Humble Boy; uloge: Sanda Krgo Soldo, Velimir Njirić Pšeničnik, Rober Pehar, Jelena Kordić Kuret, Dragan Šuvak, Nikolina Marić; scenografija: Davorin Briševac; dramaturgija: Dragan Komadina; režija: Borna Armanini; HNK Mostar

Piše: Segor HADŽAGIĆ; Foto: Bljesak.info

Nakon postavke "Romance o tri ljubavi" Antuna Šoljana, u režiji Joška Juvančića, Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru priredilo je i drugu premijeru za sezonu 2010/2011, što je događaj ogromnih razmjera za kulturu grada Mostara, kada imamo u vidu katastrofalnu situaciju u kojoj se nalazila ova kazališna kuća u prethodne dvije godine, te da joj je čak u jednom trenutku prijetilo i gašenje.

No, ostavimo po strani nebrigu nadležnih institucija, jer bi lako mogli upasti u zamku demagoškog kukanja i tako izgubiti svaku volju da se uopće bavimo teatrom. Definitivno se moramo pomiriti s činjenicom da je posjeta teatru, ne svakodnevna i uobičajena hrana duši, već događaj kojeg možemo smjestiti u domen čuda. Ako bi, možda, čvrst stav da volja, napor i trud autorskog tima i tehničke ekipe stoje iznad kreativnih dometa predstave "Humble Boy", po tekstu engleske dramtičarke i glumice Charlotte Jones, asocirao nekakvu malicioznu ironiju autora ovih redaka, isti bi se morao braniti još većom količinom entuzijazma, čak i snažnim „navijačkim“ impulsom da HNK Mostar nakon prethodnih neplodnih godina smogne snage stati na noge, bez obzira na finalni rezultat. Ne smijemo zaboraviti na činjenicu da je u pitanju dobar glumački ansambl, kojeg je apsurdna politička situacija dugo čuvala na klupi, pa bi bilo premijeru "Humble Boya", najpoštenije smatrati kao zagrijavanje za velike utakmice, koje teatar iz provincije (pokazaće nam to primjeri jedne od najsnažnijih pozorišnih institucija 20. vijeka kao što je Teatar Laboratorija Jerzya Grotowskog iz Wroclawa) katkada više zaslužuje od bogatije, ali i sterilnije scenske ponude iz prijestolnice.

Ako bi, možda, čvrst stav da volja, napor i trud autorskog tima i tehničke ekipe stoje iznad kreativnih dometa predstave "Humble Boy", po tekstu engleske dramtičarke i glumice Charlotte Jones, asocirao nekakvu malicioznu ironiju autora ovih redaka, isti bi se morao braniti još većom količinom entuzijazma, čak i snažnim „navijačkim“ impulsom da HNK Mostar nakon prethodnih neplodnih godina smogne snage stati na noge, bez obzira na finalni rezultat.

Tekst "Humble Boy", premijerno izveden 2001. u londonskom Royal National Theatre, potvrdio je spisateljicu Charlotte Jones kao vrsnog poznavaoca svjetske dramske baštine i različitih dramaturških tehnika od Shakespearea do Toma Stopparda, čiji se autorski potpis formira u dramskom rukopisu koji uspješno preklapa klasičnu komediju, melodramu i elemente tragedije s direktnim aluizijama na klasične tekstove, bivajući u isto vrijeme zabavna i prohodna poput svog uzora Toma Stopparda. U "Humble Boyu", Jonesova, između ostalog, problematizira disfunkcionalni odnos majke i sina, koji je inspirisan Shakespearovim Hamletom.

Felix Humble, introvertni, nesigurni, pomalo smotani astrofizičar, vraća se kući da bi prisustvovao pogrebu svog oca Jamesa. Baš kao i u Hamletu, Felix otkriva da se njegova majka Flora oslobodila svih stvari koje su pripadale nedavnom preminulom Jamesu, uključujući tu i pčele, jedan od najvažnijih simbola u komadu. Odnos Felixa i Flore nakon pogreba postaje sve zategnutiji, tim više što Flora namjerava da se oženi s George Pyeom, srednjovječnim „bonvivanom“ koji je sušta suprotnost intelektualno nastrojenom Jamesu.

Iz scene u scenu, problemi za mladog Felixa se uvećavaju. Pokušavajući izgladiti odnose sa bivšom djevojkom, Rosie Pye, Felix saznaje da je Felicity Roseina i njegova kćerka. Jedini koji pruža neku utjehu Felixu jeste vrtlar Jim, biće koje gotovo niko ne primjećuje, a koje će se, nakon finalne konfrontacije svih protagonista predstave, razotkriti kao duh pokojnog Jamesa Humblea.

I na prvi pogled je očito kako tekst obiluje materijalom koji uspješno parodira Hamleta, te ga kontekstualizira u savremeno ozračje, gdje žena dominira nad muškarcem (odnos Felixa i Flore), što je odličan povod za žanrovska poigravanja, kako u općem jeziku predstave, tako i u glumačkom pristupu.

Mladi redatelj Borna Armanini, koji je svoju karijeru već počeo uspješno graditi u respektabilnim hrvatskim teatrima poput &TD-a ili Gavelle, pribjegao je najjednostavnijem rješenju - realizmu, koji odnose likova neizbježno iscrpi u melodrami i na taj način ritam i tempo predstave pada, ma koliko se glumci trudili da ga podignu.

