I jedan od posljednjih zločinaca nad Srbima iz Drugog svjetskog rata je umro, a da ga nije dohvatila ruka pravde. Milivoj Ašner, šef ustaške policije tokom NDH, čovjek odgovoran za ubistva na stotine srpskih civila, preminuo je prošle nedjelje u svom domu u Klagenfurtu.

Njegov slučaj samo je podsjetio na činjenicu da oni koji su činili zvjerstva nad Srbima, u ogromnoj većini uspijevaju da izbjegnu kaznu.

Bez ulaženja u priču ko se kome izvinio zbog zlodjela tokom Drugog svjetskog rata ili sukoba na teritoriji Jugoslavije devedesetih godina prošlog vijeka, i bez bolnog i neukusnog prebrojavanja i poređenja okrutnih zločina Press je pokušao da sazna ko je odgovoran za to što mnogi osvjedočeni zločinci i dalje žive lagodno, ali i ima li u tome krivice naše države.

Srbija neiskusna i neoprezna

Jer, ako po strani i ostavimo preminule komandante NDH, vinovnici zločina nad srpskim civilima ili vojnicima u Sarajevu, Tuzli, Bratuncu, u Krajini, pa na Kosovu i Metohiji danas ne brinu da će ih Srbija goniti ili osuditi, sve zarad nekog „pomirenja u regionu", a zvaničnom Zagrebu ili Sarajevu ne pada na pamet da daju takav „oprost" optuženim Srbima.

Ispada, tako, da su za zločine nad Srbima osuđeni samo Draža Mihailović i Ante Gotovina, a ovaj drugi, uz to još nepravosnažno!

- Trenutno sve zaista tako izgleda, mada bi moralo da se promeni - kaže za Press istoričar Pero Simić.

On je oprezni optimista da će do pravde doći.

- Mi smo kao država uletali u neke stvari pomalo neiskusno i neoprezno. Takav je, recimo, slučaj Ejupa Ganića. Tražimo njegovo izručenje, a molimo se da do toga ne dođe, jer nemamo spreman slučaj. Ali, država mora da pokaže da ne funkcioniše samo na gestovima, već da ima sudove koji mogu da završe ovaj posao. Politički problem ne postoji, jer bi naša javnost apsolutno podržala ovakve odluke.

Psiholog Žarko Trebješanin slaže se da percepcija pravde kao žene koja žmuri na jedno oko izaziva frustracije u srpskom narodu.

- Mi još ne znamo ni koliko je ljudi pobijeno u Jasenovcu, niti koliko ih je stradalo u ovim ratovima, a ne i ko je za to kriv. Tu stvarno ima nečega što je nebriga i neodgovornost države - objašnjava Trebješanin, koji kao dobar primjer navodi Jevreje.

- Oni imaju popis pobijenih po imenima, i to je ono što je, prosto, prvi korak ka utvrđivanju istine. Žrtve su žrtve i nema razloga da se zločinci ne privedu pravdi.

Momčilo Pavlović, direktor Instituta za savremenu istoriju, navodi da je Srbija samo naslijedila lošu praksu iz bivše Jugoslavije.

- Zbog ideja jugoslovenstva zločini nad Srbima su skrajnuti, a „jugoslovenska" opcija je želela da se sve to zaboravi. Ubrzo je došla 1948. godina i komunisti su dobili drugu „ciljnu grupu" za obračun. U Srbiji nije napravljeno nijedno čestito istraživanje, pa su se u isti koš trpali nešto što istorijski nije isto, poput ljotićevaca, nedićevaca ili četnika Draže Mihailovića - navodi Pavlović.

Ovaj istoričar smatra da je Srbiji potreban sistematski pristup.

- Čini mi se kao da ne postoji dobra volja države da temeljno ispita zločine, popiše žrtve i procesuira zločince. A to bi, naprotiv, morao da bude primarni državni posao - ocjenjuje Pavlović.

- Niz pojedinačnih pokušaja nekih istraga može da izazove samo kontraefekat, ako iza toga ne stoji vlast.

Pomirenje s mrtvima

Smrt Milivoja Ašnera podsjetila je istoričara Miodraga Jankovića na sudbinu ministra unutrašnjih poslova NDH Andrije Artukovića, koji je došao u Hrvatsku tek sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka, da bi, poslije „suđenja", umro u svom Zagrebu.

- Ničim drugim osim političkim pritiskom na Srbe ne može se objasniti činjenica da ratni zločinci poput Artukovića umiru u svom krevetu - smatra Janković.

- Imamo puno pravo, pred istorijom i pred našim mrtvima, da se zapitamo ko nas je sve u 20. vijeku ubijao i ko zbog toga treba da snosi odgovornost. Država treba da, kao što je uradila za Dražu Mihailovića, oformi komisiju koja bi istražila zločine nad Srbima u poslednjem veku. Ne samo ustaške ili nemačke, već i italijanske, bugarske, mađarske, albanske, pa i slovenačke u poslednjim sukobima. To bi bilo logično i pravedno.

(Press, BLIN, sv)