Piše: prof. Mustafa SPAHIĆ

Božijom Voljom, Odredbom, Moćim, Mjerom i Znanjem Sloboda prethodi Objavi (Revelaciji), Objava Vjeri i Vjerovanju, Vjera Religiji, Religija Etici i Obredima, a Etika Politici i Estetici. „Mi smo Nebesima, Zemlji i planinama Emanet (Objavu) ponudili pa su se oni sustegli da ga ponesu, jer su ga se pobojali, a čovjek ga uprti i prihvati- zaista je čovjek okrutan i neznalica veliki“ (Kur' an, 33: 72). Zato je sloboda prva supstanca, prva odlika, karakteristika i odrednica čovjeka i ljudi: „Da tvoj Gospodar hoće, uzvjerovala bi sva stvorenja na Zemlji! Zar ćeš onda ti (Muhammede) siliti ljude da se obrate u pravovjernike?!Jer nijedna duša ne vjeruje bez Allahove dozvole, a On učini nečistima one što neće da promisle“ (Kur' an, 10: 99 i 100). „Kaži od Gospodara vašega je Istina, pa ko hoće neka vjeruje u slobodi, a ko hoće neka ne vjeruje. Mi smo pripremili oganj za nasilnike.“ (Kur' an, 18: 29). „U vjeri i vjerovanju nema nikakve prislie, zaista se jasno razlikuje put razbora od zablude, i zato onaj ko Đavola zaniječe, a u Allaha vjeruje- taj se uhvatio za uže i vezu najčvršću- prekinuti se nikada neće, a Allah sve čuje i sve zna.“ (Kur' an, 2: 256).

Prema učenju religije vjera je sadržaj, cilj, smisao i vrijednost života a sloboda je prostor, okvir, forma, oblik i zrak života. Zato je prvi, osnovni, najteži i najopasniji izvor pojedinačnog, dualnog, posebnog (grupnog) i općeg (društvenog) radikalizma rastavljati i suprostavljati slobodu kao prostor, okvir, oblik i zrak života Objavi koja preko istine, upute i vjere daje sadržaj, vrijednosti, cilj i smisao života. Bez slobode, vjera nikada nema prostora i zraka, a bez vjere sloboda nikada nema sadržaja, cilja, smisla i vrijednosti.

"Zbilja ovo je Opomena i Objava, pa ko htjedne u slobodi izabrat će put do Gospodara svoga. A vi ćete htjeti samo ono što bude Allahova volja, Allah sve zna i zaista je Premudri."  (Kur' an, 76: 293).

„ Gradom ovim zaklinjem se Muhammede ti ćeš u njemu biti slobodan.“
(Kur' an, 90: 1).

Prvi i arhetipski izvor radikalizma jeste suprotstavljati Objavu- Slobodi, Vjeru- Objavi, Religiju- Vjeri, Etiku i Obrede- Religiji i Estetiku i Politiku Etici.

Prvo što Bog dariva slobodi da je ukrasi i upotpuni jeste Objava. Dakle, kao što je sadržaj svake Objave Istina, tako je forma, oblik, okvir i način na koji se istina od Allaha u Objavi nudi Sloboda. Prva supstanca, prvi sadržaj, prvo popunjenje, prva bit, srce i duša slobode jesu Objava i vjera utemeljena na njoj. Isključivi sadržaj Objave i vjere koji se nude u formi i šifri slobode jesu: istina, pravda, pravičnost, red, sistem, poredak, zakon, vrijednosti, principi, načela, kriteriji, kategorije, sudovi, dobro, uputa, opomena, savjet, lijek, putokaz, podstrek, motiv, cilj, svrha, i rješenje za čovjeka i ljude. Sloboda u svom čistom praistonskom i primodijalnom određenju jeste Božija forma, okvir, oblik i prostor kojoj se nadaje i spušta Objava, a Objava sa svojom istinom i uputom ispunjava i oplemenjuje prostor slobode. Sloboda je ustvari forma, oblik, okvir, prostor ili zrak života, a vjera je sadržaj, smisao i određenje života. Ono što je ljuska za jaje orah i lješnjik, koža za tijelo, tijelo za dušu, zrak, kiša, svjetlost, vrijeme i prostor za sva živa bića i stvorenja, to je sloboda za Objavu, vjeru, religiju, etiku, kulturu, pravo, politiku i estetiku. Bez slobode i Objava i vjera i religija i etika i kultura i pravo i politika i Ustav i zakoni i estetika su mrtvi kapitali duboko zakopani u zemlju koje ljudi ne mogu pronaći ili ako ih i pronađu ne mogu ih na pravi i od Boga određeni način promicati i svjedočiti.

