Priredio: Đorđe Krajišnik

Ivo Andrić nije izvor duha ni Republike Srpske, ni savremene Bosne i Hercegovine

“U svom višegodišnjem nastojanju da napumpa simbolički kapital Republike Srpske, da se entitet, kao administrativno-teritorijalna jedinica države, konačno pretvori u državu samu, Milorad Dodik je konačno inaugurirao duh Republike Srpske. Za to mu je pogodan Ivo Andrić, kojeg bošnjački nacionalistički akademici optužuju za srpski nacionalizam i mržnju prema Bošnjacima, pripisujući mu čak i krivnju za genocid. I Dodik upravo treba takvo tumačenje, takvu sliku Andrića, mrzitelja nesrba.”, izjavio je Kenan Efendić, urednik portal radiosarajevo.ba. “Ivo Andrić, kao veliki pisac, evropski modernistički pisac, sigurno nije izvor duha ni Republike Srpske, ni savremene Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina, a u njoj i Dodikova paradržava Republika Srpska, odnosno sistemi vrijednosti koje se ovdje promiču, sigurno nemaju korijene u Andrićevom djelu. Andrić je sve ono što savremena Bosna i Hercegovina i u njoj Dodikova Republika Srpska nisu. Andrić predstavlja kvalitet i umijeće, prije svega, a potom i humanizam, ljubav prema malom, običnom čovjeku. Republika Srpska i Bosna i Hercegovina danas predstavljaju sveopšti nekvalitet, propast, antihumanizam i patnju običnog, malog čovjeka.”, istakao je dalje Efendić.

Novinar BIRNA-a BiH Eldin Hadžović za Blin magazine kaže: “Jeftina populistička manipulacija Andrićem i njegovim djelom nije neuobičajena na ovim prostorima, pa tvrdnju "Kamengrađana" Dodika i Kusturice -- da će tzv. Kamengrad "projektovati duh RS, koji proističe iz Andrićeve literature" -- iz mora sličnih budalaština izdvaja samo njena originalna skarednost.“ „U čitavom cirkusu oko Andrića nekako promiče činjenica da će Republika Srpska finansirati i patronizirati kičasti i megalomanski projekat jednog čovjeka, Emira Kusturice, koji je ranije izjavama da će u "Kamengradu vladati diktatura", već najavio da će taj posjed tretirati kao svoj privatni, slično kao i onaj na Mokroj Gori.“

„Ne znam šta je duh Republike Srpske, isto kao što ne znam sta je duh Federacije.“, kazao je za Blin magazin Boro Kontić, direktor Media Centra Sarajevo, te dodao „Tu vrstu metafizike zapravo ne razumijem, ali se nešto malo razumijem u Andrića i mislim da je on nesretan čovjek u smisli koliko se ljudi naslonilo na njega od kad je umro prije 36 godina. Bilo bi mnogo bolje da ljudi čitaju njegove knjige i govore o njima, nego što ga ovako s vremena na vrijeme uzmu pa ga koriste ili kao poštapalicu ili kao nešto na što se treba osloniti,to Andrić jednostavno nije zaslužio.“, zaključuje Kontić.

„Vrlo je jasno je da se radi o dvojici ideoloških manipulanata i da Andrić na žalost mora da trpi takve budale.“, kratko je prokomentarisao Enver Kazaz, profesor sa Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Oni su ogadili RS i onome ko ju je zaista volio i smatrao svojom

Damir Miljević magistar ekonomije iz Banjaluke je povodom izjave Dodika i Kusturice za Blin magazin rekao „Što se tiče te izjave, očito je da jedan totalno komercijalan proizvod pokušavaju iskoristiti u neke druge srhe, koristeći se nekim drugim sredstvima. Ja ne znam kakve veze ima njihov projekat sa duhom Republike Srpske.“, ističe Miljević, te zaključuje: „A šta je to duh RS ja na žalost niti znam, niti me interesuje, ali ovo što Milorad Dodik propagira nije sigurno.“

