Naime u Parsovićima je bila komanda 45. BBR. „Neretvica" iz čijeg se zatvora Čika Jovo obratio “prijatelju sarajevskom”.
Analizom dva stenograma presretnutih razgovora tajnog prisluškivanja kabineta načelnika Štaba Vrhovne komande Sefera Halilovića, koje je MUP vodio pod kodnim imenom „Skup", bez sumnje se vidi da načelnik ŠVK nije poduzimao korake da pokrene pitanje - zašto se vodi krivični postupak protiv zamjenika načelnika ŠVK Jove Divjaka, naprotiv nastoji se putem Nerzuka Ćurka prigušiti vijest koja je redovnim putem poslana da se emituje – sa stanovišta načelnika ŠVK Sefera Halilovića i Fahre Radončića vijest je procurila, putem BHT objavljeno je hapšenje Jovana Divjaka.
Sabiranjem i procjenom navedenih činjenica, proizlazi da je naređenje o hapšenju Čika Jove bez sumnje jedino moglo doći iz kabineta Sefera Halilovića - načelnika ŠVK.
Kako se vidi iz pisma kojeg je Vildana Selimbegović objavila u “Oslobođenju” - Čika Jovin vapaj za pravdom - „drugu sarajevskom„ , razlog hapšenja ni Čika Jovi nije poznat, ali bi se moglo špekulirati da je Čika Jovo uklonjen zbog izvođenja tadašnje propale operacije "Koverat" na čelu sa Vehbijom Karićem, kada su se na Jahorini zbog loše koordinacije borbenih dejstava međusobno poranjavali pripadnici 4. korpusa koji su učestvovali, nakon čega su u bježanju jednih od drugih, izgubljenim borcima otpadali promrzli prsti. Borci su u takvom stanju lutali danima na temperaturama ispod nule.
Bilo da se radi o špekulaciji ili ne, odlukom komandanta 4-tog korpusa Arifa Pašalića od 8.12.1992. godine vidljivo je da je osim Čika Jove, koji je uhapšen najkasnije 03.12.1993. godine, pritvor na 30 dana određen za još deset lica.
Pod tačkom 8 navedene odluke pritvor je određen i lica se po toj odluci imaju smjestiti u zatvor Čelebići, iz čega proizilazi pitanje da li je komanda brigade "Neretvica", na čelu sa Hasom Hakalovićem, ignorisala naređenje komandanta 4-tog korpusa Arifa Pašalića, te Jovana Divjaka i druga lica svojevoljno odvode u zatvor brigade „Neretvica", čiji pravosudni organi su vodili postupak protiv Čika Jove i drugih oficira.
Komisija, koja je osnovana za potrebe ovih radnji, osnovana je 03.12.1992. godine, što znači da je Jovo Divjak uhapšen 02.12.1992. godine ili prije.
Izvještaj Asima Hadžovića, predsjednika Komisije 4. korpusa, o sprovedenom disciplinskom izviđaju broj 1129-1/5 od 07.12.1993. godine, poslat 4. korpusu, na strani 3, u zadnjem pasusu, jasno ukazuje na to da se istražni postupak preko Arifa Pašalića vodi pod nadzorom načelnika ŠVK Sefera Halilovića .
“DANI”, str 30 , Pljačka, otimačina.
Objavljeni tekst u ,,Danima” od 28.01.2011. godine, pod naslovom „Reci Zuki oba ću mu oka iskopat, da ne radi ono sto radi!", riječi su Dike Omerbegović, šefice Kabineta načelnika ŠVK Sefera Halilovića, izgovorene, u prvoj polovini 22.04.1993. godine, u razgovoru sa Nihadom Bojadžićem, na koje riječi joj Bojadžić odgovara "Ne radi Zuka, radim ja", no cilj naše istrage ne vodi da istražujemo kakva to nedjela Nihad Bojadžić radi.
Predmet prednjeg razgovora nisu ni Bojadžić ni Ališpago, nego netrpeljivost prema nemuslimanima u kabinetu Sefera Halilovića, koja se uočava u riječima Dike Omerbegović u vezi Stjepana Šibera, kojoj se kosa na glavi diže kad čuje za njega. Dika Omerbegović se ospe kad čuje za Stjepana Šibera, on je za nju ustaša čuje se iz. kabineta Sefra Halilovića u navedenom stenogrmu, što jedna sekretarica Dika ne bi smjela raditi ako je načelnik ŠVK Sefer Halilović konstruktor multietničke ARBiH.
Sve u svemu, po mnogim dostupnim informacijama, pričalo se da je ružeći Sefera Halilovića, Alija Izetbegović lično oslobodio Čika Jovu, doduše nije ni poznato da je Alija Izetbegović hapsio svoje saradnike nemuslimane u Predsjedništvu Predsjedništva.
