Mirko Kovac, književnik cija su djela trajno upisana u cijeli južnoslavenski prostor, scenarist, dramski pisac i dobitnik brojnih književnih nagrada, prisjeca se za “Novosti” svojih pocetaka, analizira aktualne društvene fenomene i najavljuje novu knjigu memoarskih zapisa “Vrijeme koje se udaljava”.

Zavicajem ste vezani uz Bosnu i Hercegovinu, stvarali ste u Beogradu i Zagrebu, posljednja dva desetljeca živite u Istri. Jeste li nostalgicni za nekim prošlim vremenima u bilo kojem smislu?

- Stalno sam se opirao tome da je, primjerice, moj roman “Grad u zrcalu” nostalgicna knjiga. Bojeci se tog termina koji je nekako na udaru kao reakcionaran, tražio sam lakše pojmove, poput sjete ili melankolije. Medutim, kad god želimo ocuvati nešto što se mijenja i vracati se izvornom znacenju, ne možemo to izvesti bez nostalgije. Nikad ne razmišljam o necemu što je prošlo s nekim uzdahom, znao sam da ce proci, ali neki miris, neka rijec, neka fotografija, vrate mi sliku koja nužno potakne nostalgiju. Skloniji sam ironiji i samoironiji, možda me to spašava od nekih teških nostalgija koje mogu biti itekako bolne.

Beograd kakav je bio

U Beogradu ste se ostvarili kao pisac vec prvim romanom “Gubilište”, nakon kojeg je na vas pokrenuta hajka radi “crne slike društva” koju ste tematizirali. Što vam danas predstavlja grad o kojem pišete u romanu “Kristalne rešetke”, opisujuci ga onakvim kakav više ne postoji?

- Grad iz “Kristalnih rešetki” je Beograd kakav je nekad bio. Prisjecam ga se i u svojoj novoj memoarskoj knjizi na kojoj upravo radim. Uvijek smo isticali da pripadamo “beogradskoj školi”. Naša grupa, koju su pocetkom šezdesetih cinili Danilo Kiš, Filip David, Borislav Pekic i Miro Glavurtic, ispocetka nije bila grupa u ideološkom nego u literarnom smislu: citali smo jedni drugima svoje nove radove, diskutirali o literaturi, književnost je bila naša opsesija. I mene je kasnije iznenadilo da sam uzeo u ruke “politicko pero”, kako bi to rekao Thomas Mann, i kasnih osamdesetih pisao politicke tekstove, ali to mi se cinilo nužnim. Nema dvojbe da me je Beograd oblikovao kao pisca, iako sam se paralelno poceo baviti filmom i kazalištem; filmom uglavnom u Zagrebu, tako da sam u poduljim razdobljima živio u tom gradu. U ovom trenutku nemam neku želju ili potrebu otici u Beograd, gdje nisam bio dvadeset godina, što ne znaci da imam bilo kakvu odbojnost. Uskoro cu na poziv izdavaca, B92, promovirati svoje knjige u Beogradu.

Koji su motivi vaše nove knjige?

- Cini mi se da s memoarskom knjigom “Vrijeme koje se udaljava” svodim svoju životnu bilancu, životnu povijest. Žanrovski sam je odredio kao roman-memoare, cak ne znam stoji li to kao odrednica, ali knjiga uzima iz oba ta žanra. Tu su žive i mrtve, stvarne osobe. Vrijeme djetinjstva, školovanja, mladosti. Ma koliko neka osoba koja ulazi u knjigu bila poznata i slavna, o njoj cu pisati samo ako ima literarnu snagu. Knjigu pišem iz sadašnjeg vremena, opisujuci i dogadaje koji se zbivaju dok je pišem, opisujuci ponešto od onoga što se ovdje zbivalo, tako da spajam vremena. Želim da ovaj prošli rat nade odjeka u ovoj knjizi, a to se može postici samo preko dogadaja i sudbina koje su me izravno dirnule. Kroz moju su kucu prošle price i price onih koji su izbjegli iz Bosne, medu njima je bilo i mojih dobrih prijatelja. Upravo se odavde taj svijet osipao po svijetu. Ponekad se bojim hocu li uspjeti sve to ispricati.

Što vam je draže pisati, romane ili politicke eseje?

- Roman mi je na prvom mjestu, ali su i ostali rodovi privlacni. S najvecim sam užitkom pisao tekstove za “Feral”, nisu bili samo politicki nego i eseji o književnosti. Pisao sam ih tako da ih mogu jednog dana provjeriti i uvrstiti u knjigu. To sam i ucinio.

Von Trier i Kusturica

Potpisujete scenarije za neke od najpoznatijih filmova jugoslavenske kinematografije: “Male vojnike”, “Lisice”, “Okupaciju u 26 slika”, “Pad Italije”. Koliko vam je taj zanat koristio u bavljenju literaturom?

