Piše: Grof ĐURAZ

Da ljubav između Srbina i Arapa, tj. pravoslavnog i muslimanskog nije misaona imenica lično sam se uvjerio i to ni manje ni više nego u Beogradu, gradu u koji mnogi Bošnjaci upiru prst krivice za patnju proživljenu posljednjih godina prošlog vijeka.
Poznato je da islam i pravoslavlje kubure dugi niz vijekova posebno na Balkanu, te da se  Srbi i Muslimani ne vole pretjerano. Muslimani su Srbe vijekovima ugnjetavali i genocidisali, uzimali harač i pravili janičare, bar tako istorija kaže, a onda su krajem prošlog vijeka Srbi odlučili da porovanaju račune i osvete se izdajnicima vjere pradjedovske.
Prođe petstotina godina ko dlanom o dlan, a napretka mnogo i nije bilo. Došla kola, avioni, kamioni, mitraljezi, benzin, internet i fejsbuk. Svijest stanovnikna Balkana i dalje na podaničkom nivou. Harač se kupi, samo je sada pola od zarađenog. Biti svoj na svome makar i gladan – je totalno in. Sve mi se čini da je Turčin manje uzimao, ako istorija ne laže. Nego da se vratimo na ljubav. Vikipedia kaže da ljubav može opisivati snažan osjećaj privrženosti. U govoru obično označava međuljudsku ljubav, međutim, ona može označavati ljubav prema državi, cilju, sportu itd. Neki elementi koji su često prisutni u međuljudskoj ljubavi su: naklonost – međusobno uvažavanje; privrženost – zadovoljavanje osnovnih emocionalnih potreba; altruizam – međusobna nesebičnost.

Baš sam sve navedene elemente ljubavi osjetio u Beogradu na mitingu podrške Libiji i famoznom pukovniku Gadafiju – naklonost, privrženost i alturizam. Ispod poznatog „konja“ viore srpske i libijske zastave, transparenti i žene pokrivene. Bi mi neobično vidjeti srpsku trobojku i zelenu zastavu Libije. Fakat pravi Arapi i pravi Srbi se pomješali i nabrajaju i mitinguju. Neobičan prizor. Ko bi rekao da će neofašističko ućerivanje demokratije i bombe sa osiromašenim uranijumom biti vezivno tkivo srpsko – arapske ljubavi. Bejah na licu mjesta.
Slika govori više od riječi. Prvo što sam zabilježio izgledalo je i zvučalo ovako:  

Biću iskren prema vama – Do ovog sranja u Libiji, nisam imao pojma šta se tamo zbiva i kako ljudi žive. Nije me ni interesovalo. Realno. Imam ja i svojih briga. Ono što sam znao jesu neke elementarne stvari. Gadafi, nesvrstani, nafta, Gadafijeve kamile i šator u Central Parku, Gadafijeve telohraniteljke, radnici banjalučkog Kosmosa na privremenom radu u Libiji koji masnu lovu zgrću popravljajući radare libijske vojske. Skromno znanje za još skromnije interesovanje. Kad je krenulo Libijsko sranje po jugoslovenskom receptu i scenariju, moje interesovanje se povećalo. Zanimalo me zašto neofašisti i kolonizatori degradiraju jednu naprednu afričku zemlju gdje stvari poprilično funkcionišu? A onda se sve izbistrilo – demokratija, ovaj... nafta.. u stvari sjetva. Siješ bombe žanješ naftu.

Sarkozi je prvi zalajao, a onda je Amer pušten sa lanca.

Jasno je ko dan – pet miliona barela nafte dnevno jeste ono što je pokrenulu demokratizaciju Libije.
O-blama se nije potrudio ni obavijestiti kongres o uletu u treći rat. A dali mu Nobela za mir. Apsurd. To je prava riječ. Sreća pa je Evo Morales već zatražio da O-blama vrati Nobela. Čisto sumnjam da hoće. Očekivao sam više od njega, zaista. Šta ti je marketing. Ispada ista budaletina ko i onaj Buš i Klitnon, samo na finjaka.

O-blama s druge strane, priča svoju priču! (Pročitaj više!)

Takođe sam ovih dana saznao da:

- BNP po glavi stanovnika u Libiji iznosi 14.192 $.
- Primanja na račun nezaposlenost iznose: 730 $.
- Plata jedne medicinske sestre iznosi oko 1.000 $.
- Za svako novorođeno dijete država porodici plaća 7.000 $.
- Nakon sklapanja prvog braka svaki bračni par dobija 64.000 $ od države za kupovinu stana.
- Prilikom otvaranja privatnog biznisa svaki građanin dobija 20.000 $ početnog kapitala od države.
- Obrazovanje je u potpunosti besplatno.
- Zdravstveno osiguranje za svakog državljanina u potpunosti je besplatno.
- Cijene hrane su jako niske.
- Električna energija za upotrebu u domaćinstvu je besplatna.
- Država osigurava kredite za kupovinu stambenih objekata i vozila bez kamate.
- Prilikom kupovine automobila svakom građaninu država plaća 50% cijene vozila (pripadnicima oružanih snaga 65%).
- Cijena goriva je minimalna, llitar benzina košta oko 0.14 $.

Ako neko možda da me uvijeri u suprotno od pobrojanog rad sam da ga saslušam.

Američki je dug ogroman, al' to im nije smetalo da započnu još jedan rat. 100 miliona dolara je koalicione snage je koštao prvi dan bombardovanja, a svaki sljedeći će koštati minimum 50 miliona.

Maštam o tim parama. Maštam kako bi bilo lijepo da imam bar jednu rupu. Onu sa naftom. Gledam oko sebe Arape kako ponosno drže sliku Gadafijevu pa sve nešto u sebi žalim đe nas ne zapade takav diktator i takva diktatura nego ovo smeće tranzicijsko – nacional – otmičarsko.

Talas misli i mašte prekinu galama Srbija, Libija, Srbija, Libija:

Šta da vam kažem nego da sam iskreno zgrožen nad sudbinom Libije. Pomoći ne mogu, logično. Preostaje mi samo da šaljem pozitivne misi i energiju svim ljudima koji se sada pate tamo, na onim vrućinama, valjaju po onom pjesku i ginu od pametnih i humanih bombi, a sve to da bi bilo nafte, benzina, plastike, da bi ova naša neodrživa planetarna mašina na naftu mogla da radi još neko vrijeme.

(BLIN MAGAZIN)