Rod Blagojević, lobista Republike Srpske u SAD i bivši guverner Ilinoja, koji je presuđivan za korupciju, napisao je autorski tekst za američki medij Washinton Times.

Blagojević u novom tekstu zagovara treći entitet, a tekst u nastavku prenosimo u cijelosti:

- Vrijeme je da se suočimo s neugodnom istinom: Bosna i Hercegovina, onako kako je trenutno uređena, ne funkcioniše. Upravljačka struktura je zapetljani haos, a tvrdnja o demokratiji opovrgnuta je činjenicom da tom zemljom upravlja svojevrsni savremeni kolonijalni namesnik. Historijske netrpeljivosti su duboke, a podjele među narodima stalno prisutne. Bošnjaci, Hrvati i Srbi ne vjeruju jedni drugima – i kako bi mogli? Animoziteti, sektaško nasilje i promjenjive granice sežu stoljećima unazad.

Prošle sedmice Milorad Dodik, lider srpske stranke SNSD u Republici Srpskoj, ponovo je pozvao na formiranje zasebnog hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini. Izražavajući strah od cilja bošnjačkih političkih lidera za stvaranjem centralizirane muslimanske unitarne države, Dodik je predložio formiranje „trećeg entiteta“. Tvrdi da je jedini put ka stabilnosti u Bosni i Hercegovini taj da sva tri konstitutivna naroda dobiju pravo na istinsko samoodređenje, bez da ijedan od njih bude podređen drugome.

U tom duhu, Dodik je predložio podjelu Federacije na dvije jedinice – bošnjačku i hrvatsku. Gotovo trideset godina nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je okončao rat u Bosni, zemlja je i dalje zarobljena u prošlosti – politički nefunkcionalna, društveno podijeljena i ekonomski stagnira. Iako je oružani sukob prestao, okvir nametnut Dejtonom nije uspio pretvoriti Bosnu i Hercegovinu u stabilnu, jedinstvenu državu.

U godinama koje su uslijedile, zapadni političari počeli su centralizirati vlast i potkopavati autonomiju srpske i hrvatske, većinski hrišćanske manjine. Kao rezultat toga, etničke podjele su danas dublje nego ikad, a Bošnjaci, Hrvati i Srbi i dalje žive u paralelnim svjetovima. Politički sistem, zasnovan na prisilnoj saradnji i međusobnim vetima, postao je trajna blokada. Dodatni problem je što zemljom ne upravlja volja naroda, već strani visoki predstavnik koji ima ovlasti da jednostrano smjenjuje izabrane lidere.

Ovakvo stanje ne može trajati. Region je tempirana bomba. Ako se pravo na samoodređenje tri konstitutivna naroda ne uspostavi, historija nas podsjeća da su nasilje i rat neizbježni ishodi. Da bi se zemlja pokrenula naprijed, potreban je novi ustavni okvir koji će odražavati političku i demografsku stvarnost. Trajno rješenje moglo bi se pronaći u formalnom stvaranju tri autonomna entiteta – po jednog za Bošnjake, Hrvate i Srbe – unutar labave konfederacije.

To ne bi bio poziv na podjelu ili novi sukob, već pragmatičan pristup upravljanju, djelimično zasnovan na međunarodnim mirovnim naporima poput sporazuma o normalizaciji na Bliskom istoku koje je pokrenula Trumpova administracija. Dejtonski sporazum jeste zaustavio rat – to je njegova nesporna zasluga – ali nikada nije bio zamišljen kao dugoročni plan za izgradnju države.

Trenutni ustroj uključuje dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine (pretežno Bošnjaci i Hrvati) i Republiku Srpsku (pretežno Srbi). U tom okviru Hrvati već dugo tvrde da su tretirani kao mlađi partner, često politički nadglasani brojnijim Bošnjacima. To je dovelo do ponovljenih zahtjeva za trećim, hrvatskim entitetom – zahtjeva koji i dalje ostaje neispunjen i sve hitniji.