- Danilo Kiš postavio je jednu zgodnu tezu da je opasno pisati roman za romanom; govorio je o tzv. psihološkim pauzama, za koje sam se osobno uvjerio da su nužne. Svatko je od nas to prakticirao, ne kao neko pravilo ili kanon, nego su naprosto i prilike diktirale taj ritam. Kiš je bio lektor u Francuskoj, ja sam zaplovio u filmske vode, David se bavio dramaturgijom na televiziji i filmu, i Pekic se motao oko filma, ali njegova je prednost bila što je mogao dnevno napisati i po dvadesetak stranica, a mi ostali cijedili smo kap po kap. Rad na filmu jako mi je  koristio, upoznao sam veliki broj ljudi, prica, sudbina, stalno sam bio u pokretu. Cak sam i svoje prijatelje uvlacio u filmske poslice: na špici filma “Okupacija u 26 slika” stoje imena Kiša i Davida kao suradnika na scenariju.

Koji vam je film osobno najdraži?

- Prije svega “Mali vojnici” redatelja Bate Cengica, bio je to moj prvi scenarij. Taj je film ušao u izbor za Zlatnu palmu u Cannesu, govorilo se da ce nagradu dijeliti s madarskim redateljem Miklósem Jancsóm, ali tada su se dogodile studentske demonstracije i Cannes je rasturen kao buržujska institucija. Taj je film bio neka vrsta uvoda u tzv. crni val. Drage su mi i “Lisice” Krste Papica. Sa Zafranovicem sam radio više filmova, oni su bili ili hvaljeni ili kudeni.

Pratite li danas festival u Cannesu? Kako komentirate frku što se digla oko Larsa von Triera, koji je nespretno izjavio kako je “uistinu želio biti Židov”, no otkrio je da je “nacist”, nakon cega se ispricao, ali je ipak udaljen s festivala?

- Pratim Cannes, koji puno znaci malim i nepoznatim kinematografijama. Von Trier je veliki redatelj, njegov film “Evropa” je snažno djelo, a “Lomeci valove” bio je kultni film devedesetih. On nema potrebe za vanjskim i glupim efektima dok god dobro radi. Ne razumijem kako je mogao reci nešto tako banalno, nedostojno njegova talenta. Isto tako, ne razumijem da mu brane prilaz u dvoranu u kojoj mirno sjedi Emir Kusturica, obožavatelj srpskih ratnih zlocinaca.

Nemam osjecaj pripadnosti

Nakon dramaticnih promjena devedesetih, cini se da nove generacije pisaca nerijetko, više no ikad, tragaju i tematiziraju neke izgubljene identitete. Moramo li biti doista ono što nam je rodenjem odredeno, moramo li se pokoriti tako stecenom identitetu ili se možemo pobuniti, odbaciti ga i pronaci neko drugo sklonište?

- Mislim da potraga za identitetom ne mora biti ništa loše. Osobno nemam nikakav osjecaj pripadnosti: zajednici, društvu, naciji, vjeri. Usamljen sam u svim tim skupinama, što je možda moj nedostatak. Ali imam osjecaj pripadnosti prijateljima, drugarima, onima koje volim. Tu sam iskren i odan. Sve se može izabrati, nacija, jezik, ljubav. Samo oprez: ne cini to u pogrešnom trenutku ili iz nekog interesa! Opet, bolje je tragati za identitetom nego biti samozadovoljan ili se utvrditi u bunkere svojih nacija. Draži su mi oni koji ruše mitove od onih koji ih velicaju. Bolji su oni koji se odricu svojih nacija, ako je u njima ugrožena pravda, od onih koji se busaju u prsa hrvatska, srpska ili koja vec. Rodoljublje je cesto zaslijepljenost i samo jedna istina, obicno pogrešna. Rodoljublje opravdava mnoga zla.

Kako vidite Hrvatsku danas i kakav je vaš stav o njezinu ulasku u Europsku uniju?

- Kako Hrvatska više nazaduje, tako je, cini se, bliže Evropi. Zemlja koja hoce u EU poziva se na Tudmanovu ostavštinu, a to znaci uskogrudni nacionalizam, korupciju, laž, pljacku, genocidne nakane. O tome govori ministar unutarnjih poslova na mjestu gdje bi trebalo iskazati neku sucut, obecava javnosti, obecava Evropi Tudmanovu Hrvatsku. Zamislite tu viziju! Uopce, povratak necemu je nemoc, a povratak onom najgorem cista je bijeda. To znaci vracanje zlocinima, progonima, brojenjima krvnih zrnaca, izolaciji. Tragicno je vracati se cak i dobrim doktrinama.