Zašto? Zato što bez slobode ni Objava ni vjera ni religija ni obredi ni etika ni vjerozakon nemaju zraka za disanje i prostora za kretanje. Naglašavamo, istina je sadržaj i unutrašnja dimenzija Objave a sloboda je forma, okvir, prostor, ili vanjska dimenzija te iste Objave. Bez Objave i vjere koja slijedi iz nje, sloboda nikada nema istine i sadržaja ZA život nego sadržaj OD života, a bez slobode Objava i vjera nemaju forme, oblika, zraka, prostora i vanjske dimenzije. Zato je sloboda uvjet Objave, a Objava je sadržaj slobode, Objava je izvor istine i uvjet vjere, vjera je uvjet religije, religija je uvjet obreda, etike i kulture, a etika je uvjet politike i estetike. Istina utemeljena na religiji daje život svakoj kulturi, a laž izaziva smrt svake kulture. Svi međuljudski odnosi, veze i komunikacije počivaju na istini, a laž truje, razara i prekida odnose, veze i komunikacije među ljudima. U pravu istina je osnovna i najviša pravna norma, iznad koje nema više norme, i na istini počiva pravda kao temelj prava, pravičnosti, pravne zajednice, i zdravog društva. Kako je govorio imam Ebu Hamid el Gazali, samo je istina lijepa, zato što je neprolazna, neizbrisiva, i neuništiva, a stvarnost, ma koliko velika i raznolika, zato što je prolazna samo je korisna. Kako je primijetio Ibn Hazm, ljudi mogu spaliti papire, knjige i dokumente, ali nikada ne mogu uništiti ideje na kojima život počiva.

Objektivna historija čovječanstva prema Ogistu Kontu jeste historija ideja. Povijest svijeta i ljudstva za Hegela nije ništa drugo nego kretanje svjetskog duha ka slobodi u kome taj duh prolazi kroz tri doba: dječačko u kome je slobodan samo pojedinac, mladićko doba duha u kome su slobodne grupe povlaštenih i odabranih ljudi i zrelo doba duha u kome su slobodni građani. Kao što je u fizici suština materije težina i zapremina, tako je za Hegela supstanca duha sloboda. Prema učenju religije vjera je sadržaj, cilj, smisao i vrijednost života a sloboda je prostor, okvir, forma, oblik i zrak života. Zato je prvi, osnovni, najteži i najopasniji izvor pojedinačnog, dualnog, posebnog (grupnog) i općeg (društvenog) radikalizma rastavljati i suprostavljati slobodu kao prostor, okvir, oblik i zrak života Objavi koja preko istine, upute i vjere daje sadržaj, vrijednosti, cilj i smisao života. Bez slobode, vjera nikada nema prostora i zraka, a bez vjere sloboda nikada nema sadržaja, cilja, smisla i vrijednosti.

Oswad Spengler u „Propasti  Zapada“ primjećuje da se arhetip svake kulture nalazi u religiji i da je religija duša svake kulture. Bez obzira što je istina i vjera unutrašnja, a sloboda vanjska dimenzija Objave ljudstvo današnjice kao pretežna većina živi Dedždžalsko /jednodimenzionalno ili jednooko doba. Zapad od humanizma, to se odnosi na značajan broj ljudi, to je nepobitno i očigledno, živi odsustvo objave, vjere, religije, vjerozakona, obreda, etike utemeljene na vjeri, koja se neminovno prečinjava samo u bonton, živi odsustvo transcedencije, metafizike i eshatologije. To neminovno vodi ka zaboravu Boga, zaboravu bitka, zaboravu sudbine, zaboravu beskonačnosti, zaboravu jedinstva svijeta i života jer se zbiljom smatra samo ono što se izražava matematičkim formulama i provjerava eksperimentima u laboratorijama, zaboravu sadržaja, smisla, svrhe i cilja, svijeta i života koji prema Maksu Weberu daje samo religija, zaboravu onog višeg drugog svijeta i života, zaboravu bilo kakve nadnaravnosti i metafizičkog iskona i smisla života. To je Sloboda od Slobode sa stajališta sveukupne dimenzije unutrašnjeg života koja kao takva ima za posljedicu sve unutrašnje radikalizme: apoteozu (obogatvorenje), individualizma i egoizma, pozitivizma i scijentizma, pohlepe, gramzljiivosti, sebičnosti, požude i nagona.

