Piše: Đorđe KRAJIŠNIK

Dosta često imam običaj, u svojim dnevnim internetskim potragama za vijestima i informacijama, otići na portal banjalučkih Nezavisnih novina. Ponekad se i tamo potkrade pokoji smislen i čitanja vrijedan tekst, pa budući da se trudim biti objektivno informisan, i upućen u sve ono što mediji pišu na prostoru cijele BiH, ne žalim izgubiti dnevno bar pola sata vremena kako bih pročačkao šta se to piše u novinama sa sjedištem u glavnom gradu moga entiteta.

Međutim, mnogo češće na portal Nezavisnih novina odem da pročitam nešto što će me iznervirati, ili pak ono s čime se uopšte ne slažem i smatram za notornu laž, glupost i zlonamjerno pisanje. Ovaj portal, kao i same Nezavisne novine, zaista često predstavlja pravu riznicu iz koje možete izvući i čitati tekstove raznih bosanskohercegovačkih ublehaša i neurastenika. Pa tako u toj lepezi autora, čija pisanja često sežu do granice ludila, možete naići na  autore kalibra metuzalema Muhameda Filipovića koji u svojim do bola dosadnim analizama nastoji predočiti čitaocima stavove u koje ni sam ne vjeruje , pa sve do tekstova paljanskog profesora na katedri za Žurnalistiku, i aktuelnog republičkosrpskog Hrvata u službi potpredsjednika Repulike, Emila Vlajkija čiji stavovi jako često odgovaraju, onoj kovanici Slavoja Žižeka, rasonalizmu.

Ipak, u posljednje vrijeme jedan mi je neZavisni autor posebno zanimljiv sa svojim pisanjem i stavovima koji kroz to pisanje provejavaju. Riječ je o Draganu Jeriniću, predsjedniku nedavno osnovanog neZavisnog udruženja neZavisnih novinara Republike Srpske. Jerinić je paradigmatski primjer zavisnog, stranačkog, prorežimskog novinara koji u skoro svakom svom tekstu, bez obzira što se smatra nezavisnim i što je predsjednik nezavisnog udruženja novinara, drži stranu Predsjedniku Republike i njegovim stranačkim kadrovima, pružajući podršku njihovim političkim manipulacijama i mantranjima. Ovdje ću se, u cilju njegovog prokazivanja kao prorežimskog novinara, pozabaviti jednim od njegovih posljednjih tekstova.

U svom tekstu „Hajka iz Sarajeva“, objavljenom prvog aprila,  ovaj neZavisni autor elaborira onu već nadaleko čuvenu konstataciju Dušanke Majkić da se u Sarajevu srpski parlamentarci ne osjećju sigurno (iako uprkos svemu u tom gradu i dalje zarađuje par hiljada maraka mjesečno), te da iz razloga sigurnosti često moraju organizovati sastanke u Istočnom Sarajevu. Jer, sarajevski Bošnjaci su, po Majkićki,a vidimo i po Jeriniću, toliko neprijatni i krvožedni da se srpskim parlamentarcima nikako ne mili hodati Sarajevom. Mili im se jedino, ali razumimo ih, nuždom su natjerani, doći i pokupiti svoju ogromnu platu. 

“Šta je zajedničko Ani Trišić-Babić, Branku Perića, Sredoju Noviću, Dragi Kalabiću, Dušanki Majkić, Nikoli Špiriću, Krstanu Simiću, Mirku Lujiću, Nebojši Radmanoviću, Branku Petriću, Mirku Šaroviću, Draganu Vukoju, Vojislavu Rađi...” pita se Jerinić, te daje odgovor: “Zajedničko im je što oni rade ili su radili u državnim institucijama Bosne i Hercegovine u Sarajevu ili sportskom savezu kao kadrovi iz Republike Srpske. I samo zbog te činjenice godinama su izloženi hajci takozvanih državotvornih medija u kojima su opisani kao notorni kriminalci, zaštitnici ratnih zločina, okorjeli nacionalisti, secesionisti, četnici, sljedbenici Radovana Karadžića...”

Na Jerinićevo pitanje i odgovor imam sljedeći komentar:  Zajedničko svim pobrojanima jeste da su to u glavnom kadrovi Dodikovog SNSD-a, da, kao što sam već naglasio, radeći u državnim institucijama primaju ogromne svote novca naime ničega, da na svakom koraku žele unazaditi ovu zemlju, njene narod i građane, da svojim destruktivnim nacionalističkim retorikama stvaraju lažnu atmosferu straha i mržnje zarad sprječavanja masovnih socijanih nemira, koji su u Bosni i Hercegovini svakako neminovni, da su notorni kriminalci, zaštitnici ratnih zločina, okorjeli nacionalisti, secesionisti, četnici, sljedbenici Radovana Karadžića…

