Piše: Mile LASIĆ

„Znanje je jedini posjed koje ti nitko ne može ukrasti“, nadasve draga je rečenica svakom profesoru, pedagogu. Pripisuje se antičkom filozofu Epiktetu, a pročitao sam je prilikom povratka u BiH u HAZ- u (Hannoversche Allgemeine Zeitung, 22.02.2011.). Ima, po mojem sudu, samo jednu manu – nije (posve) točna. Na prvi pogled ovu prostu rečenicu iz HAZ-a sam stavio bespotrebno pod navode, ali želio sam pokazati kako se samo uz takvo ili slično navođenje mogu izbjeći potkradanja tuđih mudrosti, duhovnog vlasništva ili kako se već sve u pojedinim kulturama naziva ono što se kod nas zove „autorskim pravima“.   

Skoro nemoguća zadaća, kazat će odmah mnogi, toga je bilo i bit će u svim vremenima i kulturama, novo je jedino što je u vremenu elektroničke revolucije na početku novog milenija krađa tuđeg znanja postala još masovniji sport diljem Globusa. I, doista, sociolozi svakidašnjice i kulturolozi već govore o „copi and paste generation“ i pri tomu ne misle samo na omiljenu razbibrigu mladih ljudi. Doduše, upravo su današnji đaci i studenti, u pravilu elektronički pismeni i nedovoljno opismenjeni u elementarnoj pismenosti, bez razvijenog smisla i potrebe za dubinskim proučavanjem bilo koje pojave, jer se sve može dobiti brzo i lako putem „miša“ – otvaranjem prave internetske stranice, uključivo i na internetu raspoloživih online enciklopedija. Najgora posljedica je u tomu što većina mladih i ne piše ništa i ne čita drugo do sms-poruke, tako reče jedan puno iskusniji pedagog i profesor od mene.
I
Nema nikakve sumnje, u duhovnom potkradanju drugih itekako su sudjelovale i starije generacije, rođene i djelatne prije ovovremene informatičke ere i možda najznačajnije revolucije u povijesti revolucija i ljudskog roda uopće, ali su tehničke mogućnosti i prepisivanja i kontrole bile skromnije, pa su se hvatali u laži i krađi tek tu i tamo poneki „naivci“ poput bivšeg bh. socijalističkog omladinskog prvaka Brane Miljuša. Spomenuti je u svom magistarskom radu imao preuzete čak i tiskarske greške iz prepisanih knjiga Edvarda Kardelja i Lea Matesa o nesvrstanosti, čemu se smijalo u osamdesetim godinama pola Sarajeva. Bh. politika nije umjela ophoditi se tada ni s kakvom vrstom kritike, pa je afera kao uzgrednu pojavu izrodila „fenomen Šešelj“, koji će potom biti instrumentaliziran u uništavanju svog rođenog grada i zemlje. Usput, bh. politika i političari se ne umiju do danas ophoditi s kritičkim mišljenjem, nego odmah posežu za oprobanim modelom – tko nije s nama on je protiv nas. Tako se, pak, od potencijalnih prijatelja, pogotovu od privrženika koncepcije otvorenog društva, vještački  prave neprijatelji ili se takvima stigmatiziraju namjerno istinski nezavisni ljudi, u pravilu usamljeni „don kichoti“, u totalno svrstanoj zemlji po nacionalnim, etničkim ili pak političkim odrednicama…                                                         

U svježem je sjećanju, također, kako je u intelektualnoj krađi uhvaćen prije desetak godina i izvjesni Ante Đapić iz susjedne Hrvatske, baš onaj što je bio na čelu političke stranke sa svojim imenom i prezimenom i što je volio mjeriti visinu kukuruza s podignutom desnom rukom u zrak, pa izvisio i na splitskom sveučilištu i u hrvatskoj politici. Ali, na njega se ozbiljno računalo do jučer među Hrvatima i u BiH, nije li baš Jurišićev HSP BiH koliko do jučer nosio ime tog „kukuruzaša“ i smatrao ga mogućim predsjedničkim kandidatom za Predsjedništvo BiH? Tako je barem pisalo u medijima, ja s raznim „glavnim stanovima“ i sličnima iz mentalno-higijenskih razloga nemam nikakvog dodira. Šteta, zapravo, što su  od takvog „Naturtalenta“, kako bi kazali Nijemci, maltene idealnog i poželjnog hrvatskog muža i bh. političara odustali na posljednjim predsjedničkim izborima Jurišićevi „pravaši“. Jer bi tada mnogima i u sarajevskoj kotlini, umišljenim u svoju političku nepogrešivost, ili svoje osjećaje za nepogrešivo, bilo jasnije s kim se potpisuju „platforme“ i namjeravaju praviti koalicije. I još nešto, ma koliko nekima zazvučalo svetogrdnom tezom ili formulacijom, o Antiši bivšem magistru znanosti Đapiću, i takvima kao on, se upravo u vječito stigmatiziranoj Hercegovini nema nikavih iluzija. Ovih dana sam, primjerice, baš na jednom hercegovačkom portalu pročitao kako ustašluk i nije neka politička opcija, nego „dijagnoza“, znate već koja.                   