Iako je dramaturška obrada (dramaturg Dragan Komadina) uspješno naglasila sve osnovne pravce radnje i tačke sukoba, zbog neinventivnog redateljskog pristupa i, usudio bih se reći, pogrešnog čitanja teksta, predstavi nedostaje ona potrebna vitalnost, napetost i neizvjesnost, ma koliko tema i likovi bili stereotipni i prepoznatljivi. Najveći potencijal "Humble Boya" upravo se krije u mogućnosti da glumac pokaže sve što zna. I patetično pretjerivanje i geg i suspregnuta gluma i ekspresionistička gesta imaju svoje mjesto u glumačkoj kreaciji komornog ansambla HNK-a. No, ponavljam, redateljev koncept, bio je znatno rezervisaniji da bi se u igri podcrtali svi snažni dramski momenti. Pojednostavljeno, predstava nije  razigrana u punoj mjeri, a osnovna zamjerka je, također, na nivou redateljske abacede: suština komada, a to je bezbroj situacija koje podsjećaju na engleske i američke sitcom-e (situation comedy = komedija situacije) sa odnosima unutar disfunkcioanalnih obitelji, gotovo da su potpuno zanemarene kao takve i pogrešno prevedene u krući, hladniji i sporiji realistički ključ.

Odigravši savršeno precizno tu želju za dominacijom i nipodaštavanjem vlastitog sina, Sanda Krgo Soldo je ostala pomalo nedorečena u onome što bi trebao biti njen najveći adut, a istovremeno i najteži zadatak za jednu glumicu: kombiniranje hladnoće i seksipila, surovost u zavođenju, perfekciju u manipuliranju. Ostaje nada da će scenski život predstave otvoriti ovaj prijeko potrebni segment u igri Sande Krgo Soldo.

Kada imamo jednostavnu scenografiju tipičnog engleskog vrta sa staklenikom, cvijećem, drvećem i stolom sa stolicama na proscenijumu, tada samo brži tempo i nepravilniji ritam može spasiti predstavu od monotonije.

Uistinu, kompletan glumački ansambl se svim silama trudio da razbije monotoniju u koju je predstava povremeno beznadežno skliznula, i tu leži ogromna nada da Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru u budućnosti može računati i na ambicioznije scenske poduhvate.

Osobito snažnu kreaciju ostvario je Robert Pehar u ulozi Felixa Humblea kao smotanog štrebera sa tipičnim obilježjem mucanja (Felix ima problema da izgovori slova b i p), koji brilijantno „žonglira“ u svijetu astrofizičkih apstrakcija, dok je u svakodnevnim situacijama poput nesigurnog dječaka koji je nemoćan da se suprotstavi dominantnoj majci. Pehar je svoju psihološku gestu formirao tako da istakne skrušenost (što na engleskom i znači humble), sa direktnim otklonom prema svijetu. Prava je šteta što Pehar nije insistirao i na neurotičnosti lika, jer bi taj element istakao i klovnovsku dimenziju Felixovog lika, baš kao što je posjedovao i Hamlet. Tako, Felixova skrušenost nije dodatno iznijansirana ironijskom odmakom, no to je već spomenuti problem redateljskog čitanja, koji dopušta da Felix ostane tek „dobri Kršćanin“.

Već u prvoj sceni, vidljivo je da Flora Humble leži glumačkim afinitetima Sande Krgo Soldo. Flora je dominantna, suvremena žena, sa izraženim seksipilom. Ona se više brine za vlastiti face-lifting nego što će tugovati za umrlim mužem. Odigravši savršeno precizno tu želju za dominacijom i nipodaštavanjem vlastitog sina, Sanda Krgo Soldo je ostala pomalo nedorečena u onome što bi trebao biti njen najveći adut, a istovremeno i najteži zadatak za jednu glumicu: kombiniranje hladnoće i seksipila, surovost u zavođenju, perfekciju u manipuliranju. Ostaje nada da će scenski život predstave otvoriti ovaj prijeko potrebni segment u igri Sande Krgo Soldo.

Dok Peharu nedostaje malo klovnovskog, Velimir Njirić Pšeničnik, u ulozi zavodnika Georgea Pyea, ponekad i pretjerano potencira fizikalni aspekt vlastite glume, prije svega: široku gestu i snažan, prodoran glas. Tako gubi na uvjerlivosti, jer teško da bi mogli povjerovati kako bi se takav tip uopće svidio Flori Humble.

Dragan Šuvak u epizodnoj ulozi vrtlara Jima, donosi nešto od kultne kreacije Petera Sellersa u filmu "Being There" Halla Ashbeya. Preciznije, njegovu izgubljenost, naivnost i prostodušnost za koju nismu sigurni da li pripada „ovom svijetu“. A upravo tako i treba igrati Jima da bi se uspješno realizirala  metafora Jamesovog duha.

I Nikolina Marić i Jelena Kordić Kuret su zahvalno odigrale epizodne uloge osjetljive Mercy, odnosno prividno hladne Rosie Pye, mada se mora istaći da je Jelena Kordić Kuret, kao jedna od naših najtalentiranijh glumica, odigrala Rosie prilično rezervisano.

Sve u svemu, predstava "Humble Boy" pati od mnogih nedostataka, ali, na prvom mjestu, ohrabruje, jer makar u naznakama pokazuje glumački ansambl, koji i u najcrnja vremena za teatar ne „odrađuje“ posao, već se trudi da mu vrati dostojanstvo.

(DEPO PORTAL)