U nedostatku političkih slbooda, nefunkcioniranju ustanova, institucija, tijela i organa, u nepostanju normativne svijesti kod funkcionera i normativne kulture kod naroda, neki muslimani posežu za dva radikalizma - prvi postaju servilni i odani upravljačima kao pravi podanici, a nisu lojalni institucijama niti gledaju na duh i slovo zakona, nego na volju moćnika i upravljača; i drugi idu u vrstu ekstremnog radikalizma do nasilja i terora gdje preko zacrtanog cilja ili ideala opravdavaju upotrebu svih pa i nasilnih sredstava.

Mabli tvrdi da su ljudi postali slijepi otkako su svojina i interesi spojeni sa zabludama. Izvor je raznih radikalizama, apsolutizacija privatnog vlasništva u ranom i čistom kapitalizmu i apsolutna negacija privatnog vlasništva putem eksproprijacije i nacionalizacije u takozvano društveno ili kolektivno vlasništvo bez titulara u čistom komunizmu. Za imovinu bez titulara Aristotel je ukratko odgovorio učitelju Platonu - „Što je svačije, to nije ničije“. U društvima kolektivne ili zajedničke imovine glavni izazov ili problem nije krađa nego uništavanje imovine, zato što se ne smije po zakonu posjedovati. Glavni izazov, radikalizam i ekstremizam u kojima je privatno vlasništvo i imovina neupitnost, svetost i dio osnovnih prava jeste gramzivost, pohlepa i sebičnost.

U abecedu sociološke teorije spada tvrdnja da se u razvijenim društvima i civilizacijama siromaštvo javlja i rađa iz izobilja i koncentracije kapitala kod pojedinaca i siromaštva kod većine. Objava islama Kuran naređuje : „U imovini imućnih svoje pravo (hakk) ima sirotinja, prosjaci i obespravljeni“ (Kuran, 70:24, 25). Sa stajališta islama nikada bogati ne daju, niti sirotinja, siromašni, siročad, obespravljeni i nesposobni primaju, nego imućni koji su svoju imovinu na halal (dozvoljen način stekli) u okviru imperativne i institucionalne saradnje, solidarnosti i potpomaganja, čiste i svoje vjerozakonske i društvene obaveze izvršavaju a sirotinja, siročad, obespravljeni, prosjaci i nemoćni svoja prava od Boga zagarantovana ostvaruju.

U svakom vremenu i bilo kojem narodu socijalna ili klasna polarizacija na većinu siromašnih i manjinu ekstra bogatih je plodno tlo za razne vrste radikalizama, pobuna i klasnih revolucija koje su trajale u devetnaestom i dvadesetom stoljeću. Suočen sa potocima krvi i hiljadama mrtvih glava koje su bile rezultat i posljedica Francuske buržoarske političke revolucije 1789. godine Sen Simon će ustvrditi da je zakon vlasništva temeljni zakon socijalne zgrade. Zakon koji učvršćuje cjelinu ili privatnu imovinu jeste najvažniji od svih, ustvari je svojinski ustav i on je u stvarnosti baza društvene zgrade. Najveći izazov i najbitnije pitanje na koje mora odgovoriti svojinski ustav, u ovkiru socijalne pravde, saradnje i solidarnosti i potpomaganja, jeste – kako da prirodni resursi i blagodati postanu dobro i korist čitavog naroda.

Dva su odgovora i izlaza. Prvi, ukidanje privatnog vlasništva putem ekpropriojacije i nacionalizacije i to vodi u komunizam, a radikalizmi komunizma su parazitizam, uništavanje imovine i ubijanje ekonomskih motiva za rad i privređivanje. Drugi odgovor i izlaz koji nudi imovinski ustav i put kojim je krenuo kapitalizam sa ljudskim likom jeste zadržavanje i neprikosnovenost privatnog vlasništva uz strogu, sistemsku i sveobuhvatnu poresku politiku tako da se preko ukupljenih poreza pomažu i izdržavaju nesposobne i neproizvodne kateogrije stanovništva. Vratimo se islamu i muslimanima. Bez obzira što je islam sinteza i ravnoteža vjere i zakona u slobodi i bez obzira što je sloboda okvir i vanjska dimenzija objave, muslimani manje-više u čitavom svijetu žive u vanjskoj neslobodi. To je za muslimane Sloboda od Slobode sa stajališta sveukupne dimenzije vanjskog života.