Karl-Theodor zu Guttenberg: Bivša politička kometa je preko noći potom postala „Googleberg“, dakle predmet podsmijeha. Mlad, samo mu je 39 godina, doktor znanosti postao prije četiri godine na jednom starom bavarskom sveučilištu, bio zastupnikom bavarske CSU u Bundestagu, ministar gospodarstva, pa potom i savezni ministar obrane, survao se među plagijatore, dakle kradljivce, što u jednoj zemlji kakva je moderna Njemačka nije moglo ostati nekažnjeno

Ovu pojavu nabolje u dijelu svijeta u kojem sam izabrao proživjeti ostatak života pratim i kao direktno zaintersirani građanin i kao znanstvenik, dakle netko tko ima pojma o „kritičkoj kulturi sjećanja“. Bez ikakvog skrivanja kazat ću, ova formulacija je prosto dragocijena, jer se tim putom stiže do istine o vlastitim tragedijama i zabludama. Volio bih, dakle, da  o ovomu primisli što veći broj ljudi u Hercegovini, i u BiH, posebice u Sarajevu, kako bi se prestali koristiti uvredljivi kulturološki obrazci u međusobnoj komunikaciji, u čijoj osnovi i jeste kulturološki rasizam a ne bh. patriotizam (ili hercegovački ili RS-ovski, na drugoj strani i kao kontrapunkt) kako se politička i kulturološka nadmenost u pravilu predstavlja. Uostalom, promjene i na bolje i na gore, ukoliko ih ima i  u bilo kojoj sredini se događale, dužni su primijetiti svi koji sudjeluju u javnom diskursu. Pri čemu moraju biti sposobni izdići se iznad lokalnog i provincijalnog …
I

No, nazad ka „plagijatskoj aferi“ koja je potresla Njemačku. Tijekom mojeg posljednjeg boravka u ovoj zemlji je, naime, u krađi intelektualnog vlasništva uhvaćena i najsjajnija politička zvijezda na njemačkom nebu, sada već bivši ministar obrane i poslanik u Bundestagu Karl-Theodor zu Guttenberg. Bivša politička kometa je preko noći potom postala „Googleberg“, dakle predmet podsmijeha. Mlad, samo mu je 39 godina, doktor znanosti postao prije četiri godine na jednom starom bavarskom sveučilištu, bio zastupnikom bavarske CSU u Bundestagu, ministar gospodarstva, pa potom i savezni ministar obrane, survao se među plagijatore, dakle kradljivce, što u jednoj zemlji kakva je moderna Njemačka nije moglo ostati nekažnjeno.                     

Čitav je niz akademskih udruga i internet portala krenuo promptno u „lov na plagijat“. Maltene, cjelokupan njemački akademski pomladak, 22.000 mladih doktora znanosti, se osjetilo uvrijeđenim prepisivanjem omiljene medijske zvijezde i „shooting stara“ njemačke politike, jer su se oni za svoje disertacije morali mnogo čega odreći. Zbog toga  su upravo oni samo za par dana potpisali masovnu online peticiju za smjenu Karl-Theodora zu Guttenberga i uručili je nadležnima u Kanzleramtu u Berlinu. Njima se priključilo i 3.000 profesora s njemačkih sveučilišta, pa se omča oko bavarskog plemića i njemačke kancelarke dodatno stegla. Tomu su doprinijele i promptne reakcije sa Sveučilišta u Bayreuthu, to jest oduzimanje doktorske titule ministru obrane, pa je svima izuzev njemu bilo jasno da su mu ministarski dani odbrojani. (....)

Kompletan tekst Mile Lasića o "copy and paste" generaciji i deformiranom duhu vremena pročitajte u DEPO POGLEDIMA.