Rado bih glasao protiv ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, ali to bi znacilo ici na ruku vladajucima koji su antievropejci, koji sve to cine samo radi toga da bi dobili poene za ostanak na vlasti. Sve je tu neiskreno. Sjetimo se kako je Sanader jednom rukom vukao voljenu Hrvatsku u Evropu, a drugom je pljackao. Ako Hrvatska s ovom vladom ude u EU, ona ce tamo biti simpatizer i navijac desnice, a to je jadna uloga. Na kulturnom i ekonomskom planu, ona nece znaciti ništa. Bit ce kao i s NATO paktom: možeš ponuditi bataljun vojnika koji ce ratovati u nekim zemljama protiv kojih, u principu, ne bi trebalo ništa imati. Ne vidim što Hrvatska uopce ima protiv Libije. Tamo rade naši ljudi i prehranjuju svoje obitelji. Hrvatska je takoreci do jucer bila rušena, a sada je kao clanica NATO pakta suglasna s rušenjem Libije. Ne vjerujem da mocnici tjeraju Gadafija zbog njegova nacina odijevanja. Da se razumijemo, meni nije simpatican Gadafi, ali neka njegov narod odluci. Ocito radimo za racun svjetskog kapitala, od kojega necemo imati ništa osim visokih kamata na kredite.

Najgora je šutnja

Poznata je vaša odbojnost prema masi, gomili u kojoj “nitko ne vidi dalje od zatiljka onoga ispred sebe”. Mislite li i danas isto? Evo, u martovskim prosvjedima protiv Vlade sudjelovala je ta gomila, od lijevih do desnih, od anarhista do demokršcana?

- I od najgorih, neartikuliranih prosvjeda gora je šutnja, trpljenje, poslušnost. Prosvjedi su dobri cak i kad propadnu. Sudjelovao sam na mnogim beogradskim demonstracijama protiv Miloševiceva režima. Govorio sam više puta pred masom, bio sam na govornicama s ljudima kojima orah iz ruke ne bih uzeo, ali govorio sam svoje stvari, ono što mislim. Moram reci da imam strah od mase, dovoljna je iskrica da pocne nasilje. Teško je prosvjede usmjeriti. Ali, ako se cuje nekoliko dobrih, pametnih glasova, onda su uspjeli. Ljudi ce se hvatati za te rijeci, to je nacin da razluce dobro od lošeg. Ako neka budala pocne lupetati, raja to brzo skuži.

Koja je razlika izmedu demonstracija protiv Miloševica iz devedesetih i nedavnih u Zagrebu? Na beogradskim prosvjedima sve ono intelektualno što vrijedi, što je pošteno i pametno, bilo je na ulicama. Na zagrebackim protestima nisam vidio poznate javne intelektualce, možda njih sedmero-osmero, ali to je malo. Cini mi se da javni intelektualci, mjerodavni da stvari definiraju, nekako izumiru. Izgubili su se ili priklonili gazdama, otišli u prošlost, našli utocište u crkvi, utopili se u politici. Ili možda griješim. Ne slažem se da su sve stranke iste, to prije što to lansira vladajuca stranka, ali ne znaci da cu osuditi svrhu demonstracija u cjelini.

Nedavno preminuli pisac Ernesto Sabato napisao je da živimo u vrijeme u kojem se buducnost cini uništenom. Mogu li nove generacije nanovo urediti svijet, u kojem umjesto našeg izvornog ja oponašamo svijet strojeva i tehnološkog razvoja, a tjeskoba je dosegla krajnju vrijednost?

- Sve što Sabato kaže, potpisujem. Buducnost je uništena ako je ne vidiš, ako na nju ne misliš, ma koliko ona bila metafizicka cinjenica, dakle nešto nepredvidivo. Tjeskoba je težak osjecaj, ali pisac mora znati crpiti iz tjeskobe. Pa i Sabato je tako nastao, tražeci kroz pisanje izlaz iz tjeskobnosti. Uvjeren sam da je nužno da nove generacije preispitaju svijet kakav im ostavljamo, da ga mijenjaju i prilagode, po cijenu stalnih protesta i revolucija.

Kako gledate na ponovni dolazak pape u Hrvatsku? Bi li se aktualna vlast trebala uhvatiti ukoštac sa svojim grijesima i vjeru prakticirati kao intimu, a ne kao paradu?

– Ovaj je papa hadezeovac, izvali neku glupost, a poslije to demantira. Kao što je hadezeovski i hrvatski katolicki kler, koji nije žalio sredstva svog siromašnog puka da bi papa nekim svojim autoritetom, ako ga uopce ima, pomogao stranci u krizi. Prethodni papa imao je neku karizmu, pisao sam o njemu, nazvao sam ga kolegom piscem, iako su meni svi pape isti, u istim kostimima, s istom retorikom. Wojtyla je barem, tako vele njegovi biografi, bio jebac, švaler, glumio je u nekim amaterskim kazališnim trupama, pisao pjesme, recitirao i, što je za mene bitno, bio je, kažu, odlican vratar, koji bi danas umjesto Van der Sara mogao stati na gol Manchester Uniteda. Uza sve, nosio je i neku dramaticnost, ja sam se uvijek bojao da ce na javnoj sceni zaspati. Volio sam kako se na aerodromima klanja i ljubi zemlju. Ali, ako papa nešto znaci vjernicima, to vlast ne bi smjela zlorabiti u politicke svrhe. Ostavite papu vjernicima, to prije što je neukusno gledati kako se bivši komunisti križaju i plaze pred njim. Oni uvijek moraju nekome ljubiti ruku.

(Novosti, e-novine, Blin/đk)