Pošto je bez slobode nemoguća politika, institucije, ustanove, red, poredak, sistem, znanost, civilizacija, to muslimani u odnosu na ostale narode svijeta žive nepolitički, nesistemski, neorganizirani, neznanstveni i negrađanski politički život. Na razini svjetskog duha, Hegelijanski kazano muslimanski politički duh, u okviru djelatnog bitka, jeste na razini dječijeg doba, to jeste u političkom smislu u muslimanskom svijetu samo su pojedinci slobodni i politički djelatni. To znači da kod muslimana u punom kapacitetu ne funkcioniraju ni institucije ni ustanove ni organi ni forum ni sistemi, ni red, ni poredak, nego gotovo sva vlast, norme, zakoni (iako muslimani vjeruju da je izvor, normi, zakona, principa Bog) idu preko pojedinaca, i te nespojivosti do 2011. godine i događaja u Tunisu, Egiptu, Libiji, Jemenu, Bahreinu i Siriji nisu smetale muslimanima. Ni kada je u pitanju socijalna pravda, muslimani ne obraćaju punu pažnju na Poslanikove riječi da je siromaštvo pola nevjerstva.

Sve kulture svijeta počivaju na robovanju Bogu, obredima i zabranama. Od deset Božijih zapovjedi u Starom zavjetu, sedam su zabrane: ne kuni se lažno, ne ubij, ne čini preljube, ne kradi, ne svjedoči lažno na bližnjega svoga, ne poželi žene bližnjega svoga i ne poželi imetka bližnjega svoga. Prema islamu ne smije se svjedočiti lažno na bilo koga, ne smije se željeti ničija žena osim svoje i ne smije se željeti ničiji imetak osim svoga.

Iako veliki broj ljudi na Zapadu vjeruju da su oni sami izvor normi bez Boga, u njih sve norme žive i održavaju se kroz institucije i ustanove. I to u Zapadnom čovjeku razvija ogromnu normativnu svijest i kulturu. Bez obzira što muslimani vjeruju da je izvor normi Bog, zato što su im sve ustanove, organi, tijela, sistemi i institucije u nedostatku javne građanske i političke slobode umrtvljene, nigdje u muslimanima u dovoljnoj mjeri nije razvijena normativna svijest i izvanjska kultura. Da bi se u ljudima kao ljudima razvijala normativna kultura, prvo se mora razvijati normativna svijest i odgovornost kod onih koji upravljaju, a da bi postojala normativna svijest kod onih koji upravljaju moraju u potpunim političkim kapacitetima funkcioonirati ustanove, organi, tijela i institucije. U nedostatku političkih slbooda, nefunkcioniranju ustanova, institucija, tijela i organa, u nepostanju normativne svijesti kod funkcionera i normativne kulture kod naroda, neki muslimani posežu za dva radikalizma - prvi postaju servilni i odani upravljačima kao pravi podanici, a nisu lojalni institucijama niti gledaju na duh i slovo zakona, nego na volju moćnika i upravljača; i drugi idu u vrstu ekstremnog radikalizma do nasilja i terora gdje preko zacrtanog cilja ili ideala opravdavaju upotrebu svih pa i nasilnih sredstava.

Oni zaboravljaju da islam nije jezuitizam Ignacija Lojole prema kojem cilj opravdava upotrebu svakog sredstva. Prema islamu istvoremeno mora biti na isti način valjan i cilj i sredstvo kojim se dolazi do cilja. Nema tog cilja i ideala do kojeg se može doći zabranjenim sredstvima. U tome se krije izazov i opasnost zaborava Boga. Zaborav Boga neminovno vodi čovjeka i ljude u prelaženje granica i ulaženje u polje zabrana. Prema Šerijatu ili osnovnom vjerozakonu islama sve stvari su dozvoljene koje nisu zabranjene - haram ili suprotne sunnetu - mekruh.

Sama riječ haram ima tri osnovna značenja: a) haram je ono što je Bog izričito zabranio, b) haram znači svetost, neupitnost, nedodirljivost. Sa stajališta islama neupitni su: životi ljudi, vjera ljudi, um, razum i svijest ljudi i zato islam zabranjuje alkohol, drogu i poroke. Zatim, neupitni su čast i dostojanstvo ljudi, imetak, potomstvo, pravo na rad i privređivanje, na kretanje, obrazovanje, nauku i spoznaju. Osnovna težnja i intencija zabrane u odnosima među ljudima, sa stajališta islama jeste da se nečinjenjem zabranjenog izbjegnu i spriječe loše i opasne posljedice po čovjeka i društvo u ovosvjetskoj i onosvjetskoj perpsektivi, da se nečinjenjem zabranjenog zaštite prava, dobra i vrijednosti, ljudi jednih od drugih. Neulaženjem u polje zabranjenog, čovjek čuva sebe od samog sebe, čuva druge od sebe i čuva sebe od drugih.