Istina je u ovom trenutku nama nedostupna, obzirom da historiju pišu preživjeli, jer pobjednika u prethodnom ratu u Bošnjaka nema.
Kad saberemo sva svojatanja i konstrukcije, multientička ARBiH politika hoće predstaviti da je navodno Sefer Halilović pravio multietničku Armiju BiH, nasuprot navodnom fundamentalisti Aliji Izetbegoviću.
No, da se vratimo Parsovićima, odakle Arif Pašalić po naređenju Sefera Halilovića nalaže sprovođenje Čika Jove kako bi se isti predao u daljnju nadležnost Vehbiji Kariću.
Naređenje Arifa Pašalića broj 1129 -1/4 od 05.12.1992. godine ukazuje na to da je sistem krivičnog gonjenja u Komandi brigade „Neretvica" u Parsovićima funkcionisao.
Pretražujući internet stranice, o zatvoru u Parsovićima gdje se vodi proces Čika Jovi, konstantno se prezentiraju razne informacije o zločinu u Trusini, koja je bila u zoni odgovornosti brigade „Neretvica" čija je komanda smještena u osnovnoj školi u Parsovićima, u kojoj je Čika Jovo bio uhapšen i procesuiran. Nismo mogli da se ne upitamo da li se proces vodi i za Trusinu ili samo za naručena procesuiranja po direktivi načelnika ŠVK.
U dosadašnjem toku postupka nismo mogli da ne postavimo pitanje “Kako to da se zločin dogodio u zoni odgovornosti za koju odgovara brigada „Neretvica", a da je Zuka optužen za komandnu odgovornost?”.
Znali smo da će upuštanje u dodatnu radnju dokazivanja koštati vremena, ali to ipak činimo i to tragom najbližem istini, koliko je to moguće iz naše pozicije.
U sljedećem saznajemo da se Zuki stavlja na teret da je u svojstvu zapovjednika specijalnog odreda za posebne namjene ŠVK-a
"Iako je znao da su njemu podređeni počinili zločin, nije poduzeo nužne i razumne mjere da počinitelji budu kažnjeni”.
Odmah se dajemo na posao i na vezi imamo našeg visoko vojno obrazovanog prijatelja da nam pomogne. Nakon što smo ga upoznali o našim saznanjima, pojašnjava nam kako je zona odgovornosti najsličnija jednoj familiji, koja ima svog komandanta, dakle gazda se pita, odgvoran je za sve što se događa u kući.
Niko, baš niko, ne može doći u vašu kuću i donositi bilo kakve odluke, kao npr. kad će biti postavljen ručak, kada će vaša djeca krenuti u školu, kakva je odluka o premještanju namještaja po kući i sl. Proizlazi da je vojska specijalnog odreda mogla jedino djelovati u kući zvanoj zona odgovornosti brigade „Neretvica" samo kao pretpočinjena - pod komandom gazde kuće, kao što je to u naredbi komande 4-tog korpusa broj: 01-556/93 od 24.01.1993. godine kojom je komandant 4-tog korpusa naredio ulazak jedinice iz predmetnog naređenja u formacijski sastav i pod komandu 45. BBR.
Nerazumno je zašto se komandna odgovornost optužnicom stavlja Zulfikaru Ališpagi na teret, a ne stavlja se na teret gazdi kuće, nejasno je iz razloga što se zločin morao krivično goniti u kući koja je imala uslove za to, kao u slučaju procesuiranja Jove Divjaka i ostalih.
Poznato je da odredi u rangu bataljona formacijski nemaju ni ovlaštenja ni mogućnost da poduzimaju krivično gonjenje. upućeniji kažu da je operativna grupa “Igman” imala komandne ingerencije nad SOPN ŠVK.
Po svemu proizlazi da je nadređeni odredu bio obavezan da, ako je znao za zločin, to saznanje prenese na nadležnog za kojeg kažete da se zvao Štab Vrhovne komande, ili operativnu grupu “Igman” koja je imala određene ingerencije nad SOPN-om.
Operativna grupa “Igman”, kao privremena formacija nije imala u svom sastavu VP iz čega proizilazi da je ispravno bilo da se upozna načelnik ŠVK Kako bi kao nadležni poduzeo potrebne mjere.
Hvala našem vojnom ekspertu na pomoći, daljnjom istragom odbrane nismo uspjeli saznati pravo stanje stvari “in tempore crimine” o tome da li je Zulfikar Ališpago znao za zločin.
Upornost nam se isplatila. Nalazimo video snimak, a uz njega i transkript, sa sastanka komandanata HVO-a i ARBiH Milivoja Petkovića i Sefera Halilovića od dana 04.05.1993. godine, u bazi „UN", španski bataljon u Jablanici, u kojem se razgovorom raspravlja o zločinu u Trusini, pri čemu nadležni komandant z/o 4-tog korpusa dobija naređenje od Sefera Halilovića u vezi rasvjetljavanja zločina u Trusini.