Žalosno je jedino što Jerinić sve to, kao novinar i kao čovjek, svjesno ne želi primjetiti i priznati, te o tome pisati, već uporno građane Republike Srpske obmanjuje i laže, a sve u cilju stvaranja neistinite slike o RS kao prosperitetnom i hvale vrijednom entitetu, naspram Federacije koja u svemu kaska i zaostaje. Istina je, znamo to odlično, da su oba bosanskohercegovačka entiteta u jednakim problemima. S druge strane, žalosna je i poražavajuća činjenica (tu se s ovim neZavisnim autorom slažem) za novinarsku profesiju što su Jerinićeve kolege iz Sarajeva jednako jednostrani i u svom sagledavanju situacije u BiH jednako omeđene, tačnije što su i novinari iz Federacije jednako kao i novinari iz Republike Srpske, u velikoj većini, samo beznačajni primjerci prorežimskih podanika koji su spremni jedino uprjeti prstom i kritikovati one druge, anamo-one iz RS ili, u slučaju novinara iz Republike Srpske, anamo-one iz Federacije, a jako rijetko objektivni i analitični profesionalci u službi građana ove zemlje. Stoga, pisanja federalnih medija o političarima iz RS bila bi opravdana jedino u slučaju da ti isti mediji na jednak način tretiraju i političare iz svog entiteta, jer ni oni nisu ništa manja bagra od političara iz Republike Srpske, te i za njih važi da su notorni kriminalci, zaštitnici ratnih zločina, okorjeli nacionalisti,unitaristi, handžarovci, sljedbenici Alije Izetbegovića…

No, vratimo se još nekim stavovima iz teksta Dragana Jerinića. “Za nabrojane a i gotovo za sve ostale kadrove iz Republike Srpske u "multietničkom, multikulturalnom i tolerantnom glavnom gradu" ne postoji normalna, obična riječ. Tu ne postoji izuzetak već je to ustaljeno pravilo. Kako da se kadrovi iz Republike Srpske osjećaju i rade normalno u Sarajevu ako im se ime provlači po štampi samo zato što se nekom podređenom ili nadređenom Sarajliji ne sviđa njegovo mjesto boravka. Iz nekog razloga, nebitno kojeg.”, kaže dalje Jerinić.

Sa ovakvim Jerinićevim stavom ne bi bilo nikakvih problema, i bio bi posve razuman i opravdan, da je situacija u Republici Srpskoj, kako društveno-politička, tako i medijska, bar djelimično, zeru božiju, drukčija od situacije u Federaciji BiH. Kada govori o Sarajevu, te o tretiranju političara iz RS u tom gradu, Jerinić, jednako kao i svi ostali režimski posluslušnici, nastoji taj grad u potpunosti satanizovati, te potvrditi Dodikovu konstataciju o Sarajevu kao Teheranu gdje su svi Srbi persone non grate. Pa tako dok tvrdi da za medijsko oslovljavanje političara iz RS, u Sarajevu, ne postoje druge riječi do navedenih pogrdnih stavlja navodnike iznad riječi multietnički, multikulturalni i tolerantni glavni grad. Da ne živim u Republici Srpskoj, te da ne poznajem situaciju na cijeloj teritoriji BiH, pomislio bih kako je Banjaluka naspram ovako, u Jerinićevoj interpretaciji, crnog, netolerantnog, nacionalističkog, dekadentnog Sarajeva, prosto, rajski grad. Međutim, budući da znam kakva je situacija u RS pitam se otkud Draganu Jeriniću obraz govoriti na ovaj način o Sarajevu, pa i da je sve navedeno čista istina, a da se prije toga nije očitovao po pitanju problema Banjaluke, u kojoj je nastanjen, ali i drugih gradova RS.

Zar tvrdite gospodine Jeriniću da je Banjaluka multietnički, multikulturalni, tolerantni grad? Gdje su Vam dokazi kojima to potvrđujete? Postoji li u medijima u RS normalna, obična, riječ kojima oslovljavate političare iz Federacije? Kako da se Bošnjaci i Hrvati u RS osjećaju i rade normalno u Banjaluci ako im se ime provlači po štampi samo zato što se nekom podređenom ili nadređenom Banjalučaninu ne sviđa njegovo mjesto boravka. Iz nekog razloga, nebitno kojeg?

Jerinić dalje, na primjeru nedavnog blaćenja direktora SIPA-e Mirka Lujića od strane federalnih medija, piše o fašističkim pristupima i kvalifikacijama, svih političarima iz RS, kojim su skloni mediji iz tog bh entiteta, te zaključuje: “Mirko, reći će čitalac, ne može biti ništa drugo do okorjeli nacionalista, je l' on Mirko, ne valja.”

Gospodine Jeriniću, da li je pristup medija iz RS u bilo kom slučaju manje fašistički? Navedite mi dokaze koji će to potkrijepiti? Mujo, reći će čitalac, ne može biti ništa drugo do okorjeli nacionalista, je l' on Mujo, ne valja.

“Valja zaista postaviti logično, razumno pitanje kako graditi i raditi u zajedničkoj državi s nekim ko to, jednostavno, ne želi. Ima li to uopšte smisla?” Potpuno ispravno pitanje gospodine Jeriniću, samo što ga trebate, ili pak morate, postaviti i iz perspktive drugog. Na žalost, to se od Vas, budući da ste se dokazali kao ostrašćen, režimski, (novinar u klasi Rajka Vasića), novinar ne može očekivati. Stoga Vas pozivam budite toliko pošteni i recite jesam, novinar sam u službi režima, plaćen sam da vas lažem, i preimenujte svoje udruženje novinara u Zavisno, vladino, udruženje zavisnih novinara Republike Srpske.

(BLIN MAGAZIN)