„Upoređivati Andrića sa RS je stvarno van pameti. Duh Ive Andrića je sadržan u čitavoj BiH, duh Ive Andrića je sadržan i ako hoćete u bivšoj Jugoslaviji. Jer, nemojte zaboraviti da je Andrić proveo jedno vreme u Beogradu i pisao sjajne stvari na beogradske teme. Prema tome to prisvajanje da je to samo RS je van pameti, uopšte van pameti; ali ko izjavljuje i ne čudi me. I druga stvar, na sve to imati onakav performans kojem će nazočiti oni koji su juče izašli ispod šatre, a sada će da slušaju Carmina Burana sa pratnjom bagera i kamiona! Da nije toliko smešno, pa ne znam, ja bih se zarozala od plača.“, rekla je za Blin Svetlana Cenić, analitičarka ekonomije iz Banjaluke, te o duhu Republike Srpske dodala: „Šta je duh RS? Nemoj samo da ga predstavljaju ovi na vlasti. Oni su ogadili RS i onome ko ju je zaista voleo i smatrao svojom ili maticom ili utočištem... ovo kako je oni predstavljaju to je katastrofa! Ako je duh RS krasti od vlastitog naroda pod krinkom patriotizma i RS, e onda stvarno treba nas ukinuti, to nije taj duh! Ne znam ni koji to duh promovišu ako kopiraju Beograd, propinju se na prste i pokušavaju da izigravaju blede kopije nekoga i nečega.

„To je jedna politička priča koju niko ozbiljan ne shvata ozbiljno, jer prosto ispada da od ameba do danas sve je išlo u pravcu  da se stvori Republika Srpska. To je nešto što je poprilično neozbiljno, da ne upotrijebim neku grublju riječ. S jedne strane to je politička floskula koju niko ozbiljno neće uzimati.  Naravno, to će se sutra u medijima eksploatisati u najvećoj mogućoj mjeri, ali iza toga ne postoji ništa što potkrijepljuje tu priču. Naročito ta istorija neka, jer je činjenica da je RS stvorena '91 godine, a do tada smo imali i BiH, i komunizam, i Austrougarsku , i Osmanlije i kraljeve bosanske  tako da je to prosto nešto što političari vrlo efektno koriste. A to je zbog toga što nema jednog kritičkog javnog mijenja koje bi  takve izjave doveli do apsurda.“ , ističe Srđan Puhalo, psiholog iz Banjaluke,  te zaključuje „Ja prosto ne mogu da razmišljam u tim metafizičkim postulatima, šta je duh, šta je duhovnost. Jer, s jedne strane kad zagusti čujemo da još nemamo izgrađen identitet , da se naša kultura nije dovoljno afirmisala; prije svega mislim na tu srpsku kulturu u BiH. S druge strane, kad im zatreba govori se o tom srpskom duhu koji se nastoji razgraditi, koji se nastoji uništiti. Tako da prosto  takve riječi kao što su duh, kao što su identitet su nešto što domaći političari veoma često koriste a da uopšte pojma nemaju šta stoji iza toga.“

Od ameba do danas sve je išlo u pravcu  da se stvori Republika Srpska

Predsjednik Demokratske partije Dragan Čavić je za Blin magazin o Andriću i onome što je za njega duh Republike Srpske rekao: „Ja mislim da Ivu Andrića prije svega treba čitati. Istina da se u njegovom djelu nigdje ne govori o RS jer je ono mnogo prije nastalo, ali ipak u njegovom djelu se reflektuje i ono što je danas duh RS i BiH. Po meni se to najbolje vidi u pripovijetci o Omer Paši Latasu. On je poslat ovdje od strane turskog cara, polovinom devetanestog vijeka, prije svega da uredi stanje među pobunjenom oligarhijom, tako da mi on nekako liči na Visokog predstavnika. Jer, Omer Paša Latas je bio Visoki predstavnik onog vremena. Sa sobom je doveo askre, vojnike, ti askeri su bili ono što je danas Eufor ili što je bio Esfor; pod jednom zastavom i hrišćani i muslimani, i svi pod upravom velike Turske imperije.“, kada je u pitanju duh RS Čavić ovako razmišlja: „Mislim da je prije svega RS izraz viševijekovne težnje srpskog naroda u Bosni i Hercegovini da dobije neku vrstu autonomije, odnosno da dobije neku vrstu  državnosti. U tome ja vidim taj kontinuitet vijekovnog trajanja,  taj kontinuitet su na razne načine opisivali razni pisci.

