskupljem neboderu ikad napravljenom u Sjedinjenim Državama.“ Eliminisati tu čeličnu građevinu koja se uzvisuje prema menhetenskom nebu kao njaah-njaah pozivnica za buduće teroriste. Rastaviti ostala tri kancelarijska tornja koja su izgrađena kao dio programa pod sponzorstvom vlade, vrijedna 11 biliona dolara. Trebamo se svega toga riješiti. Ako smo ikada željeli memorijalno obilježije, bilo bi mnogo prigodnije ostaviti netaknutu jednu od ogromnih krhotina slomljenog tornja.
Zapitajte sebe sljedeće: deset godina postjedanaestoseptembarske ere, zar se nismo zasitili sebe? Ako nam je ostalo imalo poštovanja prema istoriji ili ljudske pristojnosti, zar nije vrijeme da strgamo zavoj s rane i uklonimo 9/11 iz naše kolektivne svijesti? Ne bi bilo više pozivanja na ove napade, za objašnjenje inače neobjašnjivih ratova u Iraku i Avganistanu, i našeg globalnog rata protiv terora. Ne bi bilo više pozivanja na 9/11 u cilju održavanja upliva novca u Pentagon i Agenciju državne sigurnosti. Ne bi bilo više pozivanja na 9/11 u cilju opravdanja zadiranja u slobode, nadziranja građanja, održavanja straha na visokom nivou i nacionalnih sigurnosnih agencija na površini.
Napadi 11. septiembra 2001. su u svakom smislu zlokobni i užasavajući. I najtužnije je to da su žrtve samoubilačkih zvjerstava iskorištene pod maskom pobožnih sjećanja. Ova zemlja je postala zavisna o mrtvima 9/11 - koji nemaju mogućnost da se odbrane od načina na koji su iskorišteni - kao objašnjenje za sve naše dobročinstvo i užase koje smo donijeli drugima, za mnoštvo mrtvih u Iraku, Avganistanu i u ostatku svijeta gdje je tuđa krv na našim rukama.
Zar nije konačno vrijeme da se ohladimo? Da pustimo mrtve? Zašto ponavljati našu jedanaestoseptembarsku mantru kao da je neka vrsta drevne religije, kada smo dokazali da se mi, kao nacija, ne možemo nositi s time - i što je još gore, da mi to ne zaslužujemo?
Bilo bi bolje prepustiti naša sjećanja o 9/11 zaboravu. Ali, naravno, to ne možemo uraditi. Ali možemo zaustaviti obilježavanje godišnjice. Možemo zaustaviti pozivanje na 9/11 za pravdanje naših postupaka. Možemo zaustaviti korištenje ove tragedije da bismo se osjećali boljima nego što jesmo. Mogli bismo ukratko ostaviti mrtve da počivaju u miru, i dobro se pogledati, mi, živi, u najbliže ogledalo.
Ceremonije oholosti
U roku 24 sata poslije napada 11. spetembra 2001. godine, novine su već označile to mjesto u New Yorku kao „Nulta tačka“. Predhodno, ova fraza „nulta tačka“ je imala samo jedno značenje: Mjesto na kom se dogodila nuklearna eksplozija.
Prava činjenica o 9/11 je u tom smislu poprilično jednostavna. To nije bio nuklearni napad. Nije bio apokaliptičan. Oblak gdje su tornjevi stajali nije bio u obliku pečurke. Nije bio događaj koji je mogao izazvati kraj civilizacije. Nije čak okončao postojanje naše zemlje – pa čak ni New Yorka. Iako spektakularno izvedena i sa zapanjujućim brojem žrtava, operacija je malo tehnološki naprednija od propalog napada na jedan od tornjeva Trgovačkog svjetskog centra 1993. od strane islamista koji su koristili kombi napunjen eksplozivom.
Sljedeća neistina dolazi zajedno sa prvom. Skoro odmah, ključni republikanski senatori kao John McCain, praćeni Georgeom Bushom, i njegovim zaposlenicima u administraciji, zajedno sa mainstream medijima objavili su da smo u „ratu“. Ovo je bio, kako je Bush rekao tri dana poslije napada „prvi rat dvadeset-prvog vijeka“
Postoji samo jedan problem: što to nije rat. Uprkos naslovima, "Nulta tačka" nije Pearl Harbour. Al Qaida nije Japan, niti je nacistička Njemačka. Nije Sovjetski savez. Nema vojsku, niti finansije o kojima bi govorila, i ne posjeduje državu (iako je imala minimalnu zaštitu u Avganistanu, jednoj od najnazadnijih, i najsiromašnijih zemalja na planeti).
I još jedan znak prema čemu se krećemo-ko god je sugerisao da to nije rat, da je bio kriminalno djelo i da je u cilju akcija neke vrste internacionalne policije je ismijan. I tako se imperija pripremila da uzvrati napad (baš kao što se Osama bin Laden nadao da će) u apokaliptičnom ratu širom planete za dominaciju koju je maskirala kao rat za preživljanje.
U međuvremenu smotra stanovništva je vršena kroz ponavljajuće 9/11 obrede širom nacije ističući da smo mi, Amerikanci, najveće žrtve i najveći dominatori na planeti Zemlji. U ovom slučaju su nastradali 9/11 pretvoreni u moćne agente za regrutovanje za obnovljeni Američki način ratovanja.
Sve u svemu, misija je obavljena mjesecima poslije Kabula i pada Bagdada. Američka oholost izgleda da ne poznaje granice - i ovi momenti, ne sam 9/11, su prava ispiracija za materijalizaciju ogromnog „Tornja slobode“ i deset milijardi vrijednog projekata memorijalnog centra u New Yorku. Osjećaj oholosti je ono što ovi ogromni projekti trebaju da predstavljaju.
Na desetu godišnjicu 9/11, jedna imperijalna sila se jasno raspada viseći na ivici finansijske katastrofe, izmučena ratovima kojima se ne vidi kraj, politički paralizovana, dezintegrisane infrastrukture, sve ovo bi trebalo biti očigledno. To što navedeno nije očigledno govori nam da trebamo neku vrstu šok-terapije.
Sjećanja su često veoma važna, ali u ovom slučaju bolje bi nam bilo da ih zaboravimo. Uistinu je vrijeme da sahranimo, ne mrtve, već najgore američke porive od 9/11 i ceremonije koje se održavaju cijelu deceniju. Bolje je pustiti sve to zajedno sa Bin Ladenom u more i tugovati za mrtvima, svako na svoj način, u tišini, i iznad svega, u miru.
Prevod: Saša Buljević
(BLIN MAGAZIN)