Piše: Dario NOVALIĆ ([email protected])

Ovih dana su brojni internet portali objavili video-snimak na kojem Slobodan Vasković, banjalučki dopisnik magazina 60 minuta javnog servisa FTV, jednog Srebreničanina bošnjačke nacionalnosti intervjuiše 1995., netom nakon pada tog grada pod komandu Vojske RS i neposredno prije procesa koji će rezultirati ubistvom više od 8.000 srebreničkih muškaraca razne životne dobi. Pita ga da li je njih, muslimane, Naser Orić ubijao...

Ovaj snimak nije ništa novo jer se o Vaskovićevom ratnom angažmanu priča godinama, a mnogo toga se moglo pročitati i u časopisu Patriot, isto kao što se priča o (ne)profesionalnim dometima magazina 60 minuta među koje je, uostalom, uvršten i Vaskovićev angažman sa njegovim profesionalnim ratnim bekgraundom.

No Vasković je, navodno, na FTV-u dobio otkaz sredinom marta, čim je uredništvo saznalo za snimak, rekao je Bakir Hadžiomerović medijima koji su se bavili ovim slučajem. Neki su se već zapitali čita li Hadžiomerović išta, ali ima i drugo pitanje: ako nema veze šta se znalo kada nije bilo dokaza i ako Vasković bez tih dokaza nije bio kriv ili nepodoban, kako to da isti princip nije primijenjen na priloge koje u istoj emisiji pripremaju Vasković i njegove kolege i u kojima se, iako nema dokaza, tačno zna ko je za šta kriv?  No, to je valjda neko drugo pitanje. Ovdje je tema šta slučaj Vasković govori o nama.

Rat u BiH, ali i cijelom regionu, bio je strašan i malo ko je, figurativno ili direktno, ostao čistih ruku. Među tim koji nisu sačuvali čiste ruke su i brojni novinari, ne samo iz Sarajeva ili Banjaluke, nego i iz Bijeljine, Zagreba, Beograda, Novog Sada, pa i nekih svjetskih metropola.

Istini za volju, u ratu je teško gledati kako bombe raznose dječije glave i suzbiti emocije, pa ostati profesionalac, te ispoštovati obavezu da izvještaj odgovara na pet pitanja - ko, šta, gdje, kada i  zašto, da sadrži tri međusobno nepovezana izvora, pa arhiv, pa nezavisnog eksperta...

Uostalom, naš rat je bio takav da ko god je radio i kako god je radio - nekom nije bio po volji.

Upravo zato su se, kada je krenula velika reforma javnog sistema za emitovanje, sa nezaboravljenim John Shearerom na čelu, ratni uposlenici RTV stanica iz tog sistema bojali da im ratni angažman u medijima u BiH, upisan u radne biografije, neće donijeti ništa dobro.

I zaista nije donio ništa dobro trkačima sa terena koji su profesionalno izvršavali svoje novinarske obaveze, bez nacionalnog ili stranačkog bojenja, ali za većinu ratnih izvještača se pokazalo sasvim suprotno: Vasković je, iako je na tenku ušao u Srebrenicu u julu 1995. godine, postao najhrabrija istraživačka novinarska zvijezda FTV-a, Senad Hadžifejzović je najjače probosanski orijentisana zvijezda TV1, Smiljko Šagolj je profesor na fakultetu, pardon sveučilištu u Mostaru, Slaviša Sabljić je na odgovornoj poziciji na RTRS-¬u... Da odemo malo i van grancia naše zemlje - Mirjana Hrga će biti perjanica profesionalizma na Al Jazeeri za Balkan.

Među njima ima i onih koji su rat proveli u političkim kabinetima i potom se sklonili u profesionalnim medijima, čekajući povoljan trenutak da nastave ratno djelovanje: Mirjana Kusmuk je iz političkog kabineta prešla na mjesto glavnog i odgovornog urednika, prvo Nezavisnih, pa onda Glasa Srpske, Dragan Davidović je sa ministarske pozicije u ratnoj vladi RS i iz hora koji pjeva Sprem'te se, sprem'te došao na mjesto direktora javnog servisa u RS, Dragan Jerinić je, dok je bio urednik Glasa Srpske, na stolu navodno držao parče zastave pocijepane prilikom postavljana temelja Ferhadije, a onda je došao u Nezavisne kada su bile na verhuncu profesionalizma i preko privatnih sjedeljki kod Milorada Dodika u bašti, doveo ih ovdje gdje su sada, Igor Gajić je ugledni urednik magazina Reporter, a tokom rata se slikao u četnikoj uniformi...

Ovako pobrojano, izgleda da su najisturenija novinarska i urednička imena u najvećem broju medija u BiH osobe sa, u najmanju ruku, upitnim ratnim angažmanom. I, šta to znači i šta govori o nama?

Znači da smo lakše zaboravili novinarima neprihvatljivo ponašanje tokom rata i zloupotrebu genocida kao i laži poput one o hranjenju lavova djecom, nego što smo, recimo, Miloradu Dodiku zapamtili da je BiH iščupao iz jedinstvenog ekonomsko¬-finansijskog sistema sa Srbijom, da je ukinuo ekavicu i ćirilicu kao jedino pismo u RS, da je sklonio s vlasti SDS, da je ratnih godina sjedio sa sarajevskom opozicijom, da je...

Dakle, novinarima smo oprostili iako su jedino nastavili da rade isto što i u ratu, samo možda drugim riječima.

I da li su mediji krivi za tešku političku situaciju u BiH i da li se rat prenio u medije?

Pa naravno da jeste, kada tamo sjede sve same političke perjanice iz kabineta i štabova ratnog i poratnog doba koji su do prije nekoliko godina bili spavači i čekali da dođe njihov trenutak.

Dakle, s jedne strane huškači, a s druge pomagači.

I čemu onda iznenađenje kada se pojavio Vaskovićev spot?

Ovdje, zapravo, žive emotivci kratke pameti! Povedeni dnevnom politikom postali su tolerantni na neprihvatljivo, pa su nekritički prihvatili Vaskovićeve priče iz SDS-ove ratne škrinje, Šagoljevu edukaciju, Hadžifejzovićev profesionalizam...

Još godinama će biti vođena diskusije o tome da li novinari trebaju odgovarati za ratne zločine ili barem ratno navijanje, ali, posmatrano sa tržišne strane, trebalo bi biti otvoreno i pitanje sljepila ili kratke pameti javnosti koja jahača srebreničkog tenka uvažava kao heroja koji se probudio tek kada njegovi više nisu bili na vlasti. A i tada bez dokaza.

P.S. Vasković po Sarajevu priča da je sam dao otkaz FTV-u jer nije više imao snage za taj zahtjevni profesioanlni angažman, no ako je stvarno dobio otkaz, kako Hadžiomerović kaže, i ako se ispostavi da je bio stalno zaposlen i da je dobio nezakonit otkaz, zaštitnici radnih prava novinara će biti primorani da stanu u njegovu odbranu.
Jer: Zakon je zakon i red je red!

(Tekst je objavljen u posljednjem broju magazina Start)