Za mene je duh RS koncentracija istorijske želje i volje srpskog naroda u BiH da dobije ogovarajući, nacionalni, teritorijalni i administrativni status. To je za mene u suštini RS danas, kao duh jedne viševijekovne težnje, a izraz jedne nepokolebljive volje i spleta političkih, regionalnih i globalnih okolnosti u kojima je RS nastala. Jer, ipak treba imati u vidu da je RS iako je bila samoproglašena država od ’92 do ’95 bila nepriznata međunarodno i svi su je nazivali takozvana. Od ’95, od Dejtonskog mirovnog sporazuma ona je entitet u suverenoj državi BiH, ali ona više nije takozvana. Ona ima tu visoku autonomiju unutra države BiH i mislim da je to u stvari manifestacija viševijekovnog duha srpskog naroda na ovom prostoru da dobije odgovarajući administrativni, teritorijalni ili državni status. To je po meni duh RS, iako je teško govoriti o duhovima.“, zaključio je predsjednik Demokratske partije.

„Kada govorimo o duhu ili duši srpskog naroda jedini način na koji bi to mogli shvatit jeste da je Kosovo duša srpskog naroda. Dakle, po meni duša srpskog naroda može biti jedino Kosovo, a sve dalje što se priča je čista improvizacija i pokriće za neku dnevnu politiku.“, kaže Zdravko Krsmanović, predsjednik Nove socijalističke partije, te o izgradnji Andrićgrada dodaje: „O Andrićgradu se govori a još nije ni počela njegova gradnja, jasno je da se to gradi privatno, tačnije Andrićgrad gradi čovjek u privatnoj režiji koristeći sredstva države. Oni prave sebi spomenik za života narodnim parama.“, zaključuje Krsmanović.

„Duh Republike Srpske ne proističe samo iz Andrićevog djela, duh RS je jedna pozitivna tekovina od '92 godine na ovamo iza koje stoje svi građani RS, posebno 18.500 boraca koji su položili svoj život za nju . To je duh RS. A pozitivan duh RS nije samo u Andrićevom djelu nego je djelo svih onih ljudi koji su živjeli na njenoj teritoriji i stvarali je.“ , izjavio je za Blin Danijel Simić, urednik portala frontal.rs.

Za Ognjena Tadića iz Srpske demokratske stranke Dodik i Kusturica ovom izjavom:  „žele da opravdaju jedan projekat, koji bar iz primjera Drvengrada može biti koristan i uspješan.“, Tadić u nastavku svoje izjave za Blin navodi: „Ne znam koliko bi se nobelovac Ivo Andrić složio sa njihovim konstatacijama, ali literatura ima tu karakteristiku da pruža mogućnost čitaocima da je tumače po sopstvenom shvatanju i doživljaju. Što se tiče mene lično Republika Srpska je identitet koji na žalost još uvijek nije opisan, a sigurno da nije opisan u Andrićevim djelima. Ima nešto od onoga o čemu je Andrić pisao i u fundamentiam RS. Međutim, bilo šta što nastane kao refleksija na vremena i događaje o kojima je Andrić pisao istovremeno ima karakteristiku nekog otpora, pa i neke frustracije zbog viševijekovnog ropstva. RS nije to, ona je forma i sadržaj koji je srpski narod izabrao kao svoju budućnost.“, zaključio je Tadić.

Na kraju, ovu anketu ćemo zaključiti nešto dužim citatom iz Andrićenog romana „Na Drini ćuprija“ koji ipak sam za sebe govori mnogo više od svih interpretacija i manipulacija:

“Ljudi su se podijelili na progonjene i na one koji gone. Ona gladna životinja koja živi u čovjeku i ne smije da se pojavi dok se ne uklone prepreke dobrih običaja i zakona, sad je oslobođena. Znak je dat, prepreke su uklonjene. Kao što se često u ljudskoj povjesnici dešava, prešutno su dopušteni nasilje i pljačka, pa i ubijanje, pod uslovom da se vrši u ime viših interesa, pod utvrđenim parolama, nad ograničenim brojem ljudi, određenog imena i ubjeđenja. (...) Za nekoliko trenutaka zbrisana je čaršija koja je počivala na vjekovnoj tradiciji, u kojoj je uvijek bilo i pritajene mržnje, i surevnjivosti i vjerske netrpeljivosti i osveštanih grubosti i svirepstva ali i čojstva i merhameta i osjećanja za red i mjeru, osjećanja koje je sve te zle nagone i grube navike držalo u snošljivim granicama i, na kraju, mirilo ih i podvrgavalo opštim interesima zajedničkog života. Ljudi koji su četrdeset godina vodili riječ u čaršiji nestali su preko noći, kao da su svi odjednom pomrli zajedno sa navikama, shvatanjima i ustanovama koje su oni oličavali.”

(BLIN MAGAZIN)