PIŠE: Bakir Hadžiomerović, e-novine

Znam da se očekuje da ponešto kažem o video snimku nastalom 12. jula 1995. godine u Srebrenici na kojem se pojavljuje bivši saradnik „60 minuta“ Slobodan Vasković. Iako sam svjestan da ću i nakon ovog teksta biti izložen brutalnim napadima i uvredama anonimnih komentatora koji su nakon objavljivanja snimka dočekali svojih pet minuta da mi se, onako momački, još jednom napiju krvi, to me, naviknutog na pljuvačinu ovdašnjih „analitičara“, neće spriječiti da iznesem vlastiti stav o posljednjoj „aferi“ u koju sam ničim izazvan zalutao...

Prvo. Snimak o kojem govorimo je grozan, užasan, nema te razumne osobe koja bi mogla konstatirati nešto drugačije.

Drugo. Iživljavanje nad žrtvom genocida i bijedno navođenje, na smrt preplašenog čovjeka, da izgovara laži koje u trenutku genocida odgovaraju velikosrpskoj propagandi, predstavlja samo moralno dno dna.

Treće. Vaskovićeva poza na transporteru vojske koja je zvjerski likvidirala više od osam hiljada nevinih ljudi jeste detalj od kojeg se ledi krv u žilama. Iskreno, nakon tog snimka i sama pomisao da o svemu porazgovaram sa svojim bivšim kolegom za mene bi predstavljalo izdaju svih ljudskih principa koje, to odgovorno tvrdim, poštujem čitav život.

Četvrto. Bez obzira na to kakav je izvještaj za medij u kojem je tada radio Vasković poslao iz Srebrenice, okolnosti u kojim se svojom voljom našao ne obećavaju ni minimum izgleda da je u tom svom radijskom raportu izgovorio i jednu jedinu riječ o planetarnoj tragediji koje se baš tada odigravala u njegovoj neposrednoj blizini. Moram priznati da mi je svojevremeno Vasković tvrdio kako njegov izvještaj iz Srebrenice nikada nije emitiran, međutim to za ovu priču nije važno jer ko bi, nakon svega, povjerovao da je tada govorio istinu...

Sve je, dakle, kristalno jasno! Kada smo mi, preostali članovi Redakcije „60 minuta“, u martu nezvanično doznali da takav snimak postoji, iste sekunde smo odlučili prekinuti svaku saradnju sa našim bivšim kolegom. Iskren da budem, takvu odluku smo donijeli bez obzira na to što je Vasković za nešto više od tri godine angažmana u našem magazinu objavio na desetine velikih i važnih priča koje se danas zaboravljaju. I sam sam bio svjedok njegovih brojnih susreta sa ljudima u Sarajevu tokom kojih je neselektivno proglašavan za heroja. Za Sarajlije je taj heroj preko noći postao zločinac! Ipak i bez obzira na sve, u ovom prilično zajebanom trenutku, ne želim biti dvoličan pa nek“ misli ko šta hoće. Za mene će Vaskovićev trogodišnji angažman u 60 minuta zauvijek predstavljati svijetlu stranu njegove karijere, stranu koja nije u stanju rastjerati mrak sa crne srebreničke slike.

Ne trebam valjda podsjećati da se radi o novinaru koji je možda i najzaslužniji za raskrinkanavanje drskog kriminala halke okupljene oko Milorada Dodika. Jesmo li zaboravili ko je to detaljno dokumentirao pljačku stotina miliona budžetskih maraka u Republici Srpskoj i ko je zbog toga sebi doživotno osigurao nezahvalnu poziciju mete kod  SNSD-ovih lovaca na glave? Treba li taj dio Vaskovićeve novinarske karijere sada zanemariti i poništiti? Nema govora, to bi bilo isto kao i kada bi se u konačnoj analizi njegovog novinarskog rada izostavio onaj užasni srebrenički snimak.

Vasković, dakle, već duže od mjesec dana nije član „60 minuta“, ali ne pada mi na pamet da se isticanjem te činjenice pravdam i ulizujem „komentatorima“ koji su objavljivanje snimaka iskoristili, ne samo da bi s razlogom osudili Vaskovića i njegovu srebreničku epizodu, već da bi po ko zna koji put u proteklih devet godina gomilu verbalnog smeća istresli na moju glavu.

Na glavu novinara koji je bio „malo reketaš INA-e malo Eroneta“, novinara koji je „genetski kriminalac“, novinara koji „uzima novac za objavljivanje priloga u 60 minuta“, novinara „slugu SDP“, novinara „koji po svaku cijenu želi postati ambasador“, novinara „islamofoba, srbomrsca i neprijatelja Hrvata“, novinara „čiju se ženu kada joj je pukao vodenjak sa lavorima u rukama porodili pripadnici specijalne policije MUP-a Kantona Sarajevo“..., novinara koji je, eto, na kraju postao kriv za nešto što je neko drugi, koga tada nije ni poznavao, uradio prije šesnaest godina. Budući da ona priča kako svako odgovara za vlastite postupke u mom slučaju nikada nije pila vode, nemam ni bobu razloga vjerovati da će jednog dana to postati drugačije.

Prije nešto više od godinu dana zapisao sam da me uvrede kojim sam gotovo svakodnevno izložen od „anonimnih analitičara“ na internet portalima posebno ne dotiču osim u kontekstu puste želje da saznam - šta je to u ljudskom biću što ga tjera krvoproliću, odnosno gdje sam to strašno zgriješio pa da me svaka iskompleksirana šuša vrijeđa k'o zadnju budalu? A onda mi je odgovor na to teško pitanje ponudio čovjek od kojeg sam se tome najmanje nadao: „ Sve ti to ide u rok službe! Hoćeš biti tv zvijezda, hoćeš se baviti kriminalom vladajućih bandita, hoćeš da im kvariš talove, hoćeš poniziti vlast u Beogradu i objaviti Mladićeve snimke, hoćeš se baviti zločinima i zločincima...? E pa trpi jarane ili se prebaci u zabavno-revijalni program“.

I zaista, šta da se radi? Vrijedi li, unatoč svemu, raditi „60 minuta“ i svako malo biti vrećom za niske udarce i terapijskim poligonom za liječenje nečijih frustracija? Vrijedi li vlastitu porodicu izlagati brutalnim uvredama samo zato jer su moji? Je li vrijedilo zadnje dvije i po godine svakodnevno provoditi u društvu policije? Ima tih pitanja i velikih dilema mali milion. Ali, odgovor je samo jedan. Pucajte do mile volje, ja i dalje držim čas...

(DEPO PORTAL)