Pokušaji reformi nisu uspjeli. Stvaranje tri autonomna entiteta priznalo bi demografske i političke činjenice na terenu. Time bi se svakom narodu omogućio visok stepen samouprave u oblastima kulture, obrazovanja i unutrašnje administracije, dok bi se zadržala minimalna, ali funkcionalna centralna vlast zadužena za vanjsku politiku, valutu i granice. Takav pristup smanjio bi tenzije koje proizlaze iz stalnog međuetničkog nadmetanja na državnom nivou. Umjesto da se jedinstvo nameće odozgo, omogućila bi se koegzistencija odozdo.

Svaka bi zajednica imala interes da očuva mir u svom području i manje bi se plašila dominacije drugih. Takvo rješenje bi adresiralo hrvatske i srpske pritužbe i pomoglo stabilizaciji Federacije, koja postaje sve nefunkcionalnija upravo zato što pokušava upravljati trima narodima s različitim političkim prioritetima.

Republika Srpska već ima značajan stepen autonomije, ali je njen suverenitet stalno potkopan od strane njemačkog visokog predstavnika koji koristi „pravni rat“ da spriječi volju srpskog naroda.

Izazov je u postizanju prave, pravedno raspodijeljene autonomije. Prijedlog o tri entiteta u Bosni podsjeća na pristup koji je korišten u Abrahamskim sporazumima 2020. godine i drugim inicijativama koje je vodila Trampova administracija na Bliskom istoku. Ti dogovori nisu pokušavali izbrisati podjele ili riješiti sve stare sporove, već su nastojali uspostaviti praktične aranžmane koji omogućavaju suživot i saradnju u oblastima od zajedničkog interesa – trgovini, sigurnosti i razvoju. Trampova strategija mira na Bliskom istoku davala je prednost realizmu nad ideologijom.

Decenijama je međunarodna zajednica insistirala na „sve ili ništa“ rješenjima za izraelsko-palestinski sukob, često neuspješno jer je tražila potpuni dogovor prije normalizacije odnosa. Slično je i u Bosni – čekati savršeno jedinstvo ili potpunu pomirenost prije reforme političkog sistema nije samo nerealno, nego i kontraproduktivno. Što zemlja duže ostaje paralizovana ovakvim ustrojem, to se više gomila ogorčenje. Kao i na Bliskom istoku, dogovor koji priznaje postojeću realnost, čak i ako nije savršen, može otvoriti put dugoročnom miru i saradnji.

Naravno, model tri entiteta nije bez rizika. Zaštita manjina u svakom entitetu bila bi ključna. Potreban bi bio snažan ustavni sud i okvir za ljudska prava koji bi spriječio diskriminaciju i osigurao slobodu kretanja i izražavanja za sve građane, bez obzira na etničku pripadnost.

Također, instituciju stranog visokog predstavnika trebalo bi ukinuti, a međunarodni akteri – posebno Sjedinjene Države, Evropska unija, Rusija i Mađarska, koje imaju dobre odnose u regionu – mogli bi pomoći u procesu. Njihova uloga ne bi bila nametanje rješenja, već podrška mirnom i demokratskom dogovoru u kojem sva tri naroda imaju stvaran glas.

Kao podsticaj, jasna perspektiva članstva u Evropskoj uniji mogla bi biti snažan motiv za postizanje konsenzusa.

Bosna i Hercegovina ne može sebi priuštiti još jednu deceniju političkog zastoja. Pretvarati se da će etničke podjele nestati s vremenom ili pritiskom samo je iluzija. Kao i u Trumpovim mirovnim sporazumima na Bliskom istoku, novi pristup Bosni trebao bi se zasnivati na pragmatičnoj koegzistenciji, a ne na utopijskom jedinstvu. Formaliziranjem strukture s tri entiteta unutar minimalnog federalnog okvira, Bosna bi napokon mogla uspostaviti politički sistem koji odražava njenu složenu stvarnost, a ne onaj koji joj se suprotstavlja. Stabilnost i prosperitet mogu se postići kada se ljudi osjećaju saslušano, zastupljeno i sigurno – to je suština mira, koji je Bosni odavno potreban - piše u tekstu Blagojevića.

(DEPO PORTAL/mm)