Primjera radi, čovjek za koga je prostitucija zabrana-haram nikada ni sebe ni druge ljude ni žene neće zaraziti ni triperom ni sifilisom ni gonorejom ni sidom. S druge strane, prostitucija Ez-Zina dva insana u ontickom smislu svodi samo na dva spolna organa kojima nije na umu ni potomstvo ni nastavak ljudske vrste. S treće strane gledano, sve kulture svijeta počivaju na robovanju Bogu, obredima i zabranama. Od deset Božijih zapovjedi u Starom zavjetu, sedam su zabrane: ne kuni se lažno, ne ubij, ne čini preljube, ne kradi, ne svjedoči lažno na bližnjega svoga, ne poželi žene bližnjega svoga i ne poželi imetka bližnjega svoga. Prema islamu ne smije se svjedočiti lažno na bilo koga, ne smije se željeti ničija žena osim svoje i ne smije se željeti ničiji imetak osim svoga.

Dakle, Zapad ne živi vjeru i etiku utemeljenu na njoj, a muslimani ne žive slobodu i politiku utemeljenu na njoj. Zato pokvarenjacima i demagozima nije teško plašiti muslimane zapadnim slobodama, politikom, demokratijom, ustanovama i institucijama, a zapadnjake islamskom vjerom i etikom, a radi se ustvari samo o unutrašnjoj i vanjskoj dimenziji Objave-vjeri i slobodi.

Postavlja se pitanje da li su svijet i život ljudi mogući bez ovih zabrana u Starom zavjetu i svim objavljenim knjigama? Da dodamo, životinjama - zato što su životinje - ništa se ne zabranjuje, ali one za razliku od ljudi nemaju kulturu. Današnji Zapad, u velikom broju živi život bez sadržaja, srćike i jezgre slobode, to jest bez vjere i etike a muslimani bez forme, okvira, prostora i zraka vjere, to jest bez slobode. Kao što muslimani ne znaju šta će sa slobodom ako im se dopusti, sa politikom, naukom, civilizacijom, ustanovama, sistemom, pravnim redom i poretkom, tako Zapad ne zna šta će sa vjerom, etikom i vrijednostima iako imaju institucije, jer sve se relativizira. Dok Zapad živi život u slobodi bez Božijih normi sa zemaljskim institucijama i politikom, muslimani žive život bez slobode, politike, reda, sistema, poretka i zemaljskih formi, a život bez formi i oblika ili utvrđene procedure je neizvjestan, težak i nepredvidljiv.

Dakle, Zapad ne živi vjeru i etiku utemeljenu na njoj, a muslimani ne žive slobodu i politiku utemeljenu na njoj. Zato pokvarenjacima i demagozima nije teško plašiti muslimane zapadnim slobodama, politikom, demokratijom, ustanovama i institucijama, a zapadnjake islamskom vjerom i etikom, a radi se ustvari samo o unutrašnjoj i vanjskoj dimenziji Objave-vjeri i slobodi. To i jeste posao i vrijeme za Dedždžala-jednodimenzionalnog čovjeka, da plaši ljude jedne drugima sa unutrašnjom i vanjskom dimenzijom Objave. Radikalizacija čovjeka je nemoguća dok se on ne svede samo na jednu dimenziju pa se onda kaže: Čovjek je samo biće vjere, religije, konfesije, roda, bratstva, plemena, naroda, nacije, rase, zemlje, kontinenta, jezika, kulture, emocija, osjećanja, sjećanja, pamćenja, razuma, uma, pameti, svijesti, savjesti, morala, etike, politike, rada, prakse, društvene prozivodnje, osjetila, percepcije, apercepcije, imaginacije, mašte, vizije, artikuliranog govora, biće upravljanja, rukovođenja, vladanja, samosvijesti, instikata, strasti, požuda, poroka, invencije, inovacije, kreacije, intuicije, i biće zajednice i društva. To su samo odlike, karakteristike i pojavne manifestacije kod čovjeka i ljudi koje kod raznih naroda, u različitim vremenima i na raznim mjestima manje ili više dolaze do izražaja, a nisu osnovne i bitne odrednice i suština čovjeka.

(nastavit će se)