Nije nam poznato da li je Sefer Halilović to saznanje dobio od Zulfikara Ališpage, ali se ponovo obraćamo našem vojnom ekspertu koji pojašnjava: “Bez obzira od koga je informacija došla, Sefer, Arif i komandant brigade u čijoj se zoni odgovornosti dogodio zločin, nisu smjeli propustiti da ne sprovedu krivično gonjenje, jer su iz prezentiranog bez sumnje znali”.
Ako se radilo o vojnom cilju, onda je borbeno djelovanje u nadležnosti brigade „Neretvica" moralo biti naređeno od strane komandanta 4-tog korpusa Arifa Pašalića, po odobrenju štaba vrhovne komande, pri čemu je ŠVK morao sankcionisati sve starješine niz lanac komandovanja koji su propustili da izvrše svoje obaveze, pa i Zulfikara Ališpagu, ako je znao, a nije upoznao nadležne, što nije učinjeno iz nama nepoznatih razloga, iz čega proizlazi da je neka veća sila spriječila komandanta 4-tog korpusa Arifa Pašalića da izvrši naređenje dobijeno od načelnika ŠVK Sefera Halilovića da ispita zločin u Trusini, koja se je nalazila u zoni odgovornosti 4. korpusa.
Načelnik ŠVK Sefer Halilović je morao da snosi odgovornost za neizvršenje naređenja svojeg podređenog, upravo je Sefer Halilović ta veća sila.
45. BBR je po teritoriji i ljudstvu među najvećim brigadama ARBiH u Hercegovini, koja je u svojoj strukturi imala pravosudne organe, zbog čega se računala i dobro ustrojenom brigadom, koja je po pravilu službe jedino mogla hapsiti i procesuirati člana ŠVK-a, zamjenika načelnika ŠVK-a, generala Čika Jovu.
Po naređenju ŠVK-a koje je lancem komandovanja moralo u 45. BBR doći preko nadležnog 4-tog korpusa, poređenja radi, kad je Jusuf - Juka Prazina na svoju ruku hapsio Vehbiju Karića, ŠVK je odmah naredio razoružavanje i hapšenje Juke Prazine, što nije slučaj sa hapšenjem komandne strukture 45. BBR., što je isto kao Juku hapsila člana ŠVK generala Jovu Divjaka iz čega se vidi da je to ŠVK odobravao ili naredio.
Naš istražni tim je na web stranici pronašao stenograme presretnutih razgovora Fahre Radončića i načelnika ŠVK-a Sefera Halilovića povodom hapšenja Jovana Divjaka, što znači da se poštovalo pravilo službe da se mora upoznati nadređeni.
Postavlja se pitanje šta ako je ŠVK znao, da je dio odreda predpočinjen 45. BBR., učestvovao u zločinu nad hrvatskim civilima u selu Trusina.
Da li je Zulfikar Ališpago znao za prednju okolnost ili ne, to nismo uspjeli saznati, ali smo saznali putem video snimka sa mirovnog sastanka Sefera Halilovića i Milivoja Petkovića u bazi španskog bataljona 04.05.1993. godine da je Sefer Halilović znao da je počinjen zločin u selu Trusina.
Malo smo se raspitali u krugovima upoznatih i došli do saznanja da su sve jedinice u općini Konjic i Jablanica djelovale pod komandom o.g. “Igman”.
Također smo istragom odbrane saznali da je Sefer Halilović bio osnivač i direktni nadređeni odreda, koji je jedini imao ingerencije da podredi SOPN ŠVK, o.g. “Igman”.
Tokom sudskog procesa za zločin u Trusini, koji se osim ostalih vodi i protiv Zulfikara Ališpage za komandnu odgovornost, svi smo bili svjedoci postavljenih transparenata kao što su “Zuka je nevin”, „Pravda za Zuku” itd., zbog čega postavljamo pitanje: “Da li smo se, blaćenjem Zuke i ignorisanjem okolnosti njegovog pritvaranja, možda ogriješili o Zuku?”.
Gledano sa vojnog stanovišta, po pravilu službe (pokazati član zakona) svaki komandant odgovara za svoju zonu odgovornosti .
Tragom pravila službe također dolazimo do saznanja da formacija, za čije se komandovanje tereti Zuka, „odred" u rangu bataljona, nema pravo ni materijalnu sposobnost da krivično goni kao što je to imala brigada “Neretvica” koja procesuira Jovana Divjaka i ostale.
Do saznanja da je Zuka optužen jer nije poduzeo nužne razumne mjere došli smo iz optužnice, ali u istoj optužnici nije objašnjeno šta je sa stvarnim vinovnicima za predmetnu komandnu odgovornost.
(ovo je pismo koje je stiglo od savremenika i poznavalaca ratnih događanja, ovo je pismo iz javnosti)
|